OPROST – temelj za bolje Sutra

Tijekom svake jubilarne godine posebno je istaknuta stvarnost oprosta. Vjernici su pozivani da hodočaste u svoje katedrale i da pritom mole potrebne molitve za postizanje potpunog oprosta što im ga Crkva nudi. Potrebno je skrušeno srce, ispovijed grijeha tog dana ili prije tog dana, sudjelovanje na euharistiji i primanje pričesti.

Vjernici znaju da potom trebaju u crkvi koja je opunomoćena za potpuni oprost izmoliti Vjerovanje apostolsko, Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu i potom valja dodati neku molitvu na nakane pape. Sigurno će nam o tome gdje, kada i kako doći do potpunog oprosta progovoriti naši biskupi. Oni to redovito i učine vezano uz jubilarnu godinu. A ovo je sada izvanredna Jubilarna godina vjere koja je prije tjedan dana objavljena na spomen 50. obljetnice kako je s radom započeo Drugi vatikanski koncil. Ne bih se sada posebno zadržao na duhovnim vrijednostima koje Crkva pritom ističe, već bih se okrenuo jednoj drugoj viziji potpunog oprosta.

Objasnio bih to Isusovom prispodobom. Bio jedan gospodar koji je odlučio srediti račune sa svojim slugama. Došao sluga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. To je za naše današnje pojmove golema svota. Može se mjeriti svotama koje su ravne visini vrijednosti državnog proračuna. Sluga pada gospodaru do nogu i preklinje ga riječima: “Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti!” I smilova se gospodar tome sluzi i sav mu dug oprosti. Potom taj isti sluga nailazi na jednog svog druga koji ovome dugovaše petsto denara. To je sitnica u odnosu na prijašnju svotu. Taj sluga stane daviti svog druga da mu vrati što mu je dužan.

Ovaj sluga istim riječima preklinje svog druga da ima strpljenja i da će mu vratiti sav dug. Međutim, ovaj nije imao strpljenja. U tamnicu je bacio tog slugu, njegovu ženu i djecu, dok mu ne vrati sav dug. Kad su to vidjeli drugi sluge, bilo im je žao, pa su dojavili taj slučaj gospodaru. Ovaj je ponovno pozvao istog slugu i rekao mu: “Jer si me molio, sav sam ti dug oprostio; nije li trebalo da se i ti siluješ svome drugu?” I bacio je ovog zlog slugu u tamnicu dok ne isplati sav dug. Meni je to slika Boga koji nam neprestano prašta i nas, njegovih dužnika. Potom mi je to slika naših ljudskih međusobnih odnosa. Među nama ljudima postoje brojni dugovi. Ostajemo jedni drugima dužnici ljubavi. Ne znamo praštati kako treba. Svakodnevno se možemo izraniti nespretnim riječima.

Ograničeni smo u osjetljivosti za svoje bližnje. Dugovi se gomilaju. Duboko nas rani nečija nepažnja, zaborav i gruba riječ. Nosimo u svojim sjećanjima brojna negativna iskustva i razočaranja koja još nisu u nama izliječena. Sve su to dugovi života. Tako smo vjerojatno i mi dužni mnogima oko sebe. Događaju se površna pomirenja, brzopleta riječ “oprosti” ili “opraštam” a da možda pritom nismo duboko zaronili u vlastito srce i osjetili da smo čisti u tom pogledu od osjećaja gorčine, povrede ili stanovite želje za osvetom.

Tu su uključeni oni najbliži s kojima živimo pod istima krovom, do ljudi s kojima radimo, od kojih tražimo različite usluge ili ih susrećemo na putovima našega života. Uvijek iznova mogu se dogoditi nesporazumi i zadati rane. Valja praštati svakog dana. Tako ćemo misao potpunog oprosta od vertikalne dimenzije Božjeg opraštanja djelotvorno proširiti na horizontalnu dimenziju ispravljanja naših ljudskih odnosa. Bit će onda među nama život kvalitetniji, neće biti opterećen dugovima različitih stvarnih ili umišljenih krivnji.

Preneseno s: Blog Z.Linić, VLM (Odabrao, I. Remeta)

Odgovori

Skip to content