Stepinac i revolucije & Reisman i ‘komunjarni otpad’
FINESE MRTVE KUKURIKU-D(JE)VOJKE Ovogodišnje Stepinčevo, koje slavimo u doista posebnim društvenim okolnostima, poticaj je hrvatskim katolicima i svim ljudima dobre volje da iznova promisle zašto je papa Ivan Pavao Veliki, proglašavajući kardinala Stepinca blaženim, na Mariji Bistrici u listopada 1998. izgovorio dramatične i znakovite riječi:
{jathumbnail off}“U osobi se novoga blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni KOMPAS da bi se znao ORIJENTIRATI.”
Zanimljivo i nevjerojatno! Ali, kako i čime jedan “lik” iz sredine prošloga stoljeća može biti pomoć(nik) za orijentaciju nama danas, s već dobrim odmakom od početka 21. st., kad mnogima pojmovi “fašizam-nacizam-komunizam” više ništa ne znače?! Pa nije Papa valjda “vidio” kako se u budućem globalizmu kuha “globalni paprikaš” kao kondenzat spomenutih zala XX. st.!? Zanimljivo i nevjerojatno – ali potezi tzv. arhitekata Novog svjetskog poretka i na svjetskoj i na hrvatskoj “šahovskoj ploči” posvješćuju kršćanima potrebu pozornijeg čitanja “znakova vrjemena” ter su poticaj na budnost i uočavanje očitih znakova “posljednjih vrjemena”. Proročki duhovi zato kažu da se već osjeća “dah” novog progona Crkve na globalnoj razini. Jedan od tih globalnih znakova je neskrivena kršćanofobija u našoj sredini.
“Mržnja prema Crkvi, vjeri i religioznosti uopće toliko je pomutila pamet centrima moći u Hrvatskoj da će poduzeti sve da tu nesnošljivost pretvore u otvoreno nasilje prema svemu što dolazi iz sakralnog, posvećenog prostora. Bez obzira na to što se 95 posto građana ove zemlje izjašnjava religioznima i što kao većina imaju pravo živjeti u društvu standardiziranom po njihovim mjerilima. Mržnja i nasilje, naime, ne poznaju statistiku. I u hrvatskoj i u crkvenoj povijesti dosad se to bezbroj puta pokazalo”, izvrsno je to sažeo Darko Pavičić u svojoj kolumni.
A taj znak u Hrvatskoj ima brojne “finese” odnosno “nijanse” crvene trenutačne vlasti – to je u prvom redu ortački “obrazovni” podvig ZZ-top-dvojca/d(je)vojke (Zoky-Zmay) kristaliziran u “Kukurikulumu” za škole; to je i vrijeđanje kršćanskih (i muslimanskih!) svetinja “svetim lezbo-plakatom” pod maskom tzv. umjetničkih sloboda “finih mrtvih djevojaka” odnosno protagonista “kulture smrti”… itd.!
A sve se to samoraskrinkalo neviđenim vulgarnim napadom na dr. Judith Reisman, zato što je odvažno i jasno uprla prstom u “svetinju nad svetinjama” suvremene liberalističke kulture smrti – BLUD! I zato što je javno razotkrila srce identiteta nekih intelektualnih i medijskih “lokomotiva” u Hrvatskoj – “crveni” totalitarizam!
Zapravo, učinila je isto što i Stepinac, kao i kršćanski mučenici koji su odbili pokloniti se poganskim idolima prinoseći tamjan na njihov žrtvenik. Zato se sam sotona okomio na američku publicistkinju. No ta hrabra Židovka nije ni u jednom trenutku ni za milimetar ustuknula pred agresijom zloduha bluda. Zato je, za sva poniženja koja je od teletabisā & klonovā iz medijskog “Kinseyeva vrtića” pretrpjela na postajama “križnoga puta” u Zagrebu, nagrađena oduševljenim dočekom i cvijećem u Splitu i drugdje po Hrvatskoj. No i tu je bludni duh grčevito/prčevito iz svojega mraka, ne usuđujući se izviriti na svjetlo dana iako su sve laži već bile ogoljene, pokušao odapeti svoju zadnju zlobu pa je Jurica Pavičić-Yupa (u SD 6.2.) napisao:
“U Nadbiskupskom sjemeništu gostovala je tako američka aktivistica, pseudoznanstvenica i publicistkinja Judith Reisman koja je održala nabožnim građanima predavanje o užasima seksualnosti.” E, ljudi moji, ovo je nevjerojatno – pioniri maleni! – obratite pozornost na izraze NABOŽNI GRAĐANI i UŽASI SEKSUALNOSTI. Kako se samo olako jadni Yupa samoraskrinkao kao “kinseyevac”! Rekavši da je spolni odgoj “beskrajno nebitna tema” a dr. Reisman “nadriznanstvenica”, pokazao je i bijedu svoga bijesa što je tu “iritantnu babu” (kako ‘kakademski’ reče netko u Zagrebu) došla slušati masa ljudi – 600 (slovima: šest stotina) ih je bilo u dvorani, u predvorju stotinjak i više, a nekoliko stotina je policija jedva zadržala vani pred uzlaznim vratima. Eto tako se otrovna strjelica-bumerang – jer junačina “džilitnu se, ne pogodi cilja!” – vratila direktno u glavu samom ispaljivaču pa je kritizer ispao zadnji jupan! Kao i cijela mini-legija medijskih razbacivača blata…
No da ne širim temu, umjesto drugih ilustracija duhovnog stanja “aktualnog trenutka” prenijet ću svjedočanstvo što ga je prorekao Sveti Nil 390. godine od utjelovljenja Riječi Božje u Isusu Nazarećaninu. Dakle, prosudite sami govori li istinu čovjek koji iz udaljenosti od 1600 godina gleda ovo naše vrijeme.
