U duhovnoj pustoši cvijet ne može rasti
Gavellin plakat za “predstavu” ‘Fine mrtve djevojke’ odražava najbolje emocionalnu i stvaralašku jalovost njegova kreatora.
{jathumbnail off}Netalentirani “pisci” svoju nemoć da stvaraju djela u kojima su snažni dijalozi vodilja, vlastita djela liječe jeftinom demagogijom, prostitucijom, vrijeđanjem emocija i stvaranjem kaosa. U takvim pamfletima lako je zalutati u duhovnu pustoš.
Postoje granice koje svaki čovjek ne može preći ako želi ostati dostojanstven čovjek, pa to vrijedi i za pisce, nažalost, postoje i jadni ljudi koji bi ama baš sve napravili za pet minuta slave.
Netalentirani ljudi, koji sebe obožavaju zvati piscima, jer to je eto IN u društvu “misleće elite”, napraviti će sve, pa čak i preći onu granicu, da se nađu na naslovnicama. Tako je i sa ovim “piscem”, (ime mu nisam zapamtio, jer mi niti malo nije važno), koji se poslužio prastarim trikom vječnih sijena, da bi te vidjeli poljubi vraga u lice.
Da pojasnim, taj netalentirani lik, ”pisac”, znao je kakvu će pažnju medija i javnosti izazvati svojim pamfletom (ne mogu to nazvati predstavom, jer nema ama baš nikakve veze sa umjetnošću) i plakatom koji prikazuje dvije porculanske figurice Djevice Marije u zagrljaju (svi znamo da lik aludira na lezbijstvo)…
Postoje dvije vrste pisaca, prva vrsta spada u duhovne slijepce sa porculanskom savješću, druga vrsta pisaca je blagoslovljena svim onim vrijednostima koje nedostaju onim prvim, i takvi istinski pisci spremni su za umjetnost na gladovanje, poniženja i samoću.
Kada ona prva vrsta netalentiranih “pisaca” slini ispred vratiju ministarstva, kako eto nemaju novaca za život, i da bi kao njihovi voljeni “pisci” trebali imati svu dužnu pažnju – kakve inače dobivaju poltroni – moraju već jednom naučiti, da glad osnažuje ljudski duh, poniženja osnažuju poniznost, a samoća ljubav, ali kako to očekivati od onih koji nemaju Vjeru.
Dakle, da ponovim, onaj sramotni plakat nije uvreda samo za vjernike, već i mnoge poete, pisce. Takvi netalentirani “pisci” morali bi znati da su upravo zahvaljujući Vjeri nastale besmrtne pjesme Jesenjina, Frosta, Whitmana, Pable Neruda, Lorce…a da ne nabrajam pisce i dramatičare koji su znali reći da ih na ovom hladnom svijetu drži samo ljubav prema umjetnosti i Vjera.
Čovjek lišen plemenitih ljudskih vrijednosti, suosjećajnosti, Ljubavi i Vjere ujedno je lišen duhovnog oka. Zamislite poeziju bez suosjećajnosti, ljubavi i duše, zar bi mogla kapnuti suza?… Zamislite drame bez suosjećajnosti, ljubavi, i duše, zar bi mogla kapnuti suza?…Zamislite romane bez suosjećajnosti, ljubavi i duše, zar bi mogla kapnuti suza, naravno i osmijeh, jer da bi mogao plakati ili smijati se moraš imati emocije, posjedovati sve one plemenite ljudske vrijednosti koje čovjeka i čine čovjekom.
Oni netalentirani “pisci”, koji toliko žarko žele biti upamćeni kao prozni pisci, moraju znati da se proza ne može kupiti poput neke kurtizane, proza nije bludnica koja pleše u krilu prodanih duša, nema tog pavića koji te može napraviti piscem ako si lišen mašte, suosjećajnosti, ljubavi, duše i Vjere. Davno je rekao besmrtni Charles Dickens: ”Samo mašta čini pisca piscem, a bez Vjere nema niti mašte!’ ‘To se odnosi i na dramske pisce.
Ti koji vrijeđaš osjećaje drugih ljudi, vjernika, zbog pet minuta slave, znaš li ti mali čovječe što znači djevica Marija vojsci beskućnika?… Ti ćeš izdaleka slikati beskućnika i pričati društvu eto kako se boriš za njegova prava. Da imaš suosjećajnosti i grama časti otišao bi do prvog beskućnika i pogledao ga u oči, jer oči govore više od tisuću riječi, i shvatio bi zašto taj beskućnik s tolikom ljubavlju drži zgužvanu, požutjelu sliku Djevice Marije kraj srca.
Ti ćeš s prezirom omahnuti rukom govoreći kako je to fanatik, jer biti bez novaca i prljav, a vjerovati u tamo neku djevicu Mariju i nevidljivog Boga je fanatizam i primitivizam, ali moraš znati mali čovječe da se i som svaki dan pere, ima sve zube, i pliva uvijek niz struju, ali ne zaboravi da naposlijetku tvoj som završi uvijek na mamcu… Da si bio jadni mali čovječe u Africi, vidio bi djecu kako kleče kraj nogu djevice Marije i hrane se Vjerom. Da si ikada imao hrabrosti našao bi se blizu heroja slavnog domovnskog rata koji je žrtvovao svoj život za Slobodu u Vjeri da ta sloboda neće biti silovana od nevjernika. Da, ti koji se kukavno skrivaš iza krinke slobode moraš znati da ja prava Sloboda rođena u Vjeri koju ti tako sramotno vrijeđaš.
Ti, mali čovječe, koji toliko čezneš da te zovu umjetnikom, i svim netalentiranim kolegama “piscima” (kojih u ovoj malenoj divnoj zemlji ima više nego nepismenih) poručujem: ‘Kad misliš da pravi pisci ne posjeduju ništa osim pera, znaj da sa perom možeš probuditi mnoge nade i nahraniti mnoge gladne duše!…’ Zapamti, poezija oplemenjuje ljudske duše timaneći suosjećajnost, ljubav i Vjeru, proza, kao i drama, oplemenjuje ljudske duše, a NE razara duše! Zapamti, svaki čovjek ostaviti će iza sebe onoliku sijenu kolika mu za života svijetlost dopire iz duše. Onaj koji ne vjeruje u dušu, jer je ne vidi, mora znati da se i ljubav ne vidi ispod mikroskopa, a postoji. Naposljetku, poznato je od pamtivjeka da upravo oni koji najviše ismijavaju Vjeru najglasnije će zvati Njegovo ime kada dođu na samrtnu postelju, jer vrata raja i pakla nemaju zvonca.
Činiti drugog čovjeka sretnim je najveća sreća!… Svatko može napisati plastični pamflet, pjesmu, dramu, prozni roman, (fikcija je umjetnost), ali piscem se može zvati samo onaj koji svojim djelima može u čovjeku probuditi emocije, dobrotu, suosjećajnost, ljubav, Vjeru…
Sva besmrtna djela, poezija, proza i drame, slavile su suosjećajnost, ljubav, čast, slobodu i Vjeru. Onaj emocionalni invalid koji govori da ne podnosi mračnu poeziju, (Whitman, Jesenjin, Frost, Lorca, Neruda…) mora znati da je blagoslovljen srećom onaj koji može plakati, jer ima osjećaje. Čovjek bez emocija lišen je istinske sreće. Ne zaboravi mali čovječe, jednom kada postaneš gospodar vlastitih emocija zauvijek ćeš ih izgubiti.
Autor: Walter William Safar/hkz-kkv.ch
