Marijan Gubina: Mojih 260 dana u logoru
Umjesto da živi s teretom žrtve, svoj je život odlučio posvetiti žrtvama ovisnosti o drogi – Osječanin Marijan Gubina, utamničen kao desetogodišnji dječak, svoju je kalvariju pretočio u roman. Za filmsku adaptaciju knjige zainteresirao se i Oskarom ovjenčani producent Branko Lustig{jathumbnail off}
Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli…
Ove misli, ova sjećanja, preteška i za odrasla čovjeka, proživio je desetogodišnji dječak pa ih ukoričio u roman “260 dana”, svojevrsni testament na točno toliko vremena zatočeništva u srpskim logorima Dalj, Bobota i Vera, podignutih u okupiranim dijelovima Hrvatske. I ne, nije ih bilo nimalo lako istresti na papir, trebala su dva desetljeća da Osječanin Marijan Gubina s javnosti podijeli svoju intimnu kalvariju, koje su skupljanje leševa, lažna strijeljanja njegova oca, stajanja u redu za koru kruha i kap vode iz slavine te nemilosrdna premlaćivanja samo dio. Jer, mnoge detalje strahota koje je preživio, one ponižavajuće, jednostavno je prešutio, svjestan da ih možda njegova duša može istrpjeti, ali papir neće.
Na rubu ponora
Bilo je to s prvim vjetrovima rata na hrvatskom istoku koji je krvario, s njime i cijela obitelj Marijana Gubine čija patnja duga 260 dana nije prestala nakon izlaska iz logora 16. travnja 1992. kad su, piše, ponovo rođeni. Uoči razmjene u Nemetinu, starija sestra Zorica odvedena je u logor u Srbiju gdje je preživjela torturu zajedno sa zarobljenim Vukovarcima sve do konačnog povratka kući početkom 1993. godine. Spirala straha i boli, međutim, za obitelj Gubina ni ovdje neće stati: nedugo nakon izlaska iz logora otac Hinko umire, a mlađa sestra Helena pogiba u prometnoj nesreći. Najmlađi u obitelj, Marijan, koji je tada imao samo 14 godina, započinje živjeti na ulici, gladan kao u danima logora. Na rubu ponora, međutim, samog je sebe zaustavio, snagom duha. Školovao se za profesionalnog vozača, radio kao građevinac i redar u diskoklubovima i tako se, polako, započeo uspinjati.
– Iz straha da više nikad ne osjetim glad, postao sam radoholičar, pa u 19. godini pokrenuo biznis s namještajem i ubrzo stekao bogatstvo. Postao sam kapitalist koji je ručao i večerao kavijar u svjetskim metropolama. Imao sam toliki vozni park da je bezobrazno pričati, imao sam tri motora i dva glisera, kao da mi jedan nije dovoljan. S godinama sam shvatio da u svemu tome ne uživam, da koliko god čovjek ima uvijek želi više i da u tome leži najveće prokletstvo. Uvidjevši sav besmisao takvog života, ponovo sam krenuo u potragu za smislom dok ga naposljetku nisam pronašao – priča 31-godišnji Marijan koji od trenutka spoznaje uspijeva sebe pronaći – u radu s potrebitima. Suočen s traumama rata svuda oko sebe, posljednjih osam godina radi u nevladinim udrugama za sprječavanje zloporabe opojnih sredstava: droga je, priznaje, odnijela mnoge živote u njegovoj blizini. Pomažući drugima, naposljetku je odlučio pomoći i sebi.
Tada još uvijek nesposoban da se suprotstavi noćnim morama, potisnutim slikama koje izviru, zaronio je duboko u svoju nutrinu i mučna sjećanja naposljetku pretočio u tešku, snažnu prozu. Imao je u tome nesebičnu potporu Hrvatskog društva logoraša, čiji je jedan od najmlađih članova. Kada bi pao pišući, dizali su ga. Bilo bi, stoga, ljudski da je roman prožet mržnjom, ali nije.
– Rat je nemilosrdan i ne pravi razliku između odraslih ljudi i djeteta. Bio sam na krivome mjestu u krivo vrijeme, ali ne pristajem na generaliziranje krivnje. Razumijem ljude koji su prošli kalvariju i ne mogu se osloboditi ogorčenosti i gladi za pravdom, no poručujem im da se ne opterećuju jer su zločinci kažnjeni samim time što su počinili zločine. Apeliram na ljude da razmisle o svakoj propovijedi kojoj su nazočili, da dobro razmisle o deset Božjih zapovijedi.
Sve pozivam da, prije nego što nekoga osude, prije nego što nekomu učine loše, pročitaju moje iskustvo i ne uvedu sebe u napast da čine loše, ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, vjerskog opredjeljenja ili nečega drugoga. Ja ne osuđujem, ne mrzim… Nemojte ni vi, nadahnuto govori Marijan.
