Isus naš
AMDG (Ad maiorem Dei gloriam) Vrli štioče, i ti i ja dobro znamo kako se za Božić u dušama budi nježnost i slatkoća. Svi traže mile uspomene, razdraganu djetinju radost.
Najradije bismo utonuli u neku neopterećenu toplinu, u zagrljaj koji traje i traje, i ispunja dušu. Birane riječi, duboke i lijepe, iskren poziv tebi i sebi – mogu zapisati. Ali ne mogu im narediti da te taknu u srce. Vrijeme koje ćeš uzeti da staneš i promotriš drago otajstvo ne mogu ti dati. Pažnju tvojega srca nisam vlastan uzeti. Naš Isus to može.
Ispunilo se Pismo
Naše je doba doba brzine i instant-preparata. Posao neka je brzo gotov, jelo odmah na stolu. Poruku prijatelj mora isti čas primiti – budi mobitelom, budi internetom. Jao, ako se kompjutor presporo pali! Plan koji imamo, želimo ispuniti isti tren. Božićno otajstvo vodi nas u iskonsku mudrost strpljenja i čekanja. Treba se ispuniti vrijeme, treba doći pravi čas. Davno, davno je Prorok pisao o mladoj djevi koja će začeti (Iz 7,14). Onda je glasnik Božje snage pohodio nazaretski dom i proglasio da je došao čas (usp. Lk 1,31). Začela je Marija prvorođenca (Mt 1,18) pa sad i Josipu stiže glas iz Božjih visina koji tumači i poučava: u Mariji je začeto Božje dijete (Mt 1,20). Ispunilo se Pismo (r. 23). Elizabeta je strpljivo već šest mjeseci pod srcem nosila Ivana kad je anđeo došao k Mariji s božanskom viješću (Lk 1,36). Kad joj je Marija stigla u pohode, ostala je s njom tri mjeseca, praktički sve do Krstiteljeva rođenja (Lk 1,56). Dočekati pravi čas važno je. Važno je dočekati da dođe Isus naš.
Početak iz snova
U Betlehemu za popisa navršilo se i samoj Gospi vrijeme da rodi (Lk 2,6). Zacijelo je popisivačka administracija potrajala. Došli su u gužvu – rekli bismo i danas. U jednu ruku bilo je to zbog mnoštva, u drugu zbog toga što za Kvirnijeva upravljanja ne bijaše još takvo što (Lk 2,2). Mnogo toga za ovoga je popisa stanovništva sudionicima bilo prvi put. U takvu gužvu i takav stres dolazi naš Isus.
Ne znamo koliko je vremena prošlo otkako je Josip prihvatio i uzeo k sebi Mariju. Božji joj je glasnik bio poslan prije nego što su se sastali pa i sama svjedoči da još nema svojega muža (Lk 1,35). Potom, za popisa, eto Josipa kako zajedno s trudnom zaručnicom ide u Davidovu domovinu (Lk 2,5). Prihvatio ju je, uzeo ju je k sebi. Za pravednika Josipa zajedništvo s Marijom imalo je pravi početak iz snova. Uočavamo li do koje je mjere riječ Božja, zapisana po Proroku, živjela u Josipu te mu se u snu jasno javlja?! Upravo na Izaijino proroštvo anđeo će se pozvati, to on tumači: “Djevica će začeti i roditi sina” koji će imati dragocjeno ime Božje prisutnosti i Saveza s Bogom – “s nama Bog” (Iz 7,14; Mt 1,23). Budući da se nigdje u Izaijinu proroštvu ne spominje san i budući da se Josip tek poslije budi (Mt 1,24), smijemo shvatiti da je tumačenje dio sna. Sve to Josip prima kao ohrabrenje. Rodit će njegova Marija sina kako kaže proroštvo (Mt 1,23), kako Božja poruka potvrđuje – najprije zaručnici (“rodit ćeš” Lk 1,31), potom i samome Josipu, zaručniku (“rodit će” Mt 1,21). Iz njegove će Marije doći Isus naš.
