{jathumbnail off}Nedavno je niknuo još jedan “cvjetić” franjevca Nikole Mate Roščića. To je knjiga «Isus Krist u Islamu», jednostavna u izričaju, potkrijepljena brojnim citatima iz domaćih i stranih izvora, svojevrsni je rudnik podataka i kompendij znanja koje se odnosi na stav Kur’ana i islama prema osobi i djelu Isusa Krista.

Roščić smatra da su “na osobi i djelu Isusa Krista nastali su svi prijepori između kršćana i muslimana koji su imali, a imaju i danas, presudno značenje. Teško je povjerovati da se i uz najiskreniji međureligijski dijalog mogu riješiti, nadići. U povijesti je to dovodilo da tvornih sukoba i ratnih okršaja, osvajanja, neprijateljstava”.

Želimo li jasnije vidjeti neke povijesne i današnje globalne procese, potrebno je pročitati ovu knjigu koja se bori za istinu i pravednost. Ne kanim ovdje prepričavati sadržaj knjige od 114 stranica podijeljen u osam poglavlja, već ću kratkim ulomcima iz svakoga poglavlja ostaviti čitatelju na prosudbu njezin sadržaj. Da ipak sve ne ostane tek “propovijedanje pticama”.

O razlozima i povodu pisanja i objavljivanja ove knjige najbolje tumačenje je dao sam auktor na zadnjoj korici knjige:

„Ovaj ogled o Isusu Kristu u Islamu vjerojatno nikada ne bi bio napisan niti ugledao svjetlo dana da ne nosim redovničko ime po svetom mučeniku Nikoli Taveliću rodom iz Šibenika, da nisam aktivno sudjelovao u njegovom proglašenju svetim u Rimu 1970. godine te da sada ne živim u svečevom rodnom gradu i njegovu zavičajnom šibenskom samostanu i crkvi koja je ujedno Nacionalno svetište svetoga Nikole Tavilića koji je podnio mučeništvo u Jeruzalemu davne 1391. godine. Poznata je činjenica kako se Nikola sa svoja tri subrata, nakon temeljite pripreme, svjesno i odgovorno odvažio da na glavnom trgu trojako svetog grada, tada pod punom vlašću muslimana, navijesti Isusa Krista kao jedinog Spasitelja. Odmah su bili uhićeni, pred jeruzalemskim kadijom preslušani i stavljeni pred zahtjev da poreknu što su u proglasu i propovijedi izrekli. Kako to nisu učinili, podnijeli su 14. studenoga 1391. godine mučeničku smrt. Otud i toga radi moje zanimanje za kur’anski nauk o Isusu Kristu u kontekstu višestoljetnih povijesnih zbivanja sve do suvremenih prijepora i aporija. Ovim se uratkom želim odužiti dičnom mučeniku i to upravo ovdje u njegovu šibenskom samostanu i njegovom nacionalnom svetištu.”

Pristupno slovo razjašnjenja

Za islam bi se čak moglo reći da je bio najjači razaratelj Isusa Krista jer ni jedna druga svjetska religija nije tako snažno i sustavno u sprezi s vojno-političkom silom provodila svoje „teološke” postavke i to u velikom vremenskom slijedu od 622. godine do danas.

Povijest islama kao religije, a onda i kao svjetovne moći islamskih kalifata, dinastija i vladavina, mogla bi se promatrati kroz prizmu vjekovječnog sraza sa židovstvom i kršćanstvom.

A upravo su kritički i antagonistički zapisi u Kur’anu na račun židova i kršćana bili i ostali primarni poticaj neprijateljskom stavu prema ovim biblijskim religijama koje su svrstane u kategorije neposluha, zablude, nevjere, odmetništva, idolopoklonstva.

Fenomenologija religija ne može zaobići opažanje da je islam kao teološko-religijsko učenje zapisano u Kur’anu zapravo neobjašnjiv bez Biblije, bez židovstva i kršćanstva. Kur’an je nemoguće shvatiti bez starozavjetne Biblije, ali Bibliju nije moguće shvatiti kroz Kur’an. To isto vrijedi i za novozavjetna Evanđelja.

Stoga neki kažu da je Kur’an svojevrsna arapska redakcija i interpretacija Biblije, a na toj su podlozi nastali islamski zakoni i učenje kao korektiv židovskom i kršćanskom „odmetništvu i nevjeri”.