“Oko sredine dvadesetog stoljeća, kada će vrijeme Antikrista biti blizu, potamnit će ljudima razum. Čovječanstvo se neće moći više prepoznati. Bit će muževa i žena koji se neće moći razlikovati zbog svog besramnog ponašanja, niti u načinu niti u vrsti njihove odjeće kao ni po nošenju kose. Ljubav će nestati. Kršćanski pastiri, tj. biskupi i svećenici će ohladiti u vjeri i revnosti te više neće biti sposobni razlikovati dobro od zla. Moralni zakon i kršćanska predaja će se mijenjati. Ljudi više neće vježbati krepost čednosti, skromnosti i poniznosti. Zablude će biti na dnevnom redu. Laž i ljudske strasti zauzimat će nepojmljive razmjere. Bludnost, rastave braka, podzemne aktivnosti, kao teror i smrt bit će u ljudskom društvu kao pravilo. U tom budućem vremenu će ljudi radi svojih zabluda izgubiti krsnu milost. Oni neće više imati grižnje savjesti.”
Je li vam, dragi čitatelji, pozornost privukao prvi redak toga proroštva: “Oko sredine dvadesetog stoljeća, kada će vrijeme Antikrista biti blizu.”? Očito je, ništa se drugo tako korjenito u moralnoj povijesti svijeta nije dogodilo baš u to vrijeme, nego – seksualna revolucija! Slijedom logike – piše Rajko Bundalo u svojoj budućoj knjizi – “ako se iz Djevice rađa Krist, onda se iz bluda rađa Antikrist. Ako je u djevičanstvu snaga Kristova, Duh Sveti, onda je u bludnosti snaga Antikristova. Blud zaglupljuje čovjeka jer ga zatvara u tijelo u kojemu nema istine.” Tome u prilog govore i biblijski redci o najmudrijem od svih ljudi u povijesti, o Salomonu: “A slabine si svoje potom priklonio ženama i postao rob svoga tijela. Ljagom si okaljao slavu svoju i oskvrnuo svoj rod, navukao si gnjev na porod svoj, i nevolju svojim potomcima… I počinuo je Salomon kraj otaca svojih, ostavivši jednog od svojih kao nasljednika, najglupljeg od čitava naroda, čovjeka bez razbora: Roboama, koji je savjetom svojim narod pobunio” (v. Sir 47,19-20).
Dakle, živi primjer toga velikog čovjeka (baš kao i primjer njegova oca Davida) svjedoči kako su posljedice bluda užasne, iako se on doimlje tako sladak i bezopasan pa mu duše nasjedaju masovno – zahvaljujući i masovnim medijima! A to se također uklapa u pomodarstva ovoga vremena, koja, kaže Rajko, nisu ništa drugo nego “debela ograda oko mozgova i umova modernoga svijeta kojom demon bluda ograđuje sve narode da ih pretvori u rezervat svojih opačina kojima će Bogu prkositi”. Kako bolno jednostavna definicija…
Sve to treba da posvijesti umnim i čestitim ljudima koliko je nužno i važno javno se angažirati za opće dobro, a kršćane – poglavito one na odgovornim mjestima (to se dakako ne odnosi na one u stalnom procesu, kako se sjajno izrazio Miro Glavurtić, masonske reciklaže staroga komunističkog kadra – kao što se reciklira smeće ili zbrinjava komunalni otpad!) – da stalno podsjeća na hrabrost i potrebu apologetskog žara u borbi za Istinu i javno svjedočenje Radosne vijesti. Nije dakle dovoljno prozivati “strukture grijeha” niti upozoravati na “kulturalnu revoluciju” – znademo, mediji će to odmah zdušno komentirati, a dežurni “kolumnistički kerberi” strasno “iskasapiti” – jer glavni problem je što se učenom frazeologijom i privlačnim mantra-sintagmama narodu, puku, masi, golemoj većini medijskih konzumenata… nije reklo apsolutno ništa!