Bog je s nama
{youtube}w9JeBDcGPBc{/youtube}
Isusovo začeće i rođenje anđeo Božji razjašnjuje proroštvom. Jednakom logikom i najavljeno spasenje od grijeha (Mt 1,21) prima tumačenje u sadržaju imena Emanuel koje znači “Bog s nama” (Mt 1,23). Isti je sadržaj u čudesnom pozdravu čula Marija od nebesnika Gabriela: “Gospodin s tobom” (Lk 1,28). Bog je s nama – zahvalno i radosno mi ustanovljujemo; Gospodin je s tobom – kaže anđeo iz božanske perspektive. Spas naroda, spas za članove zajednice od tereta njihovih grijeha u Božjoj je solidarnoj prisutnosti i privrženosti. Spas je u tome da je Bog s njima.
U skladu s pradavnom, časnom tradicijom – sve tamo od praoca Jakova (Post 28) i Josipa Egipatskoga (Post 41) – i Marijin Josip toliko je okupan i preobražen silinom sna, toliko mu je jasno zabljesnulo značenje drevnoga proroštva da spremno izvršava oba naloga. Uzima k sebi Mariju (Mt 1,24), dat će ime Isusu kad se rodi (r. 25). Podjednaka je pažljivost, očito, i otvorenost duše kod Josipa i kod Marije kad prihvaćaju poruku prenesenu jezikom anđela. Josipa će anđelova pouka dovesti do bitnoga preokreta. Od toliko ljudskoga pokušaja da u potaji i kriomice djeluje (grč. λάθρᾳ láthra Mt 1,19), nalik Herodu koji poslije spletkari (λάθρᾳ 2,7), dovest će ga do prihvaćanja otajstva. Začeće Isusovo donosi prihvaćanje i zajedništvo. Nasuprot mutnom svijetu potajnosti i “kamuflaže” nastupa bistrina otajstva.
Otkrivanje svetih korijena
Ni izvještaj o tome tko daje ime novorođenome ne moramo promatrati tek kao dvije predaje koje naglašavaju Mariju (Lk 1,31) odnosno Josipa (Mt 1,21). Puno više Matejevo i Lukino evanđelje čitamo zajedno kao znak sloge i zajedništva onih koji su zajedno išli do Betlehema, koji zajedno ostadoše bez mjesta za sebe u svratištu (Lk 2,5.7). Marija i Josip prema istovjetnu nalogu anđelovu složno će dati ime djetetu. To su “oni” koje u proroštvu spominje Gospodinov glasnik: “dat će mu ime” (grč. καλέσουσιν kalésusin “zvat će ga” Mt 1,23). Evanđelja nam zajedno žele reći: njih dvoje sada su jedno, baš kako Pismo u početku proglašava (Post 2,24).
Za Josipa, Davidova sina, božićno otajstvo znači povratak kući. Vodi ga na izvore odakle je ponikao. “Iz Davidova je doma” – zapisuje Lukino evanđelje kod Gabrielova dolaska i ponavlja kad kreće na popis u Davidov grad Betlehem (Lk 1,27; 2,4). Pred Josipom sam će glasnik Gospodnji to potvrditi, obraćajući mu se: “Sine Davidov!” (Mt 1,21), a za istu stvar svjedoče i oba rodoslovlja kad Josipa stavljaju u niz Davidovih potomaka (Mt 1,16; Lk 3,23). Božić znači veliki povratak na početak, otkrivanje svetih korijena. Božić zove da dođem k sebi. I ondje ću, gle, naći čudesnoga posjetitelja s nebeskih visina koji me pohađa – Isus naš.
Dragocjeno otajstvo
Matejevo evanđelje u znanoj rečenici napominje da Josip “nije upoznao” Mariju “prije nego je rodila” Isusa i tako čuva skrovitost Marijina djevičanstva (Mt 1,25). Ali ujedno upućuje na središnje kršćansko iskustvo. Kad Isus dođe, i kad gledamo na njega, upoznajemo tko je pokraj nas. Pred Isusom i uz Isusa upoznajemo s kime dijelimo život. Promatranjem Krista upoznajem što je čovjek, shvaćam tko sam ja. Zato je Božićno otajstvo toliko dragocjeno i za životni put korisno. Zato nam je tako potreban i tako drag Isus naš.
p. Niko Bilić SJ/amdg.eu