Neka novija istraživanja govore da su prvi zapisi Muhamedovih tekstova bili zapisani na aramejskom jeziku, a potom prevedeni na arapski (nakon Muhamedove smrti, za vrijeme Osmana, trećega kalifa (644.-656.), Kur’an je složen i redigiran na arapskom jeziku).

Tijekom stoljeća postojale su, a i danas postoje, razne škole koje si prisvajaju pravo na ortodoksno, klasično naučavanje i tumačenje Kur’ana i islamskog prava. Razlike u stavovima tih škola ponekad su veoma velike.

Danas se sve više ponavlja kako ne postoji samo samo jedan islam, nego više islama. Arapski islam, iranski islam, egipatski islam, marokanski, senegalski, azijski, indonezijski, s mnogim razlikama i različitostima. U novije se vrijeme počelo govoriti i o europskom islamu.

Nakana ovoga ogleda nije u tome da se predoči povijest nastanka i razvoja islama, niti da se opisuju poglavita obilježja muslimanske religiozne prakse. Izdvajamo samo segment koji se odnosi na stav Kur’ana i islama prema Isusu Kristu. Smatramo da je to ključno pitanje u odnosima islama i kršćanstva, kako u prošlosti, tako i danas. Na osobi i djelu Isusa Krista nastali su svi prijepori između kršćana i muslimana koji su imali, a i maju i danas, presudno značenje. Teško je povjerovati da se i uz najiskreniji međureligijski dijalog mogu riješiti, nadići. U povijesti je to dovodilo da tvornih sukoba i ratnih okršaja, osvajanja, neprijateljstava.

Uska, i gotovo nerazdvojiva, povezanost vjerskoga i političkoga elementa u islamu je uvijek angažirana, to jest prava „politička teologija”. I tu su velike razlike i ne malene poteškoće u međureligijskom dijalogu.

Stoga ovaj esej mora dodirnuti, odnosno barem naznačiti, one aspekte islamizma koji gotovo da i ne postoje u „ekumenskom dijalogu” između različitih Crkava kršćanske denominacije. To su stvarni izazovi, ali i velike mogućnosti. Mnogi zagovornici i predvoditelji međureligijskoga dijaloga s katoličke strane vješto (mudro) i bojažljivo zaobilaze zbiljsku problematiku.

Islamska isusologija

U Kur’anu, svetoj knjizi islama, u četrnaest sura spominje se Isus ili „Isa”, kako je tu nazvan. To je začuđujuće i bez primjera u drugim nekršćanskim religijama. Uz Abrahama i Mojsija Isus je najviše spominjana osoba. Neki pitaju je li islam nekršćanska religija ili je naprotiv jedna kršćanska konfesija i judeo-kršćanski ogranak staroga kršćanstva. Kršćanska hereza, a ne samostojna religija?

Prema izučavatelju religija H.J. Schoepsu, judeokršćanstvo, koje je od Crkve bilo odbačeno i potom nestalo, živi dalje u islamu. Ovo postevanđeljsko ebonitsko judeokršćanstvo zastupalo je „adopcionističku kristologiju”: Krist je samo posvojeni sin po njegovu krštenju, on je samo od Boga odabrani čovjek, a ne Bog. Islam je od ebonitskih judeokršćana preuzeo ovu adopcionističku kristologiju koja u Isusu vidi velikoga proroka, kao što odbacuje i nauk Crkve o Trojstvu.

Prema Kur’anu Isus nije „Bog” (sura V, ajet 17), i nije od Boga začeti „Sin Božji” (IX,30), nego „Sin Marijin”, „Božji Poslanik (prorok)”- jedan u nizu od 24 proroka- „njegova Riječ” i „njegov Duh” (IV,171). Kao Božji poslanik navijestio je dolazak posljednjeg proroka ili poslanika Muhameda.

