Povijesnost kršćanske dogme
Često se utjecaj katolicizma na zapadnu kulturu površno shvaća, u smislu jednostavnoga utjecaja djelima milosrđa, umjetnošću, književnošću, društvenim mrežama nadahnutim religijom, krunjenjem državnih poglavara i tako redom.
To se ne može nijekati, ali se duboki odnos katoličanstva sa Zapadom odnosi na dogme i izraz je povijesnosti dogme – tvrdi tršćanski nadbiskup Giampaolo Crepaldi, a prenosi agencija Zenit.
Govoreći o povijesnosti dogme, nadbiskup je rekao da izraz ‘povijesnost dogme’ ne označava dozrijevanje dogme u samosvijesti vjernika, to je moderno shvaćanje, nego znači da dogma ima povijesni sadržaj, ona ne ovlsi o nečem apstraktnom ili o mitu. Dogma hrani Crkvu a Crkva je vječno Tijelo Kristovo u povijesti. Između dogma i Tijela postoji nerazdvojno jedinstvo, dogma nije nazočna samo u svijesti vjernika, nego po svojoj naravi biva povijest, dakle uljudba. To je zbilja kršćanske vjere, točnije katoličke – istaknuo je nadbiskup dodajući:
Svojim dogmama Crkva je oblikovala kršćansku zapadnu kulturu, a te su dogme usvojene na crkvenim dogmatskim saborima. Naglašavajući pastoral, danas se općenito podcjenjuje važnost doktrine u životu Crkve, a to bi moglo zasjeniti taj važni vidik Crkve – kazao je nadbiskup te se osvrnuo na dva konkretna povijesna primjera.
Prvi se odnosi na gnosticizam. Osuda arijanizma i definicija o ljudskoj i božanskoj Isusovoj naravi porekli su gnosticizam, izraz helenističkog racionalizma. Borba kršćanske dogme sačuvala je ljudsku uljudbu od katarskih katastrofa, od odbijanja i istodobnog veličanja materije, od uništavanja braka i obitelji, od odbacivanja političke vlasti. Obranom Staroga zavjeta od gnostičkih napada očuvani su pozitivno viđenje stvaranja i povijesno-društvena dimenzija kršćanske vjere. Krštenje djece, molitve za mrtve, svećenički celibat, štovanje svetih slika neizmjerno su obogatili zapadnu uljudbu, a što bi bilo da je prevladao gnosticizam – pita nadbiskup Crepaldi.
Govoreći pak o drugom povijesnom primjeru koji se odnosi na papu Pija IX. i proglašenje dogme o Marijinu bezgrješnom začeću, rekao je da se dogma rodila iz teološkog iščitavanja događaja liberalne revolucije. Prema papi Piju IX. suvremene su zablude potekle iz nijekanja istočnoga grijeha, dakle nepomirljivosti između Boga i grijeha – ustvrdio je nadbiskup Crepaldi.
Napredak čovjeka i svijeta smatran je životnom svrhom, oslobađajući se crkvenog pokroviteljstva moderni je čovjek trebao postati neovisan i samodostatan, religija je imala smisla jedino u službi građanskog napretka i stoga mu se morala podrediti. Ako se ne priznaje istočni grijeh, onda nema mjesta za Krista, za Crkvu ni za milost. Papa je Pio IX. pred tim nasiljima svojega doba želio istaknuti nepomirljivost između Boga i grijeha svijeta, a to je učinio proglašavajući dogmu o Bezgrješnom začeću Marije „slavne pobjednice zabluda“ – objasnio je nadbiskup.
Nasilni događaji u doba pape Pija IX. kanili su naravni red očistiti od nadnaravnoga. Papa se nije mirio s tim projektom jer je bio protiv kršćanske vjere. Tu je dakle počelo enciklike Quanta cura i dodatka Sillabus, koje ne treba odvajati od dubokog teološkog značenja proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću, valja ih promatrati zajedno s I. vatikanskim saborom kao Papin odgovor na moderni grijeh. Oblikovanje se dakle zapadne uljudbe odvijalo s razvojem dogmi. Dogma je bila glavni izvor suzbijanja otpadništva Zapada od Kršćanstva, upravo jer je i otpadništvo postalo dogmatsko – zaključio je nadbiskup Crepaldi.
RV | benedikt