Izlazak pred čitateljsku publiku nije dočekao nespreman. Njegov roman, s kojim se priprema za inozemne sajmove knjiga, već je preveden na 14 jezika, pa i arapski i kineski. Ni kune, međutim, neće spremiti u džep: cjelokupan će prihod uplatiti u humanitarne svrhe. U toj odluci nije ga pokolebala ni spoznaja da je nezaposlen, no nije to iznenadilo one koji ga poznaju. Znaju oni da Marijan kao bivši logoraš, k tomu ranjavan, ima pravo na invalidninu, ali znaju i to da ju je davno odbio.
No, njegova životna deviza “Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto prije vratilo”, upravo kao da je oživjela. Monodrama koju prema romanu “260 dana” upravo postavlja crnogorski dramaturg Slobodan Marunović do kraja godine stići će na kazališne daske diljem Hrvatske, a interes za izvedbu već je pokazao Goran Grgić. Marijan, međutim, ni na tome neće stati, pa će njegov roman i na filmsko platno. Za sufinanciranje filma čiju pretpremijeru najavljuje za 2015. zainteresirana je španjolska nacionalna televizija. Baš kao i hrvatski producent svjetskoga glasa Branko Lustig.
San o velikoj obitelji
– U nekoliko navrata nastojao sam mu dati knjigu, ali nisam mogao do njega. Kada sam konačno uspio, gospodin Lustig mi je rekao: “Jesam, pročitao sam je. A onda sam je pročitao i drugi put, pa i treći put… E, jesam je se načitao!” Dao je tada i sugestiju da scenarij filma ne smije biti brutalan kao knjiga. Kada sam mu rekao da sam knjigu već ublažio, zanijemio je – prisjeća se Marijan susreta s Lustigom koji će, nada se, svojim angažmanom navijestiti bolje dane za njega i obitelj: suprugu Martu i 15-mjesečnu kćer Anastaziju.
– Želim desetero djece! Kada supruga više ne bude mogla ili željela rađati, posvajat ću koliko god budem mogao – kaže Marijan koji će svoju djecu učiti zahvalnosti, čak i na zlu putu koji ga je danas doveo točno ondje gdje mu mjesto.
Piše: Renata Rašović/VLM
Knjiga “260 dana” u prodaji je na svim kioscima po 19,90 kuna, a sav prihod autor je namijenio u humanitarne svrhe. Može se nabaviti i na našoj webshop stranici vecernjishop.hr.
Umjesto da živi s teretom žrtve, svoj je život odlučio posvetiti žrtvama ovisnosti o drogi
Marijan Gubina: Mojih 260 dana u logoru
Osječanin Marijan Gubina, utamničen kao desetogodišnji dječak, svoju je kalvariju pretočio u roman. Za filmsku adaptaciju knjige zainteresirao se i Oskarom ovjenčani producent Branko Lustig
Jedan poteže sestru Helenu za ruku tako da je odletjela nekoliko metara i udarila u rub zgrade. Tatu su tukli puškama dok se nije prestao micati. Mamu je prvi udarac u glavu uspavao, a ja i sestra, ne mareći za krv na našim licima, zgrabili smo Helenu i skupili se uza zid zgrade. Utjerali su nas u praznu prostoriju koja je smrdila po izmetu, a tragovi krvi prizvali su miris ljudskih ostataka. Unijeli su mamu koja je izgovarala nerazumljive riječi, a zatim su dovukli beživotno krvavo tijelo tate te ga kao komad drveta bacili nasred prostorije. Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli…
Ove misli, ova sjećanja, preteška i za odrasla čovjeka, proživio je desetogodišnji dječak pa ih ukoričio u roman “260 dana”, svojevrsni testament na točno toliko vremena zatočeništva u srpskim logorima Dalj, Bobota i Vera, podignutih u okupiranim dijelovima Hrvatske. I ne, nije ih bilo nimalo lako istresti na papir, trebala su dva desetljeća da Osječanin Marijan Gubina s javnosti podijeli svoju intimnu kalvariju, koje su skupljanje leševa, lažna strijeljanja njegova oca, stajanja u redu za koru kruha i kap vode iz slavine te nemilosrdna premlaćivanja samo dio. Jer, mnoge detalje strahota koje je preživio, one ponižavajuće, jednostavno je prešutio, svjestan da ih možda njegova duša može istrpjeti, ali papir neće.
Svaki dan 1 proizvod po sniženoj cijeni. Pogledaj današnju ponudu! www.emmezeta.hr/Usteda-dana
Na rubu ponora
Bilo je to s prvim vjetrovima rata na hrvatskom istoku koji je krvario, s njime i cijela obitelj Marijana Gubine čija patnja duga 260 dana nije prestala nakon izlaska iz logora 16. travnja 1992. kad su, piše, ponovo rođeni. Uoči razmjene u Nemetinu, starija sestra Zorica odvedena je u logor u Srbiju gdje je preživjela torturu zajedno sa zarobljenim Vukovarcima sve do konačnog povratka kući početkom 1993. godine. Spirala straha i boli, međutim, za obitelj Gubina ni ovdje neće stati: nedugo nakon izlaska iz logora otac Hinko umire, a mlađa sestra Helena pogiba u prometnoj nesreći. Najmlađi u obitelj, Marijan, koji je tada imao samo 14 godina, započinje živjeti na ulici, gladan kao u danima logora. Na rubu ponora, međutim, samog je sebe zaustavio, snagom duha. Školovao se za profesionalnog vozača, radio kao građevinac i redar u diskoklubovima i tako se, polako, započeo uspinjati.