Kur’an je usvojio ebonitsku i arijevsku kristologiju (ali i različitih gnostičkih sljedba) te proglasio kao krivovjerje stav Crkve. Stoga su kršćani u Kur’anu od samoga Isusa okrivljeni radi krivovjerja i nevjere i od Isusa im je navještena kazna pakla radi tvrdnje da je on Božji sin. Treba također primijetiti da se stav i učenje Kur’ana, odnosno islama, o Isusu Kristu, kao i o Trojstvu, podudara sa židovskim stavom tako da gotovo nema razlike među njima. Ti su islamski i židovski stavovi bili prihvaćeni u europskom prosvjetiteljstvu i ateističkom razdoblju pa su stvorili podlogu za grube prigovore kršćanskim dogmama. Neoarijevci, napose iz protestantske zavičajnosti, u duhu iluminizma, racionalizma i Aufklarunga, nalaze u toj islamskoj i židovskoj isusologiji upravo ono što i oni naučavaju.

Treba ipak istaknuti da je Isusov lik u Kur’anu časno istaknut i opisan, štoviše da u nekoliko stvari islam brani Mesiha-Isu od židovskih učenja i stavova.
Isa je u odnosu na Muhameda u neku ruku ono što je prema Evanđeljima bio Ivan Krstitelj kao Isusov preteča.
Časno ime Isusove majke Marije – Merjem

U XIX. suri Kur’ana, koje je naslovljeno MERJEM, opisano je Isusovo rođenje i uloga njegove majke Marije – Merijem.

Nema dvojbe da su u ovim dijelovima Kur’ana preuzeti tekstovi iz Matejeva i Lukina Evanđelja, ali s brojnim dodacima apokrifne literature, napose iz Tomina evađelja, Jakovljeva praevanđelja, Arapskoga i Armenskoga evanđelja djetinjstva, i drugih apokrifnih spisa koji su u ono vrijeme kružili Egiptom, Arabijom i Sirijom, a koji na legendarni način govore o Isusovu rođenju i djetinjstvu.

Kur’an brani Marijino djevičanstvo protiv židovskih objeda i kleveta iz drevnih protukršćanskih spisa kao što je bio Toledoth Jeshu (Marija je začela svojega sina s rimskim vojnikom Pantherom, i OL Medj-fullnije bila djevica) koje su kružile u Medini.

No, unatoč tome, Kur’an je prvenstveno bio zabrinut pobijanjem Isusova božanstva. Kur’an postojano zahtjeva nijekanje Sina pa tko to vjeruje i prihvaća, bit će osuđen kao krivovjerac i nevjernik. Kur’an ustraje na arapskoj kompilaciji isusologije koja nosi oznake apokrifnih spisa, gnostičkih interpretacija, ebonitskoga uvjerenja i kristoloških hereza.
Stoga se može reći da je Kur’an, odnosno islam, razorio Kristovo (Mesihovo) božanstvo i to čvrsto ugradio u cijeli sustav muslimanskoga vjerovanja. To je islamska dogma.

Kur’an (IV,156-158) izrijekom niječe povijesnu činjenicu Isusove smrti na križu (umjesto Krista na križ je bio razapet i umro netko drugi).

Ta islamska verzija o prividu i zamjeni osobe koja je na križu umrla bila je tijekom povijesti više puta i u brojnim inačicama ponavljana. Ona je prisutna i danas u brojnim knjigama i tezama antikršćanske literature koja upravo ide za tim da razori osobu i djelo Isusa Krista, napose iz sljedbe teozofa i antropozofa, zastupnika reinkarnacije i sljedbe New Agea. Prividnoj i vještoj režiranoj Isusovoj smrti na križu židovski autor Hugh Schonfield posvećuje svoje djelo Pashalna urota, a Rudolfu Augsteinu, nekadašnjem izdavaču njemačkoga tjednika Der Spiegel, je razaranje Krista bila životna preokupacija tijekom više od 35 godina.

Budući da je Kur’an “nedodirljiva” sveta knjiga, to je svako povijesno-kritičko propitivanje o njegovu nastanku, utjecajima, umetanjima, kao i tekstualna analiza i egzegeza nedopuštena. Štoviše zabranjena i pretvara se u politički krimen. Slično je u nekim razdobljima bilo i s Biblijom.

