Gola istina – razgovor s dr. Judith Reisman
Donosimo intervju američkog Salvo Magazine-a, s dr. Judith Reisman o sprezi seksologije, pornografije i farmaceutske industrije.
{jathumbnail off}Već i površan pogled na curriculum vitae doktorice Judith Reisman, potiče vas da se zapitate što ste radili cijelog svog života. Ne samo da je Judith autorica četiri knjige (peta je na putu, u vrijeme nastanka ovog intervjua, op.pr.), gostujući predavač na mnogim fakultetima i sveučilištima, te svjedok i stručni povjerenik mnogih komisija, saslušanja, komiteta, posebnih istraživača Vlade SAD, k tomu dr. Reisman redovno objavljuje u stručnim časopisima barem sedam akademskih disciplina, citira se u desecima stručnih i popularnih knjiga. A svojevremeno se kao autorica glazbe pojavljivala u Captain Cangoroo (poznatoj emisiji za djecu, op. pr.).
Dakle, kako to da nikada niste čuli za nju?
Možda zato što je dr. Reisman jedan od najjačih autoriteta u razotkrivanju negativnih efekata pornografije, a to je nešto što porno industrija želi sakriti – i od vas. Posljednjih tridesetak godina, ona je posvetila život znanosti koja ozbiljnim metodama prokazuje kako pornografske slike mijenjaju kemijsku strukturu ljudskog mozga, i to na čovjekovu štetu.
Nadalje, nepobitno je dokazala (onima koje to zanima) da pornografija može biti otrovna i izazivati ovisnost baš kao i crack i kokain, kao što je i dokazala da pornografija doprinosi silovanjima, incestima, pedofiliji i drugim oblicima seksualnog napastovanja. Nije li sad jasno zašto ju je časopis Playboy optužio da potiče „ozračje lova na vještice“?
I to je problem. Pornografska industrija može se pohvaliti godišnjim prometom od 12 milijardi dolara, k tomu, važna je kako za seksologiju tako za profit farmaceutskih industrija, koje po sebi zgrću i okreću dodatne milijarde dolara.
>> Program posjeta dr. Judith Reisman i g. Timothy Tatea u Hrvatskoj
Dakle, napadati pornografiju – znači napadati cijelu industriju seksa, napadati izvor gotovo beskonačne moći koja vrlo lako zataškava sebi nesklone glasine, ušutkujući hrabre duše koji im se opiru.
Naravno, ništa od ovoga ne može zasjeniti istinitost tvrdnji dr. Reisman, niti nju spriječiti istinu opetovano iznosi pred američke zakonodavce (koji bi još samo to trebali poslušati).
No, pornografska industrija je uspjela zadržati dr. Reisman na margini javnog diskursa s jednakim žarom s kojim je njihova PR mašinerija pretvorila pornografiju u prihvatljivu i sveprisutnu zabavu za mase.
Imajući to na umu, zamolili smo dr. Reisman da nam pokaže golu istinu o pornografiji, te da nam jednostavnim rječnikom objasni što nam to pornografija čini, i zašto ju ne bi trebalo braniti prvim amandmanom. (U SAD je objavljivanje pornografije dozvoljeno temeljem prvog amandmana na američki ustav, koji garantira „slobodu izražavanja“; op. pr.).
Kako pornografski sadržaj utječe na nas?
Četiri znanstvene discipline mogu nam pomoći pri odgovoru na ovo pitanje. Prvo polje je „proksemika“ (od engl. „proximity“ što znači „blizina“, op. pr.). Ova nam disciplina tumači da je od presudne važnosti za naš opstanak način na koji koristimo – osobni prostor. Ljudi se ne svlače do gola na sred ulice, ne pokazuju se strancima, i to iz razloga što ne žele biti ubijeni, silovani ili smješteni u psihijatrijsku ustanovu. Ne pokazujemo svoju intimu nepoznatim osobama, jer u nepoznate osobe nemamo povjerenja. No kad fotografija pokaže razgolićenu osobu, bio to Playboy, ili neki drugi izvor, određeni postotak od milijuna osoba koje gledaju tu fotografiju – poželjet će nauditi osobi koja je prikazana. Razgolićenost bi se trebala događati samo u zatvorenim, intimnim prostorima, npr. pred voljenom osobom, ili pred liječnikom. Kad god se privatnost pokazuje u javnosti – čovjek postaje krajnje ranjivim. I tako, jedan način na koji pornografija utječe na nas jest što poništava prirodni zaštitni prostor, razlikovanje između privatnog i javnog.
Pornografija može dovesti to toga da se naudi drugoj osobi?
