Ako je Sanader osuđen za ratno profiterstvo, zašto Mesić nije u aferi čekovi?
Nepravomoćna presuda Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo temelji se na mnoštvu indicija i iskaza svjedoka koji su nešto vidjeli. U slučaja Stipe Mesića postoji video zapis preuzimanja čekova, ali ne i trag gdje su ti čekovi završili.
Photo: Matija Vasiljevski Stipe Mesić je ‘sveta krava’ za hrvatsko pravosuđe kada su u pitanju djela ratnog profiterstva. Doduše mogli bi reći da Stipe Mesić iznad zakona i kada je u pitanju lifranje državnih tajni za koje je bio odgovoran kao Predsjednik države. Primjerice 2000-te godine ugostio je u svojem predsjedničkom uredu britanskog novinara Johna Cooksona i stavio mu na uvid transkripte i audiozapise označene kao državna tajna. S tim je materijalima britanski novinar za Channel 4 napravio desetominutni prilog. Predsjednik Mesić je dakle, državnu tajnu učinio dostupnom inozemnoj tv kući čime je počinjeno kazneno djelo špijunaže protiv Republike Hrvatske, kažnjivo u čl.146. st.1. Kaznenog zakona.
Međutim, kada je Mesić u pitanju neka nevidljiva ruka zamuti situaciju i ništa se ne dogodi. Primjerice, Mesić je iste godine transkripte razgovora svojeg prethodnika Tuđmana, također označene državnom tajnom, prodao ili poklonio tjednicima Nacional i Feral Tribune. Za ovo bi ga djelo odavanja državne tajne protiv Republike Hrvatske trebalo pozvati na odgovornost po čl. 144. st.1. Kaznenog zakona. Ali i u ovom se slučaju dogodila neshvatljiva nezainteresiranost DORH-a kojega zakon obavezuje na kazneno gonjenje kada su u pitanje ovako teške sumnje.
Nepravomoćna presuda Ivi Sanaderu za ratno profiterstvo temelji se na mnoštvu indicija i iskaza svjedoka koji su nešto vidjeli. U slučaja Stipe Mesića postoji video zapis preuzimanja čekova, ali ne i trag gdje su ti čekovi završili. Krunski je svjedok na suđenju Ivi Sanaderu bio Drago Vidaković, direktor tvrtke Hypo Leasing Kroatien. On je posvjedočio kako je vidio da su se Ivo Sanader i Wolfgang Kulterer, bivši predsjednik Hypo banke sastali na parkiralištu Hypo banke u Klagenfurtu. ‘Kulterer je onda Sanaderu dao žutu kuvertu koja je bila veličine formata A5. Sanader je s tom kuvertom ušao u crni džip u kojem je bila žena crne kose i korpulentnije građe – izjavio je Vidaković.
Dakle u slučaju Sanaderovog ratnog profiterstva imamo izjavu svjedoka koje se ‘slučajno’ zatekao na parkiralištu baš u trenutku primopredaje žute kuverte. Koliko je to uvjerljiva priča znaju svi oni koji su barem jednom sudjelovali u tako nečemu. No dobro čak i ako se to doista dogodilo, ostaje pitanje žute kuverte. Naime, u postupku nitko od svjedoka nije vidio Sanadera kad je otvarao žutu kuvertu pa ostaje samo pretpostavka da je u njoj bio novac. U slučaju Stipe Mesića iz 1992. godine u Australiji, vidjelo je mnoštvo svjedoka kako sprema čekove u kuvertu, a potom u džep. I povrh svega postoji video zapis na kojemu se sve to lijepo vidi. Na drugoj strani Vidakovićevu je izjavu demantirao sam Wolfgang Kulterer. On je rekao na sudu kako se nikada nije sastao sa Sanaderom u Klagenfurtu. Ali sud je odlučio ne vjerovati Vidakoviću, a ne Kultereru. Koji je od ova dva slučaja jasniji i gdje je nedvojbeno utvrđeno preuzimanje novca?