Zato je posljednji čas i krajnja nužda da svi u našoj Crkvi, kojima je dana ta mogućnost, u najvećoj odgovornosti prema sadašnjosti i budućnosti, progovore otvoreno, jasno, razumljivo… proročki hrabro, sa stepinčevskom spremnošću na najveću žrtvu. Jer u teškoj su zabludi oni kršćani koji bi smatrali da svojom diplomatskom vještinom komuniciranja (s onima koji niti ne žele čuti glas Crkve ili mu se čak izruguju!) mogu odgoditi vrijeme novog progona Crkve i mučeništva Kristovih učenika! Uostalom, kad je već tolika kuknjava da je vjera u krizi, zašto su kršćani prestali vjerovati da je “krv mučenika sjeme novih kršćana” – dakle i prigoda za temeljitu obnovu! Eto nam recepta i rješenja za sve sadašnje probleme…!
A kad je riječ o stepinčevskoj spremnosti na najveću žrtvu, nije potrebno posebno podsjećati na Blaženikovo junačko držanje i za vrijeme nacističko-endehazijskog razdoblja, i tijekom komunističke okupacije Hrvatske, sve do junačkog svjedočenja na montiranom sudskom procesu, kao i do mučeničke smrti 10. veljače 1960. Sve je to uglavnom mnogo puta opisano i dobro poznato.
No ima jedna vrijedna, značajna i zanimljiva epizoda o Stepinčevu životu koja je gotovo nepoznata. Riječ je o njegovoj okružnici, pod naslovom “O progonima katolika u Španjolskoj”, koju je on kao tadašnji zagrebački pomoćni biskup napisao i objavio 20. rujna 1936. U literaturi i školi spominje se obično tzv. španjolski građanski rat (sporedno je što i Kardinal rabi taj izraz, jer on je dobro znao da je i ta španjolska revolucija “dijete” Francuske revolucije!), pa je to važnije posvijestiti kakav je već tada Stepinac bio. U toj okružnici među ostalim stoji:
“Već preko dva mjeseca bjesni u Španjolskoj strašni građanski rat. Njega su izazvali oni koji nisu poštovali osobne, građanske i vjerske slobode i koji se u provedbi svojih ciljeva nisu žacali ni zajedničkih ubojstava, ni bezobzirnog uništavanja najdragocjenijih spomenika španjolske katoličke i narodne kulture. I taj duh razornosti, koji se opire zdravom društvenom poretku i svemu onomu što je Božje, počinio je kroz krvave ruke svojih sljedbenika u tom građanskom ratu najstrašnija i najodvratnija djela. Krvavo pogansko doba rimskih careva obnovilo se u gorem obliku u Španjolskoj. Španjolski anarhisti i komunisti puni bezbožnog bijesa i nasilja javno spaljuju tjelesa katoličkih biskupa, svećenika, redovnika i vjernika građanskog i seljačkog staleža. Izgubivši svaki naravni stid, obeščašćuju kršćanske djevice, koje obeščašćene mrtve bacaju kroz prozore iz njihovih domova. I mrtve vade iz grobova da ih obeščaste…
Taj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo, koji su si postavili cilj uništenje Katoličke Crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj, pa da onda iz te komunističke tvrđave mogu svoju bezbožnu misao prenijeti i na afrički kontinent, da tamo unište cvatući kulturni rad Katoličke Crkve u misijama. Baš u katoličkoj Španjolskoj htjeli su boljševici dati primjer čitavom svijetu kako se preko noći dade srušiti utvrda najstarije katoličke kulture i civilizacije i kako tim putem treba poći i u ostalim katoličkim zemljama. Ali komunisti i ostali bezbošci, Bogu hvala, prevarili su se u svojim računima. Posljednji događaji pokazali su svemu svijetu da se katolicizam u Španjolskoj ne da slomiti nikakvom silom. Herojstvo prvih kršćanskih mučenika tu se pokazalo u svem svom sjaju i veličini na tisućama mučenika koji su dali svoju krv za svete ideale kršćanske kulture i civilizacije…
Španjolski primjer je pokazao čitavom svijetu što je komunizam i kakva je njegova razorna sila. Španjolski primjer morat će sve narode odvratiti od komunističkog bezboštva… Podivljali anarhističko-boljševički elementi odlučili su istrijebiti u ovoj zemlji trag kršćanstva koje je ondje stvorilo tako divne spomenike graditeljstva, kiparske i slikarske umjetnosti, da i ne govorimo o drugom blagotvornom djelovanju kršćanstva u ovoj tradicionalnoj katoličkoj zemlji.”