Nadati se je da će dobronamjerno i znanstveno kritičko istraživanje omogućiti da se “riješi” i u novomu svijetlu sagleda “spor oko Abrahama”, da se jasnije uoči što spaja, a što razdvaja tri velike i drevne religije Knjige: židovstvo, kršćanstvo i islam, da se pouzdanom analizom sagleda i obrazloži “muslimanski Isus”, “židovski Isus”, “kršćanski Isus”. To je zahtjev i jedini put istinskoga dijaloga u ovom vremenu koje po nekim fundamentalističkim stremljenjima prijeti “sukobom civilizacija”.

Isus u islamskoj eshatologiji

Eshatološki lik Isusa u Kur’anu je ujedno i pečat razaranja lika i djela Isusa Krista u islamu.

Jedno od važnih i temeljnih mjesta islamskog učenja jest Sudnji dan. U tome je Kur’an gotovo složan s Biblijom, a islam sa židovstvom i kršćanstvom. U sve tri Knjige nalazimo tu eshatološku i apokaliptičku komponentu. Spomenuto je već da prema Kur’anu Isus nije umro na križu, nego je “uznesen” te da će se pojaviti prije kraja vremena, dakle prije Sudnjega dana.

Prikaz i osvrt na jednu nedavno objavljenu knjigu to nam može zorno ilustrirati. (Admir Pozderović, Muhamedova a.-s. predskazanja. Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama – Goražde, 2004, 104 stranice).

Autor govori i o Armagedonu (uvertiri u islamski trijumf). To je, dakle, u neku ruku islamska eshatologija i to na tragu drevnoga mahdijevskog vjerovanja. Autor tvrdi: „Za bitku Armagedon neminovno se veže povratak Isusa Hrista na zemlju. Muslimani će u Armagedonu igrati ulogu saveznika s ujedinjenim kršćanima. Sudeći po predajama, početak Armagedona prouzrokovat će Židovi. Konačno će doći veliki vojskovođa i vladar, potomak Muhameda a.s. iz roda njegove kćeri Fatime. On će sa svojom vojskom osvojiti čitav svijet. Allah će preko njega dati pobjedu i vlast Muslimanima.(73-76)

Obračun Istoka i Zapada, susret vojska i tijek bitke u tijeku toga velikog Krvavog boja dogodit će se u Siriji, u blizini Damaska … a skupina od potomaka Ishaka (Izaka) osvojit će Konstantinopolis, najvjerojatnije je da će to biti vojska koja će krenuti iz Bosne put Istambula.” Dakle, Bošnjaci će osvojiti Visoku Portu jer bosanski muslimani “među današnjim Evropskim narodima čine interesantnu etničku skupinu”(str. 80), oni bi bili kao potomci Izaka, a ne Ismaila.

Svakako da je za ovaj ogled najzanimljivije poglavlje koje se odnosi na Silazak Isa a.s. (Isusa Krista). „Otkako je svijet postao, neće biti ljepšeg prizora od lebdenja Isusovog kroz oblake, u ranu zoru, iznad Sirije. Široko raširenih ruku, držeći se za krila dva meleka (anđela), spustit će se na munaru Bijele džamije u istočnom Damasku”(85) „Odmah nakon bitke protiv Židova, koja je trajala relativno kratko, Isa a.s. će početi da poziva kršćane u Islam, jer je to Allahova vjera koja je naslijedila kršćanstvo. Govorit će svima da on nije sin Božji, da nije bio raspet na krstu i da nije preživljavao muke kako se činilo ljudima.”(88).

Kao krunski dokaz tim tvrdnjama autor prenosi tekstove iz tzv. Barnabina evanđelja. U tomu Evanđelju po Barnabi glavna je stvar da Isus nije Božji sin, nego običan čovjek, da nije umro na križu, nego je netko drugi (Juda), njemu sličan bio razapet, da nije uskrsnuo, nego je nakon Posljednje večere uzet u nebo. Odreda su sve ove tvrdnje preuzete iz Kur’ana, to je islamska isusologija.

