Afrika u molitvi
Ovu istinitu životnu priču ispripovjedio je liječnik koji je radio u Africi.
{jathumbnail off}Jedne noći sam naporno radio kako bih pomogao majci u trudovima; ali bez obzira na sve što smo učinili, ona je umrla, ostavljajući za sobom sićušno, prerano rođeno dijete i uplakanu dvogodišnju kćerkicu. Bilo bi teško održati bebu na životu jer nismo imali inkubator (nismo imali struje za pokretanje inkubatora). Također nismo imali nikakve posebne odjele u kojima bi ih mogli smjestiti.
Iako smo živjeli na ekvatoru, noći su često prilično hladne s podmuklim propuhom. Jedna studentica primalja je potražila kutiju koju smo koristili za takve bebe i vatu u koju bi beba bila omotana. Druga je otišla naložiti vatru i napuniti termofor vrućom vodom. Ubrzo se vratila uznemirena i rekla da je prilikom punjenja termofora isti puknuo (guma lako nestaje u tropskim klimama).
‘A to je bio naš zadnji termofor!’ povikala je. Baš kao što na Zapadu nije dobro plakati nad prolivenim mlijekom, u središnjoj Africi bi se moglo smatrati da nije dobro plakati zbog puknutog termofora. Oni ne rastu na drveću, a ne postoje drogerije uzduž šumskih puteva u kojima bi se mogli nabaviti novi. ’U redu,’ rekao sam, ‘stavite dijete što bliže vatri i neka netko spava između djeteta i vratiju kako bi ga zaštitio od propuha. Vaš posao je da djetetu osigurate toplinu..’
Tog popodneva, kao što sam činio većinu dana, otišao sam se pomoliti s onom siročadi koja se okupila oko mene. Dao sam im razne prijedloge za što da se mole, a zatim im ispričao o sićušnoj bebi. Objasnio sam im problem održavanja bebe toplom, spomenuo termofor i da bi beba mogla lako umrijeti ako se prehladi. Također sam im ispričao za dvogodišnju sestru bebe, uplakanu zbog smrti njene majke. Za vrijeme molitve, desetogodišnja djevojčica imenom Ruth molila se uobičajenom savjesnošću afričke djece. „Molim te, Bože“, molila se, „pošalji nam termofor danas. Neće biti dobro ako dođe sutra, Bože, jer će beba umrijeti, zato, molim Te, pošalji nam termofor danas.“ Dok se liječnik unutar sebe zgranuo zbog hrabrosti molitve, nadodala je, „I dok ste već pri tome, možete li, molim Vas, poslati lutku malenoj djevojčici kako bi znala da je stvarno volite?“
Kao što je često slučaj s dječjim molitvama, ostao sam zatečen. Jesam li iskreno mogao reći „Amen“? A jednostavno nisam vjerovao da bi Bog to mogao učiniti. Oh, da, znao sam da On može sve učiniti; Biblija tako kaže. Ali postoje granice, zar ne? Jedini način na koji je Bog mogao odgovoriti na ovu posebnu molitvu bio bi da mi pošalje pošiljku iz domovine. Bio sam u Africi gotovo četiri godine u to vrijeme i još nikad nisam primio pošiljku iz domovine.
U svakom slučaju, da mi je netko poslao pošiljku, tko bi unutra stavio termofor? Živio sam na ekvatoru!
Tijekom poslijepodneva, dok sam podučavao u školi za medicinske sestre, stigla je poruka da se pred mojom kućom nalazi automobil… Do vremena kad sam stigao pred kuću, automobil je već bio otišao, ali je zato na trijemu bila velika pošiljka. Osjetio sam peckanje suza u očima. Nisam sam mogao otvoriti pošiljku, pa sam poslao po siročad. Zajedno smo odvezali paket, pažljivo odmotavajući svaki čvor. Presavinuli smo papir, pazeći da se bezrazložno ne potrga… Uzbuđenje je raslo. Nekih trideset ili četrdeset pari očiju bilo je usmjereno na veliku kartonsku kutiju. S vrha sam podigao jarko obojene, pletene dresove. Oči su zasvjetlucale kad sam ih podijelio. Zatim su se pojavili pleteni zavoji za gubave pacijente, a djeca su izgledala kao da im je dosadno. Zatim se pojavila kutija s miješanim suhim voćem – to će biti prava poslastica za vikend. Zatim, kad sam ponovno stavio svoju ruku unutra, osjetio sam… može li stvarno biti? Uhvatio sam to i izvukao. Da, potpuno nov, gumeni termofor. Zaplakao sam. Ja nisam tražio Boga da ga pošalje; nisam istinski vjerovao da može.
Ruth je bila u prvom redu. Potrčala je naprijed, vičući, ‘Ako je Bog poslao termofor, mora da je poslao i lutku!“ Rujući po dnu kutije, izvukla je malenu, lijepo odjevenu lutku! U očima joj zasja! Ona nikad nije posumnjala! Pogledavši me, upitala je, „Mogu li poći s vama i dati ovu lutku malenoj djevojčici, kako bi ona znala da je Isus stvarno voli?
‘Naravno’, odgovorio sam!
Taj paket je bio na putu čitavih pet mjeseci, upakiran od mog bivšeg razreda, čiji je vođa čuo i poslušao Boga i poslao termofor čak do ekvatora. A jedna od djevojaka je stavila lutku za afričko dijete – prije pet mjeseci, kao odgovor na molitvu desetogodišnjeg djeteta da je dostave „danas popodne“.
Odabrao i uredio: Ivan Remeta (Johnny)
1 comment
Pingback: » Humanisti u prahu