Definitivno. To nam može osvijetliti „etologija“, studij životinjskog ponašanja. Primjećujemo da pornografski prikaz gole žene inducira u muškarca dojam da je žena „in estrus“, tj. spremna za parenje. A to u muškarcu potiče neku vrstu primitivne agresije. No u stvarnom životu, kod ljudi, tj. žena to nije slučaj – samo ženke životinja daju signale da su spremne za parenje. No pornografija imitira „estrus“ kako bi izazvala muške instinkte. Proširene zjenice, otvorena usta, otvorene oči, naglašavanje stražnjice – to su sve signali koji bi muškarcu trebali komunicirati da ga žena izaziva. Ako prihvaćate teoriju evolucije – ovdje ste na sigurnom tlu – jer mužjak koji vidi ženku koja ga izaziva na taj način – mora odgovoriti. On na izazov ženke reagira na normalni, mužjački posesivni način.
Ali žena je u ovom slučaju samo slika?
Pogrešno. Ona je za muškarca stvarna, jer je reakcija njegovog tijela realna i time potvrđuje stvarnost „duplerice“. No, obzirom da bi on po prirodi sad trebao krenuti u prokreaciju, imamo problem – jer žene u stvarnosti nema. Tako da on sad može potražiti nekoga s kim će uprazniti odnos – nekoga tko možda to ne želi; ili će postati jako ljut. U svakom slučaju će se razljutiti, jer koga god bude našao neće biti isti kao ona žena koja ga je izazvala. I na koga se on zapravo ljuti? Ljuti li se na tipa koji je fotografiju snimio? Ljuti li se na Hugha Hefnera (vlasnika Playboya)? Naravno da ne. On se ljuti na Ženu. Žena ga je izazvala, Žena nije ispunila obećanje. Zato pornografske slike zovemo „provokativnima“. One ne provociraju ljubav, nego žudnju ili ljutnju. Njima provociramo stanje uzbuđenosti koje je u svojoj biti neprijateljsko prema ženama.
Pornografija doista dehumanizira ženu, tretira ju kao životinju koja se pari. Međutim, kad se ženke životinja pare – one potiču jednog, specifičnog mužjaka, možda dvojicu. A ne 200 milijuna jedinki – jer inače bi bile uništene, bile bi napadnute. Cijeli ovaj proces uzbuđivanja navodi na žene – na sve žene – veliki val razljućenih i neprijateljski raspoloženih muškaraca.
Što se događa u ljudskom mozgu?
Prema neuropsihologiji, mozak ima kako uzbuđujuće tako i smirujuće (inhibirajuće) transmitere, koji se nalaze u desnoj i lijevoj hemisferi mozga. Pornografske slike potiču uzbuđujuće transmitere a inhibirajući se povlače. Mi danas znamo da su slike seksa snažnije i upečatljivije za ljudski mozak nego što su to prikazi užasa. Pornografija stoga isključuje inhibirajuće mehanizme, te dozvoljava desnoj polovici mozga koji je odgovoran za naše emocionalne reflekse (poput požude, straha, srama), da nadglasa aktivnosti lijevog dijela mozga, koji je zadužen za logiku i za održavanje kontrole u tijelu.
Ovo prekida proces ljudske spoznaje i zdravlja: tzv. „erototoksini“ restrukturiraju mozak. To jest – mozak se mijenja kako bi se prilagodio stimulacijama.
To nas u istraživanju efekata pornografije dovodi do četvrte znanstvene discipline – psihofarmakologije. Erototoksični materijali potiču testosteron i endorfine. Čovjek se osjeća kao da je drogiran, kao na heroinu i kokainu. Kako bi ponovio intenzitet – ovisnik o pornografiji traži sve više eksplicitnog materijala. Prikazi grubosti ga s vremenom uzbuđuju više od prikaza nježnosti.
Kakva je šteta?
Mislite da je pornografija nešto bezazleno? Promislite ponovno. Izlaganje provokativnim fotografijama ili filmovima, posebno golotinja, ima snagu heroina, kao i njegove otrovne efekte, napada sve osjete, manipulira ljudskim umom, i to psihološki i kemijski.
Kako je to moguće?
Zamislite si dvoje ljudi, nazovimo ih Marko i Ana, koji su se vjenčali i rodili djecu. S vremenom, uzbuđenje koji su izazivali jedno u drugomu polako nestaje: a nestaje zato što s rastom povjerenja nestaje – strah. I ako je sve kako treba biti, nema napetosti u toj vezi, te se oni ne zatvaraju. Ukratko, ovaj par uči kako doista voljeti jedan drugog.
