Katolkinja sam i ljubim te
ODSUTNOST MRŽNJE NE ZNAČI I PRISUTNOST LJUBAVI – Sve je tako pogrešno postavljeno. Pa mi smo ta Crkva. Crkva u kojoj se psuje Bog, uzima novac ispod stola, moj župnik i kumice na placu i moji prekrasni prijatelji i divni roditelji. Da li vam je sada jasno zašto smo u problemu?
Svake godine bar dva puta odem na neko hodočašće. Radim to kako se odmakla od svakodnevice, odmorila dušu, sagledala stvari iz druge perspektive. Uputila sam se na neobično hodočašće s punim busom prijatelja. Mjesta koja smo posjetili ostavila su traga na meni. Tovarnik, Ilok, Vukovar, Subotica i Sombor. Čudna ruta, ali ta mjesta ne veže samo želja da se daje potpora braći u Kristu, nego da se izrazi i ljubav prema Domovini.
Prekrasno dočekani u Tovarniku, lijepo primljeni u Iloku a onda Vukovar. Stojimo na oltaru domovine i to s pravom kažem jer su tu ljudi dali svoje živote i srca za našu zemlju. Mučeni, ubijeni i bačeni u zelju za koju su krvarili. Slušam svećenika koji unatoč boli koju je i sam iskusio, govori kako mi kršćani težimo ka Nebu gdje ćemo na kraju zagriliti svoje neprijatelje.
Nešto kasnije komentiram to sa svojom prijateljicom koja je i sama ostala bez oca i kuće i pokušavam shvatiti. Mi smo pozvani na ljubav, ali kako zagriliti nekoga tko ti je napravio takvo zlo? Krenula sam onda od sebe pa sam se zapitala tko su mi neprijatelji? Nisam tu vidjela agresore jer meni u ratu nije poginuo nitko blizak, moja kuća nije stradala i još je moja. A tko su mi ona prijatelji? Da li njih ljubim? Odsutstvo mržnje ne znači prisutnost ljubavi. Da li ljubim svoje bližnje? Tu sam zapela, jer ako se mi kršćani ljubimo, zašt se onda svakodnevno osjećamo povrijeđenima? Zašto toliko mrljamo na svoje susjede ili poštara?
Da li smo pravi kršćani?
Statistike kažu da smo pretežno katolička zemlja, ali ako se katolici/krščani ljube onda tu nešto ne štima. Zar katolici kradu iz državnog proračuna, ne isplaćuju plaće radnicima, ubijaju nerođenu djecu jer im to nije prikladno sada, primaju mito? Jesmo li mi doista pravi kršćani?
Jedan moj prijatelj ogorčen situacijom u politici, pita me kako Crkva tu ne reagira? Kako ne ukaže na nepravdu koja se tako očito događa? A tko je Crkva? Kaptol, biskupi, župnici, časne sestre? Sve je tako pogrešno postavljeno. Pa mi smo ta Crkva. Crkva u kojoj se psuje Bog, uzima novac ispod stola, moj župnik i kumice na placu i moji prekrasni prijatelji i divni roditelji. Da li vam je sada jasno zašto smo u problemu?
Nije sve tako crno i nije sve tako loše. Već sada u našim župama raste nova vojska mladih katolika koja u svoj život polako ali duboko sadi svu ljepotu Božje ljubavi. Žive je dvadesetičetiri sata na dan, a ne samo nedjeljom na misi. Ljudi koji pomažu svog bližnjeg, koji se trude biti ljubljeni i ljubiti druge. Mijejanjući sebe, mijenjaju i moju Crkvu. Ne bojim se sutra jer će sutra biti ljepše. Sutra će jedan mladi katolik posjetiti starca u staračkom domu i slušati ga, sutra će se mladi katolik nasmiješiti gospođi na šalteru burze rada iako ona za njega nema posao. Sutra ća katolička medicinska sestra čvrsto zagrliti roditelja koji je izgubio dijete. Sutra ću oprostiti čovjeku koji me htio silovati. Sutra ćemo se više ljubiti i pročistiti od mržnje koja nas uništava.
Ja sam katolkinja i ljubim te iako ti mene ne možeš ljubiti. Ljubim te, ne zato što je to lakše i sada mi odgovara. Ljubim te ljubavlju Gospodnjom takvog kakav jesi.
Autor: Jelena Barčan/dnevno.hr Photo: flickr/Jayray24