Iskreno govoreći, lik Isusa Krista je iskrivljen gotovo do karikature. No postoji li takva osjetljivost muslimana prema kršćanima koji svojega Spasitelja i Sina Božjega, Isusa Krista, napose njegov Križ i smrt na Križu, vide i doživljavaju tako iskrivljeno, osakaćeno i obezvrijeđeno u Kur’anu i u kur’anskim izvedenicama?
Džihad – „Sveti rat” (Samo riječ ili stvarnost)

„I borite se u ime Allaha istinskom borbom…” (sura XXII, ajet 78)

Širenje islama započelo je ustvari borbom i ratom, „vojnom na Bedru”, druge godine po Hidžretu, kada je Muhamed iz Medine krenuo prema Mekki s „313 muslimana, a pogana je bilo tisuću.” Pobjeda izvojevana u ovoj bitki (630. godine) dokaz je istinitosti Božjega Poslanika. „Vi ih niste ubijali, nego ih je Allah ubijao”(VIII, 17). To je trajan i integralan rat. Ova „svetost rata” protiv allahneprijatelja i nevjernika, nemuslimana, nije dopustila da se dogodi i razvije teološki dijalog, rasprava, apologetika između kršćanstva i islama.

Prema Kur’anu svi su ne-muslimani ustvari nevjernici pa stoga osuđeni na vječno prokletstvo. U toj perspektivi čini se da je mnogo bliži džihad negoli međureligijski dijalog.

Cijela IX sura (naziva se Et-Tevbe, a po nekima nosi i ime „Sura mača”) govori o prekidu veza s idolopoklonicima i nevjernicima. Zapisane Muhamedove riječi poziva na džihad i neprijateljstvo glase:
„Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte idolopoklonike gdje god da ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte ih i postavljajte svakojake zasjede. Ako se pokaju pa budu klanjali namaz i dijelili zekat, pustite ih na miru. Zaista Bog oprašta (i) milostiv je!” (IX,6)

Kur’an, sura IX, ajet 31: „a kršćani su govorili: Mesih je Božji sin. To su riječi (izrečene) njihovim ustima. Oponašaju riječi prijašnjih nevjernika. Bog ih ubio! Kako odstupaju (od istine)!”

Muhamed je prorok rata… ratovanje protiv nevjernika, proširenje, ne toliko vjere, koliko njegove sfere vlasti, koja je sfera vlasti Allaha. Islamskim ratovima ne ide se toliko za obraćenjem koliko za pokoravanjem nevjernika.

Islam teži k islamskoj teokraciji pa i bojovno zagospodariti cijelim svijetom i stvoriti jedinstvenu „kuću islama”, islamsku ekumenu – ummu. A to je islamizacija svijeta i projekt islamskog fundamentalizma. To potvrđuje islamska eshatologija, kako je već opisano, a ona uključuje „sveti rat” (džihad) po kojemu će se sve to obistiniti.

Povijest svjedoči o islamskom razaranju kršćanstva

Ovdje želimo tek kratko istaknuti i naglasiti da je islam u svojemu nastanku i ustroju obilježen borbom i ratom, i da je osvajao zapravo kršćanske zemlje i narode: od Meke preko Sirije, Egipta, Male Azije i cijele sjeverne Afrike sve do Atlantika islam je u VIII stoljeću (godine 710. prelaze Gibraltar) prešao u Europu, osvojivši Portugal i Španjolsku te je zaustavljen u francuskoj Provenci 732. godine od kralja Karla Martela. U Španjolskoj vladaju sve do 1492. jer tada su „katolički kraljevi” Ferdinand I. i Isabella I. iz Granade prognali posljednjeg maurskog vladara, čime je bila okončana dugotrajna Reconquista Iberijskog poluotoka.

Zanimljivo je da je španjolska Reconquista, kao i Križarski ratovi, u kasnijoj historiografiji, koja se povlači sve do danas, poprimila potpuno negativan karakter. To je, naime, djelo anglosaksonske Caliph Umariluminističke historiografije koja je u svojemu neprijateljskom stavu prema Katoličkoj Crkvi tražila „velike katoličke grijehe u povijesti”, a ujedno se htjela dodvoriti narodima i vjerama pod svojom kolonijalnom vlašću. Preko djelovanja i širenja masonerije to su uspjeli nametnuti kao općeprihvaćeno mišljenje i mjerodavnu povijesnu kvalifikaciju koju do danas paušalno ponavljaju svi pripadnici lijevih, ateističkih, slobodoumnih i antikatoličkih opcija. Zaboravljaju „sveti anglikanski rat” protiv katolika i svoja kolonijalna osvajanja.

