Zdravko Tomac: ”Jesmo li orvelovska država?”
U “Hrvatskom listu” od 5. srpnja ove godine, preko cijele naslovne stranice postavljeno je ovo zanimljivo pitanje: “Je li Hrvatska država ili Orwelova životinjska farma?”.
Glavni urednik Ivica Marijačić u svojemu članku potvrdno odgovara da je Hrvatska sve više životinjska farma a kao glavni argument mu je tvrdnja da su političari poput Radimira Čačića mogući samo u državama koje su se pretvorile u životinjsku farmu u kojoj su svi jednaki samo su neki jednakiji. Ta tema Hrvatske kao životinjske farme je glavna tema sjajne knjige Milana Jajčinovića Korifej lažnih istina. Knjiga je prošli tjedan predstavljena pred ogromnim brojem nazočnih u muzeju Mimara. Predstavljači Milan Ivkošić, Antun Vrdoljak i Zdravko Tomac uspoređivali su kolumnistu Večernjeg lista sa slavnim kolumnistom Veselkom Tenžerom uz velike pohvale političkim esejima u toj knjizi. Milan Jajčinović svoju knjigu počinje tekstom kojemu je dao naslov Raspis, kako bi i riječju raspis pokazao kako mu je ideja vodilja uspoređivanje Hrvatske s Orwellovom životinjskom farmom. Orwell je poznat po tome što je uveo novogovor i što se služi kraticama u kojima se riječi skraćuju i sažimaju do gubitka značenja. Da pokaže kako to izgleda Jajčinović je umjesto naslova Razlozi pisanja upotrijebio riječ iz novogovora raspis. Mi u Hrvatskoj imamo već puno takvih Orwellovih riječi. Na primjer telekom, rekom (regionalna komisija), maspok (masovni pokret). U svome Raspisu Jajčinović ukratko prepričava ideje životinjske farme koja je organizirana na načelima jednakosti, pravde i ravnopravnosti ali se je zbog jala, netrpeljivosti i žudnje za moći, pretvorila u diktaturu i izdaju dogovorenih idealističkih načela u kojoj se jednakost pretvorila u povlastice a demokracija u diktaturu. Jajčinović napominje da je Orwellov roman Životinjska farma, alegorijski roman i kritika Oktobarske revolucije i staljinizma i lenjinizma te kaže da je glavna ličnost u Životinjskoj farmi nerast Major u stvari Lenjin a nerasti Napoleon i Snowball da su Staljin i Trocki. Jajčinović konstatira da su i u Hrvatskoj početni demokratski nacionalni ideali vrlo brzo nakon stvaranja države potisnuti, da su rentijeri hrvatskih političkih ideala postupno potiskivali nacionalne i demokratske idealiste i preuzimali vlast na “farmi” odnosno u Hrvatskoj. Jajčinović farmu opisuje na više razina. Opisuje ih kao televizijske emisije “Farma” i “Big brother” ali i kroz analizu vodećih političara i bitnih ljudi u društvenom životu Hrvatske pokazujući kako su u Hrvatskoj zavladale osobine životinjske farme odnosno kako su miroljubivost, snošljivost, zajedništvo i trpeljivost pretvorene u prijetvornost, zavist i taštinu i u borbu za prevlast i pobjedu. Jajčinović je opisao na vrlo duhovit i upečatljiv način ponašanje vodećih hrvatskih političara koje podsjeća na ponašanje likova iz životinjske farme ali nije raspodijelio glavne uloge, nije rekao tko je nerast Major a tko su ostali nerasti nego je to ostavio čitatelju da on sam raspodjeli glavne uloge. Konkurencija je velika a sličnost još veća. I u Hrvatskoj za političke elite vlast nije sredstvo nego cilj te se i u Hrvatskoj ostvaruje Orwellovo stajalište da nitko ne dolazi na vlast s namjerom da je se odrekne. I u Hrvatskoj prijetvornost i paradoksi sve se više ostvaruju tako da je i u Hrvatskoj na djelu velika inverzija: “Sloboda je ropstvo, rat je mir, istina je laž, neznanje je moć“. Ako su inverzija i paradoks oblik Orwellove proze i životinjske farme onda su takva iščašenja sve prisutnija i u hrvatskoj zbilji. Piše Jajčinović da vrijeme najvećih paradoksa počinje 3. siječnja 2000. godine kada na vlast demokratski dolazi stranačka koalicija predvođena SDP-om čiji su politički prethodnici okupljeni u svemoćnoj Partiji, kontrolirali sve, pa i način mišljenja. Zatim navodi da je drugi veliki orwellovski paradoks da je, prije nego što je koalicija predvođena SDP-om izgubila vlast, vođa HDZ-a Ivo Sanader bučio na splitskoj Rivi: “Ne damo naše generale.” A kada je temeljem te predizborne prijevare 2004. dobio izbore odmah je donio akcijski plan za lov na Antu Gotovinu. Bio je to plan uobličen u onu šeksovsku: locirati, identificirati, uhititi, transferirati. Zatim, navodi Jajčinović da je haaška presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču ozbiljenje orwellovske intervencije u prošlost, njezina “usklađivanja” s iskrivljenim namjerama i takvim potrebama sadašnjosti, a i budućnosti. Dalje navodi Jajčinović da je uvedeni monitoring nad Hrvatskom pravo orwellovsko uplitanje u sadašnjost da bi se kontrolirala budućnost. Sjajna je slijedeća Jajčinovićeva konstatacija kojom u jednoj rečenici opisuje bit Big brothera ne samo kao televizijske emisije nego kao i monstruma koji kontrolira ljude i usmjerava njihovo ponašanje. Evo toga citata: “Koliko je Big brotheru važna kontrolirana prošlost, toliko mu je važna i sadašnjost s kojom će dominirati ideali ugode i idoli zabave. “Veliki brat” se promijenio, on danas voli svoje suvremenike: pojedinca kao apstraktnog građanina i konkretnog potrošača, kao apolitičkog šopingholičara. On voli svijet nametnutih, ali usvojenih potreba, nadziranu vječnu sadašnjost, koja seže od zaostale Hrvatske Farme do blještave svjetske krize. Kada se pročita Jajčinovićeva knjiga, a svakako ju treba ne samo pročitati nego i proučavati, onda i mnoge pojavnosti u hrvatskom političkom životu dobivaju smisao. Negiranje Domovinskoga rata i nametanje povijesnih krivotvorina ima veliki cilj stvaranja prošlosti na koji će se graditi poželjna sadašnjost i budućnost. Medijske manipulacije i pretvaranje istine u laž a laž u istinu imaju za cilj onesposobiti ljude da misle vlastitom glavom, onesposobiti ih za odlučivanje. Napad na sve korijene hrvatskoga naroda, tradiciju, obitelj i vjeru nije slučajan već je dio smišljene politike pretvaranja Hrvatske u životinjsku farmu. Jajčinović u jednoj rečenici ili u nekoliko rečenica precizno detektira bit povijesnih procesa i na duhovit način ali jednostavan i razumljiv, otvara oči čitatelju. Završit ću prikaz ove sjajne knjige upravo posljednjim pasusom iz njegove knjige koji glasi: “Osim nadobudnih političkih budalaša kojima je ulazak u Europsku uniju isto što i mogućnost putovanja ‘bez pokazivanja putovnice’, već su dugo najgorljiviji pobornici bezuvjetnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju i nekadašnji “crveni dobošari”, koji su se već poslije prvih slobodnih izbora preobrazili u ‘liberalne intelektualce’. Za te ateističke prvosvećenike demokracije najbolje je u Uniju ići bez nacionalne legitimacije. Samo s putovnicom, bez domovnice. Nadnacionalno im je još iz Jugoslavije ostala trajna mentalna odrednica. Svaki pokušaj govora o nacionalnom, pogotovo o hrvatskom, kao i nekoć, ti novodemokrati doživljavaju kao desničarsku provokaciju. Jugoslavija im je bila draga. Hrvatsku su prihvatili preko volje. Kao što im je svetinja bila Titova Jugoslavija, sada im je EU.” Politički procesi u Hrvatskoj, čiji smo svjedoci, borba za vlast, proturječnosti i sukobi, dnevno daju nove dokaze kako se Hrvatska sve više pretvara u životinjsku farmu i kako se naš politički život sve više odvija po načelima Orwellove utopije. Nisu li izjave premijera Zorana Milanovića o Hrvatskoj kao “slučajnoj državi” a hrvatskom narodu kao paradoksu, novo uvođenje orwellovskog jezika i pojmova? Nije li nova hrvatska Wattergate afera novi dokaz da te veliki brat sluša i kontrolira, da ograničava slobodu i privatnost ljudi? Nisu li novi zakoni koji nameću ateistički nazor kao službeni državni nazor na liniji Orwellovih i Huxleyevih vizija? Nije li uvođenje umjetne oplodnje i razbijanje uloge obitelji put prema proizvodnji djece u inkubatoru, odnosno prema ostvarivanju slijedeće vizije iz Huxleyeve knjige: Vrli novi svijet, u kojoj Huxley „prikazuje kako Svjetska država pod svojom krilaticom ZAJEDNICA, ISTOVJETNOST, STABILNOST – u Centru za inkubatorsku proizvodnju i sustavnu obradu provodi postupak ‘standardiziranja ljudskog produkta’ – postupak kloniranja i obrade ljudskog zametka i bebe u epruveti. Slijede opisi obrade djece u ‘jaslicama’, ugrađivanje uvjetnih refleksa, učenje u snu, odgoj kastinske svijesti itd. ‘Sve dok se, na kraju djetinja svijest ne poistovjeti s onim čemu ih učimo, a zbroj naučenog ne postane djetinja svijest. I ne samo djetinja. U odraslih također – i to doživotno. Svijest koja rasuđuje, želi, odlučuje – sazdana od ovih ideja!’ Ali te ideje su naše ideje! Direktor je gotovo vikao u svom likovanju. ‘Ideje koje određuje Država’“.