To je to – tako govore heroji. Zato je prigodom komemoracije prve godišnjice Stepinčeve smrti u Madridu, 10. veljače 1961., svetu misu zadušnicu služio biskup i vojni vikar mons. Munoyero. A mons. Vizcarra, biskup Španjolske Katoličke akcije, održao je govor u kojem je između ostalog rekao: “Hrvati katolici!… Posebno mi Španjolci ne možemo zaboraviti riječi utjehe, nade i ljubavi, što nam ih je on (Stepinac) posvetio i javne molitve, što ih je podizao k nebu za vrijeme strašnog razdoblja našeg oslobodilačkog rata, dok je još bio pomoćni biskup vaše metropolitanske stolice, i kada je međunarodna urota svih neprijatelja katoličke Španjolske zadovoljavala svetogrdnu mržnju nasilnom smrću dvanaestorice biskupa, 4266 svjetovnih svećenika, 2489 redovnika, 283 redovnica i 249 sjemeništaraca. Po Božjem milosrđu i po zaslugama i molitvama dobrih duša mogli smo se jednoga dana osloboditi rata i tih neprijatelja.”
Imajući pred očima sva ta zlodjela i posljedice toga državnog terora sasvim je lako složiti se s prosudbom koju je o tome dao naš Blaženik (kako je zapisao u svojim sjećanjima): “Kad naime čovjek promotri sve djelovanje Komunističke partije Jugoslavije (slično vrijedi i za partije drugih zemalja), onda se ne može oteti dojmu da je na djelu moralo biti neko više biće, biće superiorne inteligencije, demon, jer samo on je mogao izmisliti toliku zlobu, toliku mržnju, sprovesti tolika umorstva nevinih, uništiti tolika materijalna dobra bez dovoljnog razloga, izmisliti tolike laži, počiniti tolika zla, kao što ih je Komunistička partija Jugoslavije…
Zato sam i rekao komunistima prigodom moga procesa: ‘Vi i nacisti ste dva rođena brata, samo vas boja razlikuje… stoga pokušaji novinara i kojekakvih protukatoličkih mešetara i politikanata ne mogu nauditi Crkvi dok god mi vjerno, cjelovito i živo ispovijedamo svoje kršćansko uvjerenje.”
Fantastično aktualno! Kao i sljedeće Stepinčeve riječi: “Komunizam je zapravo jedna ogromna tamnica, u kojoj robuje dotični narod, koji je doživio nesreću da taj strašni sistem zavlada u njegovoj zemlji.” A poglavito ova dijagnoza: “Ponavljam, komunizam je skroz naskroz dijabolički…” S neznatnom razlikom da bi, umjesto komunizam, Stepinac danas izgovorio ili napisao – globalizam!
Zbog svega toga nam je, zaključak se dakle nameće sam od sebe, svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Blaženi Alojzije Stepinac svojevrsni KOMPAS kako bismo se u suvremenim gustim maglama newageovske ideologije globalizma znali ORIJENTIRATI…!
——————
WeAK-Lik’s:
1. Kao što se katolički narod u Hrvatskoj pokrenuo u borbi protiv štetnog spornog spolno-nastranog “odgoja” u školi, jednako tako sada hitno trebamo novi ustanak protiv medijske kulture smrti. Ponavljam taj apel jer je očito da ni najodgovorniji ni većina najneodgovornijih ni u Crkvi ni u društvu u Hrvatskoj ne shvaćaju dovoljno ozbiljno kako je to potrebno. Doslovce, moramo TUŽITI “medijske talibane” (a ako se ne osjećaju odgovornima, neka sami prijave one koji ih na tu rabotu tjeraju i masno plaćaju!), koji kao liberalna manjina svojim kolumnama svakodnevno provode ideološki teror nad kršćanskom i domoljubnom većinom! Pustimo ispraznice (floskule) o javnim medijima i slobodi izbora… – riječ je o očitoj namjeri propagandističke indoktrinacije, prementalizacije naroda (koji nije po njihovu aršinu) i prevrjednovanju vrjednota! A to je zlo-čin(njenje)! Tko ne reagira, u njemu sudjeluje!
2. Još oko stotinu i “40 dana i Niniva će propasti” – opominjao je starozavjetni prorok Jona.
Još malo i Hrvatska će procvasti – napominju “novodobni proroci” NSP-a (misleći na 1.7.2013).
3. (…)