Jednoga dana, Marko i Ana pogledaju neki pornografski film. (Uzgred budi rečeno, razgovarala sam mnoštvom ljudi koji su kroz to prošli) Ana gleda, film je uzbudi više nego njezin suprug, koji ima istu reakciju. Između njih se pojavio osjećaj srama – jer sram prati to stanje uzbuđenosti. Neprijateljstvo, strah, krivica, svakakve emocije koje prate seksualno eksplicitni materijal – još više ih uzbuđuju. Sad su Marko i Ana još više zbunjeni u pogledu svoje veze. Slijedeći korak jest – polako prestaju vjerovati da se vole. I jedan i drugi su žrtve, doslovno drogirani vlastitim uzbuđenjem putem erototoksične stimulacije.
Dakle, pornografija je poput droge?
Ne poput droge. To jest droga. Višestruki opijat, budimo precizni. Pornografija čini da iskusite široki spektar droga koje ljudsko tijelo proizvodi samo od sebe. A potiče ih sve od jednom. Također stvara se i oksitocin, takozvani hormon povezanosti, hormon nježnosti, koji u tijelu stvara još veću konfuziju, te još više potiče uzbuđenje. Erototoksini induciraju požudu, strah, sram i neprijateljstvo, a ovi su okidač za endogeno stanje opijenosti (opijenost vlastitim hormonalnim reakcijama), koje organizam pogrešno tumači kao seksualno uzbuđenje, jer ne zna kako bi to drugačije klasificirao. Konfuzija se kasnije pretvara u niz disfunkcija (poremećaja) kod muškaraca i kod žena: otud sve veći broj seksualnih prijestupnika – seksualnog uznemiravanja, seksualnog napadanja, silovanja, incesta, pedofilije… itd.
I to nije samo problem kod heteroseksualaca, već može biti posljedica i homoseksualnih stimulacija. Pojedinac (on ili ona) izložen eksplicitnom homoseksualnom materijalu, zbog konfuzije, srama i negativnih impulsa, lako se uzbudi. No – to je samo kriza – ali mozak ju tumači kao uzbuđenje, koje onda njega ili nju vodi do zaključka da – ima sklonost prema istom spolu.
Vi često tvrdite kako pornografija izravno povređuje pravo na slobodu izražavanja? No pornografiju se često brani upravo na temelju slobode izražavanja.
Da, i to je nelogično: ljudi koriste govor kako bi branili ono što govor nije. Pornografija se ne može opravdati putem slika. Nitko ne može opravdati pornografiju samo putem slika. Tako da se tada poseže za govorom – za tekstom. No, to nije ispravno. Slika je slika. Slika nije tekst. Ako bi slika bila tekst – onda biste ju mogli obraniti drugom slikom. Postoji određeno preklapanje između slike i riječi, ali to nije dovoljno. Utemeljitelji američkog ustava jako su dobro znali što je jezik (govor), ono što su u ustavu napisali je ono što su mislili. Tvorci ustava koristili su rječnik Samuela Johnsona iz 1755., a tamo je „govor“ definiran kao „moć artikuliranog izričaja“. U istom rječniku „tisak“ („press“), jest stroj kojim se tiskaju knjige. Obzirom da ove dvije bitne riječi, definirane još 1789.godine kad je kongres predložio prvih 12 amandmana, ne sadrže u sebi pojam „slike“, moglo bi se tvrditi da su autori prvog amandmana pazili na to da slike ne ulaze u „slobodu govora“: Obzirom da su i sami koristili slike kako bi ljude potakli na revoluciju, možda su htjeli ograničiti korištenje slika u javnom diskursu, kako bi ljudi mogli odlučivati temeljem logike a ne temeljem emocija. Vjerujem da se ovdje otvara velik prostor za jedno znanstveno istraživanje.
No, čak i ako su slike zaštićene ustavnim pravom na „slobodu govora“, to ne mijenja činjenicu da su izuzetno uzbuđujuće za mozak-um-tijelo /za cijeli organizam/ i da će po svojoj naravi sabotirati sposobnost razmišljanja i spoznaje tog istog organizma u – njegovoj slobodi mišljenja i govora. Pornografija direktno povrjeđuje prvi amandman, jer inhibira aktivnost lijevog dijela mozga, koji je ključan u slobodnom govoru i djelovanju.
Industrija seksa
Pornografska industrija je dio velikog kompleksa seksualne industrije, koja uključuje farmaceutske kompanije i profesionalne seksologe. Jedni bez drugih ne mogu – u industriji koja obrće milijarde dolara godišnje.
Opisali ste pornografiju kao dio velike industrije seksa. Što pod time mislite?