U oba se slučaja radi o mogućnosti uzimanja novca kao posljedica ratnih okolnosti. Sanaderova provizija u mirnodopskim okolnostima sasvim sigurno ne bi bila moguća ili bi bila svedena na đeparac, a Mesić ne bi primao čekove za obranu zemlje. Dakle. I jedna i druga zgoda su posljedica tih posebnih ratnih okolnosti. Mesićeva, napose, jer je izravno vezana na posljedicu rata i čak je na čekovima pisalo ‘za pomoć obrani Hrvatske i izbjeglicama’. Nikakvo tumačenje u ovom slučaju ne bi bilo potrebno dok je u slučaju Sanaderovog mita sudac Turudić morao naširoko obrazložiti kako i zašto to djelo spada u prostor ratnog profiterstva. Pa ipak, Sanader je fasovao, a Mesić je i dalje nedodirljiv.
Što je učinio s tim čekovima koje je skupljao 1992. Godine, Mesić je izjavio: ‘Kako je išao ček za Hrvatski fond i obranu države, treba pitati onog tko je protestirao taj ček. Drugi ček na iznos od 30.000 australskih dolara za gospićku bolnicu zagubio se u ‘velikom muvingu’, a treći ček u iznosu od 50.000 australskih dolara namijenjen obnovi Sabornice dao sam Žarku Domljanu’. Međutim, slijedeće 1993. godine, utvrđeno je da čekovi australskih iseljenika na ukupan iznos od 150.000 australskih dolara nikada nisu stigli do banke. Gdje je nestao novac darovan Hrvatskoj za obranu, oružje, izbjeglicama Mesić nije znao dogovoriti, ali je istaknuo da je u Australiju išao kako bi spriječio iseljenike da čekove ne predaju olako ‘u torbe’. Dakle Mesić je krenuo u spasilačku misiju od torbara na način da je ‘izgubio’ ček. Ali i to je objašnjenje prošlo kao uvjerljivo!
Osim čekova Mesića da je, po vlastitoj izjavi, tadašnjem predsjedniku Sabora Žarku Domljanu predao i zlatninu koju je dobio od australskih Hrvata. Domljan je pak potvrdio da mu je Mesić dao ček, ali da zlato nije primio. Ina Vukić, HDZ-ova tajnica za Australiju 1992. godine, izjavila je da to nisu mogli biti čekovi koji su bili predani Mesiću 1992. da ih stavi na bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda, na što su ti čekovi iz svibnja 1992. glasili. Stoga je nejasno kako je Domljan ček namijenjen obrani Hrvatske, unovčio za obnovu Sabora? ‘Ček koji sam primio od Mesića očito nije ček koji je Mesić dobio u svibnju 1992. godine. Naime, zadnji ček koji sam primio za obnovu Sabora datira iz veljače 1992., a nakon toga je sav novac išao za obranu zemlje’ prenijeli su Domljanovu izjavu mediji.
Ta Domljanova tvrdnja dodatno komplicira stvar. Ili je on pobrkao datume ili je Mesić te novce potrošio nenamjenski? Pa ipak cijela ta zbrka i očigledni nestanak novca nije dovoljan motiv DORH-u za pokretanje istrage. Kako to razumjeti. Generala Vladimira Zagorca su osudili za dijamante koje je vidio jedino osuđeni otac otmičara njegovoga sina. Ovdje Mesić sam spominje postojanje zlata, ali ni to nije dovoljno DORH-u. Čekovi su netragom nestali, a posljednji puta su viđeni u Mesićevom džepu, ali ni to nije dovoljno da ‘institucije rade svoj posao’ kako je sam Mesić često govorio. Prije dvije godine Mesić je kupio dva stana vrijednosti 260 tisuća eura. Na upit odakle mu novac izjavio je da su mu posudili prijatelji čija imena ne želi reći. Ali ni to nije dovoljno za institucije koje rade svoj posao. I što reći na sve ovo?
Autor: Marko Jurič/dnevno.hr