Zanimljiva je izjava poznate egipatske islamologinje Cherife Magdi: „U historiografskim djelima islama Križarski ratovi zapravo nemaju neku značajnu ulogu… Križarski ratovi, za koje je papa (Ivan Pavao II) pred svjetskom javnošću u svom Mea culpa molio za oproštenje – u islamskom svijetu ne igraju veliku ulogu.”

U godini Muhamedove smrti (632.) gotovo cijela Arabija bila je muslimanska, i od tada počinju sukobi s kršćanskim narodima i zemljama. Već pod drugim kalifom Omarom (634.-644.) osvojeni su tada kršćanska Sirija i kršćanski Egipat, a na istoku područja sve do Perzije.

Omar je, sukladno učenju Kur’ana, kršćanima i židovima, kao vjernicima Knjige, dao mogućnost da budu „zaštićeni građani drugog reda” – zimije, uz uvjet da se pokoravaju islamskim zakonima, plaćaju porez na vjeroispovijest (džiziju).

Iz toga je vremena poznat Omarov ugovor, sklopljen u Damasku nakon osvajanja toga grada i Sirije u VII stoljeću. U njemu su prvi put zapisane obveze koje su kršćani kao „zaštićeni građani” trebali prihvatiti i potpisati:

-U našim gradovima i njihovoj okolici ne ćemo više graditi crkve, samostane…
-Na našim crkvama zvona će tiho zvoniti
-Ne ćemo javno vršiti naše bogoštovne čine niti ih preporučivati
-Ne ćemo održavati procesije na Cvjetnicu i Uskrs
-Ne ćemo glasno naricati dok pratimo naše pokojnike
-Ne ćemo naše mrtve pokapati pored muslimana
-Muslimane ćemo susretati s poštovanjem. Ako oni budu htjeli sjesti, mi ćemo ustati
-Ne ćemo pokušavati da im budemo slični po odjeći, ni po turbanu, ni po obući, kao ni po načinu kako se češljamo
-Ne ćemo usvojiti njihov način govora niti preuzeti očinske ili sinovske nazive
-Ne ćemo upotrebljavati sedla
-Ne ćemo se sabljom opasivati, niti posjedovati oružje, niti ga nositi
-Ne ćemo prodavati alkoholna pića
-Ne ćemo …

Novovijeki fenomeni panislamizma i panarabizma na svoj način vuku korijene od samih početaka islamske vjere.

Dijalog kršćanstva i islama

Stoga je posve razvidno da je dijalog (trijalog!) između židovstva, kršćanstva i islama neophodan. U njemu se treba otkriti što spaja, što je zajednička baština, a što kao specifičnost razdvaja te tri religije Knjige. Međureligijski razgovor može biti uspostavljen na nekoliko razina.

Kada je govor o sadašnjem dijalogu kršćanstva i islama, opet je polazna točka Deklaracija Drugoga vatikanskoga sabora Nostra aetate (28. X. 1965.).

islamS druge pak strane prijete dvije velike opasnosti: teološki relativizam po kojemu su sve religije jednako vrijedne i duhovni subjektivizam u kojemu su sve teološke aporije svode na provjeru u osobnom iskustvu po predlošku New Agea. Relativizam je po riječima pape Benedikta XVI. Jedan od najvećih izazova i opasnosti našega vremena.

Treba također primijetiti da je to ključno pitanje u stvaranju „nove religije globalizma” (New Age) sa svim svojim izazovima i opasnostima.

Ima ih koji u „teologiji religija” vide primjenu ili utjecaj „teološkoga amerikanizma”, po kojemu bi umjesto dogmatske teologije trebalo uvesti znanost o religijama, projekt u kojemu bi se obistinilo dokidanje kršćanskih, odnosno katoličkih dogma, a sve religije proglasile jednako vrijedne.

Dakako, kršćanski liberalni teolozi koji su već odavno prihvatili neoarijanizam, razdvojili „povijesnog Isusa” od „Krista vjere”, zauzeti za nove interpretacije i formulacije drevnih kristoloških sabora, u kojima prepoznaju tek teološki hibrid paulizma i helenističke filozofije, zdušno se angažiraju na projektu da ostvare bajkovitu poruku o „tri prstena” iz Lessingova Mudroga Natana (Berlin, 1779.).

