Vinko Vukadin: Kako je sudac Meron presudio ‘regionu’?
Još od završetka Domovinskog rata i veličanstvene Oluje mi smo se navikli na naprasito guranje u „region“. Najveći dio naših političara, a ponajviše raznih NGO udrugica, nije propustio prigodu ukazati nam na neizbježnost ponovnog povezivanja s „regionom“.
Nismo pošteno zavidali ni rane od srpske „ljubavi“, a već su nas naši vrli predsjednici i „toleratori“ počeli povezivati sa svima elementima koji su forsirali taj erotični pojam «region». Ne znam zašto, ali mene taj pojam oduvijek podsjećao na „riganje“, ali moj osjećaj i osjećaj mnogih drugih Hrvata je nevažan u tom kolopletu otkrivanja i zadanog utvrđivanja obostrane krivnje, kao pretpostavke dirigiranog pomirenja.
„Region“ se u mnogim glavama pojavio kao neka vrsta metadona, zamjene za njihovu osnovnu drogu Jugoslaviju. Koliko god da su se trudili nijekati bilo kakvu povezanost s idejom oživljavanja Jugoslavije, oni su pod pojmom tog istog „regiona“ ipak pronašli dostojnu zamjenu. Da bi se ta ideja ostvarila, postojalo je nekoliko razloga i nekoliko pretpostavki.
Osnovni razlog je bio i ostao očuvanje utjecaja u društvu i povratak izgubljenih pozicija iz vremena komunističke Jugoslavije.
Uvjeti koju su bili neophodni su višeslojni i trebalo ih je ostvariti na različitim poljima i različitim metodama. Neki od njih su bili toliko kompleksni da je trebalo uplesti mnoštvo struktura i angažirati ogromne novce u njihovom stvaranju.
U tom kreiranju „regiona“ su se opet udružili novinari, navodno hrvatska televizija, dva predsjednika, mnoštvo NGO udruga i „udružica“,različite lobističke organizacije i stari poznati znanci. Cilj je uvijek bio i ostao: „region kao novo rješenje problema na Balkanu“.
Prva i osnovna smetnja je bio svakako Domovinski rat i Hrvatska država koju više nije bilo moguće dokinuti, ali ju se moralo na sve načine približiti toj ideji. A put približavanja je bio put blaćenja, ogovaranja i ogađivanja u samom hrvatskom narodu. Simboli slobode su morali postati simboli krađe, lopovluka, zločina i prijevare da bi sama država postala nepoželjna.
U tome smislu je sustavnim radom od Jugoslavenske armije postala velikosrpska vojska, iako je na kapama ubojica Vukovara svijetlila zvijezda petokraka, a ponosni general Adžić nije skidao oficirsku kapu jugoslavenske armije sa tom zvijezdom. No narodu je trebalo Jugoslaviju prikazati kao nešto pozitivno, petokraku kao nešto ujedinjavajuće, a čitav rat kao posljedicu katastrofalnih politika 90-ih.
U tome smislu je sve učinjeno da se petokraku izvadi iz toga krvavog okruženja i razaranja. Tu petokraku, koja je svoj krvavi sjaj širila po Vukovaru je aktualni Predsjednik nazvao znakom ljubavi. Koje li perverzije i koje ogavne retorike!?
U svakoj normalnoj državi bi narod samo na ovakav spomen tražio ostavke i pljuvao po takvim političarima. No ne i kod nas. Onaj kojemu je petokraka znak ljubavi je uglađeni koncertmajstor koji izvrsno svira na klaviru s balkanskim kajdama.
U tom postupku ogađivanja Domovinskog rata, neutraliziranja JNA i kićenja Srba je svim silama trebalo krivnju za rat preraspodijeliti jer se znalo da Srbi nikako ne će pristati na svoju stvarnu ulogu, ulogu osvajača i rušitelja, ulogu ubojica iz Srebrenice i Vukovara. U tome smislu je svaka minuta iskorištena i još se koristi da bi se govorilo o žrtvama i zločinima u Domovinskom ratu, primarno u Oluji i primarno o srpskim žrtvama.
U tome su se posebno isticali stari političari i ekstra klasa „novokomponovanih demokrata“ u liku i djelu malih brkatih sinova i kćerki nekadašnjeg ustaškog vojnog suca koji je slao Židove u Jasenovac , a danas mu se sin i kćerka diče svojom jugoslavenskom prošlošću i nedostižnim angažmanom protiv svih ideja koje odišu hrvatskom nacijom.
U spomenutom konceptu „regije“ je Oluja bila veliki kamen spoticanja jer je ona najčišći dokaz različitih uloga u Domovinskom ratu. Rat koji se nikada nije vodio u Srbiji, a u kojemu je najviše srpskih vojnika palo izvan svojih granica, je trebao biti proglašen ratom zaluđenih, ratom koji nikome nije trebao i ratom u kojem su svi činili zločine.
U tome smislu su se sve medijske sile uprle da se u Haag dovede Domovinski rat i Hrvatska država u liku i djelu dvojice generala jer su druga dvojica već preminula. Što se sve nije radilo da bi se narodu objasnilo da ipak treba poštivati prvostupanjsku presudu generalima, jer eto zločina je bilo zahvaljujući toj krivoj nacionalističkoj politici.
Svi su govorili o tomu da nisu zločini procesuirani, iako su oni sami dio tog sustava. Kao da bi običan Hrvat mogao procesuirati bilo koga, a Mesić i Josipović ili Sanader i Milanović ne. No to njih nije ni bilo briga, jer je njihov interes bio „regija“, a ne procesuiranje bilo koga. Njihov interes je bio stvaranje okvirnih uvjeta za navodno pomirenje pod brandom «regiona».
Da bi se to moglo dogoditi generali Gotovina i Markač su morali biti osuđeni. Takva osuda bi raznim Teršelićkama i Pušićima dala mogućnost da nas još drže u rukama dok oni pušu u rog melodiju: «Svi su isto krivi». Stvorili su udruge i nazvali ih Documentom ili Rektumom (ups. Rekom), a sve tako posloženo da se nakon presude krene u ofenzivu poistovjećivanja pojedinačnih srpskih žrtava i masovnih ubojstava Hrvata i Bošnjaka.
No jedna sitnica nije bila kalkulirana, bolje rečeno radili su račun bez krčmara, a krčmar je sjedio u Haagu. Sudac koji je i ne znajući presudio „regionu“ umjesto da je presudio Hrvatskoj i Hrvatima.
Gotovina i Markač su bili samo jeftini novac za plaćanje računa. Nakon ovakve presude će se i „region“ pokazati kao neostvariva ideja jer za tu ideju je, ipak, njihova glavna pretpostavka bila i ostala: Jugoslavija je bila rješenje, a nacionalizam svih strana je bio uzrok rata.
Na žalost raznih „rektuma“ i „dokumenta“, pušića , samoprozvanih pravednika i kaktusa sud je utvrdio kako postoji ogromna razlika između žrtve i agresora, a to se njima nikako ne uklapa u koncept.
Stoga, sucu Meronu pripada počasno mjesto u povijesti, a „regionu“ u ropotarnici te iste povijesti. Okrenimo se budućnosti, ostavimo druge neka grade „region“. Ako treba pošaljimo im naše konstruktore da im sole pamet.
Vinko Vukadin/hrsvijet