– Iz straha da više nikad ne osjetim glad, postao sam radoholičar, pa u 19. godini pokrenuo biznis s namještajem i ubrzo stekao bogatstvo. Postao sam kapitalist koji je ručao i večerao kavijar u svjetskim metropolama. Imao sam toliki vozni park da je bezobrazno pričati, imao sam tri motora i dva glisera, kao da mi jedan nije dovoljan. S godinama sam shvatio da u svemu tome ne uživam, da koliko god čovjek ima uvijek želi više i da u tome leži najveće prokletstvo. Uvidjevši sav besmisao takvog života, ponovo sam krenuo u potragu za smislom dok ga naposljetku nisam pronašao – priča 31-godišnji Marijan koji od trenutka spoznaje uspijeva sebe pronaći – u radu s potrebitima. Suočen s traumama rata svuda oko sebe, posljednjih osam godina radi u nevladinim udrugama za sprječavanje zloporabe opojnih sredstava: droga je, priznaje, odnijela mnoge živote u njegovoj blizini. Pomažući drugima, naposljetku je odlučio pomoći i sebi.
Tada još uvijek nesposoban da se suprotstavi noćnim morama, potisnutim slikama koje izviru, zaronio je duboko u svoju nutrinu i mučna sjećanja naposljetku pretočio u tešku, snažnu prozu. Imao je u tome nesebičnu potporu Hrvatskog društva logoraša, čiji je jedan od najmlađih članova. Kada bi pao pišući, dizali su ga. Bilo bi, stoga, ljudski da je roman prožet mržnjom, ali nije.
– Rat je nemilosrdan i ne pravi razliku između odraslih ljudi i djeteta. Bio sam na krivome mjestu u krivo vrijeme, ali ne pristajem na generaliziranje krivnje. Razumijem ljude koji su prošli kalvariju i ne mogu se osloboditi ogorčenosti i gladi za pravdom, no poručujem im da se ne opterećuju jer su zločinci kažnjeni samim time što su počinili zločine. Apeliram na ljude da razmisle o svakoj propovijedi kojoj su nazočili, da dobro razmisle o deset Božjih zapovijedi.
Sve pozivam da, prije nego što nekoga osude, prije nego što nekomu učine loše, pročitaju moje iskustvo i ne uvedu sebe u napast da čine loše, ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, vjerskog opredjeljenja ili nečega drugoga. Ja ne osuđujem, ne mrzim… Nemojte ni vi, nadahnuto govori Marijan.
Izlazak pred čitateljsku publiku nije dočekao nespreman. Njegov roman, s kojim se priprema za inozemne sajmove knjiga, već je preveden na 14 jezika, pa i arapski i kineski. Ni kune, međutim, neće spremiti u džep: cjelokupan će prihod uplatiti u humanitarne svrhe. U toj odluci nije ga pokolebala ni spoznaja da je nezaposlen, no nije to iznenadilo one koji ga poznaju. Znaju oni da Marijan kao bivši logoraš, k tomu ranjavan, ima pravo na invalidninu, ali znaju i to da ju je davno odbio.
No, njegova životna deviza “Ne čekaj dobro, već ga čini kako bi ti se isto prije vratilo”, upravo kao da je oživjela. Monodrama koju prema romanu “260 dana” upravo postavlja crnogorski dramaturg Slobodan Marunović do kraja godine stići će na kazališne daske diljem Hrvatske, a interes za izvedbu već je pokazao Goran Grgić. Marijan, međutim, ni na tome neće stati, pa će njegov roman i na filmsko platno. Za sufinanciranje filma čiju pretpremijeru najavljuje za 2015. zainteresirana je španjolska nacionalna televizija. Baš kao i hrvatski producent svjetskoga glasa Branko Lustig.
San o velikoj obitelji
– U nekoliko navrata nastojao sam mu dati knjigu, ali nisam mogao do njega. Kada sam konačno uspio, gospodin Lustig mi je rekao: “Jesam, pročitao sam je. A onda sam je pročitao i drugi put, pa i treći put… E, jesam je se načitao!” Dao je tada i sugestiju da scenarij filma ne smije biti brutalan kao knjiga. Kada sam mu rekao da sam knjigu već ublažio, zanijemio je – prisjeća se Marijan susreta s Lustigom koji će, nada se, svojim angažmanom navijestiti bolje dane za njega i obitelj: suprugu Martu i 15-mjesečnu kćer Anastaziju.
– Želim desetero djece! Kada supruga više ne bude mogla ili željela rađati, posvajat ću koliko god budem mogao – kaže Marijan koji će svoju djecu učiti zahvalnosti, čak i na zlu putu koji ga je danas doveo točno ondje gdje mu mjesto.
Knjiga “260 dana” u prodaji je na svim kioscima po 19,90 kuna, a sav prihod autor je namijenio u humanitarne svrhe. Može se nabaviti i na našoj webshop stranici vecernjishop.hr.