Pri tome se prešućuje da je to tipična i klasična poruka „oca njemačkog masonstva – slobodozidarstva” Gottholda Ephraima Lessinga. A to je još uvijek ishodišna inspiracija novovjekih „abrahamita” koju nude u svojoj dijaloškoj teoriji. Taj stav očituje tipičan masonski antidogmatizam i njihov program da se sve religije svedu na istu razinu, sve proglase jednakovrijednima te da se konačno stvori „religija u kojoj se svi ljudi slažu”.

U Asizu je na kraju molitvenoga susreta Ivana Pavla II. s predstavnicima svjetskih religija, 24. siječnja 2002., objavljena povelja Religije svijeta za mir sažeta u deset temeljnih načela, prihvaćena od sudionika koji su predstavljali 12 svjetskig religija i 31 kršćansku Crkvu.
Nažalost, i nakon toga je ostalo pitanje: Asiz ili Pentagon – tko će odrediti budućnost?

Samo je jedan Franjo iz Asiza

U ovom osvrtu i ogledu o (ne)mogućnosti međureligijskoga dijaloga kršćanstva i islama nije moguće zaobići povijesnu činjenicu o pokušaju miroljubiva dijaloga kako se on dogodio u životu sv. Franje iz Asiza u vrijeme Petoga križarskog rata 1217.-1221. godine, kada je uz dozvolu sultana Melek-el-Kamela utemeljio franjevačke Provincije Ultramarine koja se protezala po Palestini, Siriji, Libanonu, Armeniji, Egiptu, carigradskom području. Grčkoj i ostalim istočnomediteranskim predjelima. To značajno Franjino putovanje i susret sa sultanom opjevao je slavni Dante Alighieri u XI. pjevanju Raja.
 
Prilog – Bilješka o piscu

Fra Nikola Mate Roščić rođen je u Grabovcu, Imotska krajina, 8. siječnja 1940. godine. Član je Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Nakon mature studira bogoslovne nauke u Zagrebu, Rimu i Beču. Magistar je teologije. Zaređen je za svećenika 4. srpnja 1965. u bazilici XII. apostola u Rimu, a prvu misu služio je u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu 5. srpnja 1011965. Neko vrijeme predavao je na teološkom fakultetu u Rimu i Splitu te na Isusovačkom institutu za kršćanski nazor u Zagrebu. Područja koja ga posebno zanimaju jesu hrvatska i franjevačka povijesna prošlost i izazovna sadašnjost, angažirana teologija, pitanja o Crkvi u suvremenom svijetu i našem hrvatskom okruženju.

Objavio je mnogo članaka, pjesama, osvrta i rasprava u raznim časopisima i zbornicima. Izišle su mu knjige: zbirka pjesama San na kamenu (Zagreb, 1976.), zbirka osvrta Na crkvenim raskršćima (Zagreb, 1977.), knjižica stihova Hrvatski križni put (Beč, 1992.; Zagreb, 1999.), neobična knjiga Apologia asinaria iliti Obrana teškog magarećeg žitka (Zagreb, 2001. Drugo dopunjeno izdanje, Šibenik 2008.), potom knjige Kristologija kamena (Zagreb, 2003.), Nova religija globalizma (Zagreb, 2003.), Nismo šutjeli – za Krista i Hrvatsku (Zagreb, 2004.), Bez kruha ne možemo (Zagreb, 2005.), Sveti Frane Brodolomac (Zagreb-Split, rujan 2012.), Samostan Sv. Frane u Splitu – povijesni pabirci (Zagreb-Split, rujan 2012.), Isus Krist u Islamu (Šibenik, listopad 2012.), Isus Krist i Židovstvo (Šibenik, studeni 2012.), a uskoro izlazi i knjiga Revolucije razaraju Krista.

Esej o hrvatskom literarnom satanizmu – “Čitajući Brešanov Astaroth” – objavljen u knjizi Kristologija kamena (str. 71-100), može se u cijelosti pročitati ovdje [Nikola Mate Roščić – Čitajuci Brešanov Astaroth].

Napomena
Knjiga Isus Krist u Islamu, objavljena u vlastitoj nakladi autora, može se naručiti po cijeni od 50 kuna na adresi samostana sv. Frane u Šibeniku (Trg Nikole Tomasea 1) ili Veritasa.

Ljubomir Škrinjar/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save