Anna Givargizyan: “Genocid – kao podkradanje civilizacije”
Intervju ArmInfo-a s glavnom urednicom moskovskog časopisa “Жам” (hrv. Vrijeme) Annom Givargizyan
{jathumbnail off}Institut društvenih znanosti Ivo Pilar organizirao je 15. znanstveno-stručni skup “Vukovar 91. – dvadeset i jedna godina poslije”, s temom naziva “Istina i osporavanje. Između znanosti i manipulacije” o problemima rješavanja sukoba.
Osim hrvatskih stručnjaka na forumu su sudjelovali i istraživači iz različitih zemalja. Ove godine, okvir konferencije uključio je i genocid nad Armencima. Armeniju je u Vukovaru predstavljala mlada znanstvenica, doktorica kulture, glavna urednica moskovskog časopisa “Жам” Anna Givargizyan. Prenosimo njene impresije o Vukovaru, Hrvatskoj, njenim ljudima i kulturi, koje je navela uz intervju-u za ruski ArmInfo.am.
Anna, molimo Vas, kažite nam zašto je izbor ove godine pao na vas, te čime ste bili motivirani za sudjelovanje na konferenciji?
Stručnjacima iz Hrvatske me predstavio i dao preporuku Institutu, jedan prekrasan čovjek, moj kolega, profesor Arthur Bagdasarov specijalist za Hrvatsku, koji o Armeniji puno prevodi na hrvatski, te promiče našu kulturu i povijest.
I u Hrvatskoj je, ništa manje izniman čovjek, Vinicije Lupis – doktor povijesnih znanosti, voditelj podružnice Instituta društvenih znanosti u Dubrovniku, specijalist za srednjovjekovnu Armeniju. Dr. Lupis je pratio moj boravak i iznenadio me, ljubavlju prema armenskoj povijesti i poznavanju njene kompleksnosti.
Tema mog govora je bila: “Kulturni genocid. Stoljeće borbe za pravdu.” Tema genocida i želja da se o genocidu nad Armencima, osigura bolji pristup javnosti, postao je glavni motiv mog sudjelovanja na konferenciji. Prvi genocid u dvadesetom stoljeću – to je ne samo uništavanje milijuna starosjedilaca u Maloj Aziji i zapadnoj Armeniji, odnosno Armenaca, Grka, Asiraca, nego i uništavanje jedinstvene milenijske kulturne formacije; ne samo nacionalne, već međunarodne.
Mlada znantvenica Anna Givargizjan u šetnji, s mitskom planinom Ararat u pozadini
Dakle, pitanje priznavanja i zaustavljanja genocida, što ne završava danas, nije pitanje materijalne naknade za žrtve, nego pitanje stvaranja uvjeta za oporavak kulturne i duhovne baštine.
Jeste li zadovoljni rezultatima konferencije?
Većina sudionika je znala malo o Armeniji. Pretpostavljala sam, da nisu samo moja istraživanja o kulturnom genocidu, i općenito pokušala predstaviti našu kulturu. Teško je govoriti o tragediji ljudima u dvorani, koji su nedavno prošli kroz sav taj užas. Ljudi imaju tendenciju ostati na tome. Međutim, svakodnevna rasprava omogućuje da razumjemo jedni druge. Za moju temu sam pripremila kratki film, svojevrsni pregled povijesnih i kulturnih referenci: skupina zapadne Armenije na glazbu Komitasa. To je posebno impresivno. Od zatvorenog stava “nosim svoju tugu” do reakcije sudionika, ganutih do suza.
Naši ljudi su prožeti kulturom i tragedijom koja se dogodila prije 100 godina. Imali smo problema, bilo je sporova. Nisam imala vremena za reći da smo drevni ljudi s povijesti tisućama godina; ne znam ima li smisla usporedba s nomadskim plemenima koji su tek nedavno okušali civilizaciju, usporedimo li ih s Koptima, Asircima, Irancima. Bilo je pitanje o ulozi UNESCO-a, kad ga usporedim s organizacijom liječnika koji dolazi pacijentu, kaže stanje, ali ga ne liječi. Rezultat – razumije se. Ljudi su dolazili i priznali da nisu znali ništa o armenskom genocidu, a sada razumiju našu bol.
Kakvo imate mišljenje o Hrvatskoj i Hrvatima?
Na konferenciji ‘Istina i poricanje – između znanosti i manipulacije
Narodi Jugoslavije su 90.-ih pretrpjeli teške događaje, Hrvati su, posebno, ovu tragediju također prošli. U Vukovaru su se događanja odvijala kao kod armenskog pogroma u Sumgaitu, u Azerbajdžanu. U Rusiji su, informacije o tim događajima bile dostupne preko jakog srpskog lobbyja. Politička realnost koja postavlja pitanje priznanja, nije tragedija, te je uključena u političko pregovaranje, ostavljajući ljude u okviru njezinog zatvaranja. Vidjela sam sve spomenike boli, fokusirajući se na tugu. Balkan je vrlo svježa rana. Naša generacija vidi armenski problem, ide kroz bol genocida, ali se ne fokusira na bol. Ovo traži da se ujedinimo, vratimo se temelju…
Što biste rekli o Armencima u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj, živi divna žena Naira Asatryan, osnivačica i voditeljica armensko-hrvatske zajednice, promičući armensku kulturu u Hrvatskoj. Konkretno, za dan sv.Vlaha ona poziva poznate pjevače i glazbenika iz Armenije.
Zanimljivo, zaštitnik hrvatskog grada Dubrovnika je sv Vlaho, ekumenski svetac (IV.st.) Po rođenju Armenac Barsegh (rus. Vasilij), biskup Sebaste (Armenija), je svetac zaštitnik veterinara, zidara i klesara. On je također patron gradova i zemljama, poput Italije, Sicilije, Dalmacije, Ciudad del Estrées, Paragvaja i Rubiera. Hrvati vole i aktivno proslavljaju svaki 3. veljače, Dan sv. Vlaha. Ovaj praznik je uključen u UNESCO-ov popis remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva.
Namjeravate li nastaviti suradnju s Hrvatima?
U prvim danima veljače pozvana sam na svečanost u povodu Sv. Vlaha, i rado ću sudjelovati u njoj. U kratkom roku, namjeravamo objaviti u suradnji s prof Arthurom Bagdasarovom, slikovnicu na hrvatskom jeziku o Armeniji i armenskoj kulturi u cjelini. Namjeravam pozvati dr. Vinicia Lyupisa u Moskvu i dogovoriti sastanak sa znanstvenicima u Rusiji. Također bih ga voljela pozvati u Armeniju i osobito, na Institut armenskog genocida.
Ashot Beglaryan/ArmInfo.am | prijevod HUB