Industrija seksa sastoji se od seksologije (takozvani „sustavni studij seksualnog ponašanja“; koji je zauvijek pomakao granice onoga što predstavlja „normalni“ spolni čin), pornografije i farmaceutske industrije. Velika seksologija bila je uvijek dio velike pornografske industrije. Seksologija je preuzela glavnu riječ još od vremena Kinseya, kako u sudstvu tako i u javnom mnijenju, te je pod njenim utjecajem promijenjeno puno zakona – kako bi se njima proglasilo da pornografija nije štetna.
Obzirom da muškarci sve više koriste pornografiju, jer je ona sve prisutnija, ti isti muškarci postaju sve impotentniji. To je dio iskustva pornografije: postaješ impotentan – ne možeš funkcionirati bez vanjskih stimulansa, koji su izvan tvog bračnog – ljubavnog odnosa. Impotentan znači biti „bez moći“; a muškarcu se doista oduzima vlastita moć kad postane ovisan o pornografiji. Oslanja se na „moć“ koju mu daju određene slike ili filmovi. Ovisan muškarac razvija impotenciju i zato što prihvaća bizarnu želju da njegova partnerica izgleda baš kao djevojka s duplerice.
On osjeća da bi njegova ljubavnica morala biti mlađa od 24 godine, plavuša, s besprijekornom kožom, tankog struka i bujnih grudi. Sve te nemoguće slike polako zaokupljaju njegov mozak i tijelo, njegov organizam.
I sad stupaju na scenu veliki farmaceuti, i pomažu tom muškarcu – ne bi li funkcionirao unatoč „nedostacima“ svoje partnerice. Obilnije konzumiranje pornografije tražit će i obilniju pomoć velikih farmaceuta – sve kako bi taj čovjek mislio da je i dalje muškarac.
To je samo jedan primjer industrije seksa. Seksolozi legitimiziraju pornografiju, pornografija stvara impotenciju, farmaceutske kompanije liječe pornografijom uzrokovanu impotenciju. To je dobro povezan i umrežen biznis, a godišnje rezultira milijardama dolara čiste zarade.
Možete li nam dati još koji primjer?
Naravno, pogledajte cjepiva za djecu. Više pornografije i više seksologije poveća seksualnu aktivnog mladih. I veliki farmaceuti stupaju na scenu s dječjim cjepivom za Hepatitis B. HepB je spolno prenosiva bolest, i nema razloga da se tim cjepivom cijepe djeca. No, veliki farmaceuti ovdje zgrću veliko bogatstvo od kad su pojedine države naložile da se time cijepe sva naša dječica, malih pluća i srca i bez imunosnog sustava. Od nedavno, i za djevojčice se predlaže obavezno cijepljenje protiv HPV-a, a sve u ime zaštite. Ne borimo se protiv ove navale pornografije (niti jedna vlada još nije krenula u sustavnu borbu) samo zato što o njoj ovise i druge velike industrije. A u pripremi su i cjepiva protiv sifilisa i gonoreje, i cijelog niza drugih spolnih bolesti.
Već ste desetljećima savjetnik različitih Vlada SAD-a, ministarstava pravde, obrazovanja, zdravstva… Koji su rezultati vašeg rada? Je li se išta promijenilo?
Iskreno, ne znam je li me itko doista poslušao. U Reaganovo vrijeme, imala sam mogućnost promijeniti stvari, napravila sam veliki istraživački projekt – upravo na ovom polju. No napadali su ga svi koji su to mogli, iz svake moguće perspektive. Mislim da su izvršili veliki pritisak na samog predsjednika SAD.
Od tada? Ne. Recimo to ovako: ja sam vrlo neimpresionirana onime što su naše vlade učinile od vremena Reagana. Puno pričanja, malo djelovanja. Naši političari jako dobro znaju se trgovina bijelim robljem i dječja pornografija mogu pobijediti samo ako se ugasi i pornografija za odrasle. To nije nikakva tajna.
Ima li ikakve nade?
Ima. Obzirom da se Playboy pojavio već ranih pedesetih, a nama je trebalo jako dugo da postanemo tako pokvareni kakvi smo sada – ispada da imamo veliki potencijal dobroga u sebi. I to vrlo ozbiljno mislim. Ljudi su doista snažni – jer mogli bi biti puno traumatiziraniji nego što jesmo. Moralni imperativ koji leži u svakom od nas može se probuditi – samo kad bi zaobišli kontrolu mass medija i došli do uma i srca američkog naroda.
Pranje mozga: film koji su vlasti u Zagrebu po svaku cijenu nastojale sabotirati
{youtube}rgx518UaiHg{/youtube}
Razgovarao: Bobby Maddex
Objavljeno: Salvo Magazine, br. 2, proljeće 2007.
Izvor: Laudato
