Maske koje nosimo pomažu nam preživjeti

Maske koje nosimo pomažu nam preživjeti. Pomagale su i njoj, sve dok se nije susrela s onim koji je i ne poznavajući je, poznavao njezinu najdublju potrebu: da netko s njom porazgovara bez osude. I to se dogodilo.

Jedan od najduljih opisa Učiteljevih susreta s nekom osobom je onaj iz Ivana 4 – susreta s bezimenom ženom iz Samarije, pokrajine u kojoj su živjeli ljudi dostojni prezira svih pravovjernih Židova. Ne samo da Ivan najviše pozornosti daje toj bezimenoj poganki, već i Učitelj drugom zgodom, ističe žitelja Samarije kao primjer milosrđa koje je, za razliku od židovskih vjerskih službenika, iskazao nevoljniku koga na putu napaše razbojnici.

Opis završava ženinim riječima: ‘Rekao mi je sve što sam učinila.’ Susret umornog i žednog Učitelja sa ženom koju u podne zatičemo na bunaru pretvara se u ženin susret s pravim ja. Bila je to osoba u čijem je životu prodefiliralo više partnera. I zato je bila odbačena od društva. Zaključujemo to po tome što je na bunar išla u ‘neprikladno vrijeme’ – druge su žene išle na vodu ujutro ili navečer. Ne nalazimo zapisano zašto je mijenjala partnere, ali slutimo: tražila je ljubav, prihvaćenost, poštovanje. Ali sa svakim je novim partnerom (samo)poštovanja bilo sve manje, a maski sve više.

Maske koje nosimo pomažu nam preživjeti. Pomagale su i njoj, sve dok se nije susrela s onim koji je i ne poznavajući je, poznavao njezinu najdublju potrebu: da netko s njom porazgovara bez osude. I to se dogodilo. Ostala je pred njim obučena tijela (iako bi je svi, lažni moralisti, radije vidjeli golu) i razgolićene duše. Oduševljena, otrčala je svojim sumještanima pa se njezino oduševljenje prenijelo i na njih. Rekoše, nakon što je dva dana proveo kod njih: ‘Sad više ne vjerujemo zbog tvojih riječi – tvojega svjedočanstva – već zbog njega i njegove riječi.

Rekli bismo danas: u susretu s Učiteljem dogodio se njezin suret s ‘pravim ja’. Ne samo da joj je rekao ‘sve što je učinila’ već i ‘sve što joj je učinjeno’. Živjela je kao i većina ljudi s ‘lažnim ja’. Da se obrani od napada okoline. Ali kad se čovjek susretne s božanskim dogodi se sloboda. Kod nje je ona postala razvidna time što je, ne mareći za dotadašnju odbačenost, otrčala ravno onima koji su je odbacivali. Blago duše čovjek nosi pod naslagama blata i prašine koje nanose valovi i vjetrovi svakodnevice. Isus je do blaga duše ove žene došao poput arheologa koji ništa ne izumljuje već samo iskapa postojeće.

Samarijanci su ga zamolili da ostane kod njih. To je prvi preduvjet susreta s pravim ja: zamoliti, tj. otvoriti se božanskom. Jednostavno, a opet beskrajno teško. Traži se kapitulacija lažnoga ja. Do pravog ja ne može doprijeti ni jedan čovjek. Duh je pridržan za Stvoritelja. Čovjek može (i zato mora) biti svjedok ali pravi Spasitelj može biti jedino Stvoritelj.

Preuzeto sa bloga Pen de Gio

Odgovori

Skip to content