Švicarsko-belgijski primjer za novi ustroj BiH
Svaka dublja politološka analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine potvrđuje nužnost političke reforme koja se mora tako koncipirati da je većinski akceptiraju sva tri konstitutivna naroda.
{jathumbnail off}Sadašnje stanje kaotične državne tvorbe je neodrživo i za europski put nezamislivo. Blokade sustava i ignoriranje jakih demokratskih čimbenika pokazuje se fatalano po zajedništvo. Unitarizam bilo kog oblika je kontraproduktivan.
Regionalna rješenja federalnog ustroja Bosne i Hercegovine – na osnovi ekonomskih regija (ma koliko god ih bilo) – mogu samo ponavljati imperijalističku dominaciju pojedinih etnija, pospješivati majorizaciju i omogućavati zatiranje slabijih. U suvremenoj Europi to postaje sve teže izvodivo: primjer Sjevene Irske, Južnog Tirola, Katalonije… Belgija, sa svojih šest državnih reformi u zadnje četiri decenije, pokazuje kako je težak (ali nezaustavljiv) process emancipacije manje priznatih etnija u zajedničkoj državi.
Daytonski ustroj BiH (nastavljen na Washingtonki sporazum Federacije BiH) ne samo da nije ni nakon toliko godina približio posvađane narode, nego je još više povećao nezadovoljstvo, i do te mjere uvjetovao korumpiranost državnih struktura, da danas Bosna i Herzegovina spada u sam vrh europske korupcijske ljestvice. Komparativna analiza zemalja u sličnoj situaciji, prije svih zemalja u tranziciji, uočljivo ukazuje na karakteristiku bosanskoherzegovačkog političkog ustroja: njezinu prekompliciranost i nepreglednost, koja je najpogodnije tlo za sve vrste manipulacija. Građanin-glasač kao „control-system“ politike je krajnje marginaliziran i totalno dezorijentiran.
Subsidijarni princip i osnove federalnosti
U žestoku raspravu o federalnosti državnog ustroja Bosne i Hercegovine nužno je potencirati najosnovniji demokratski princip formuliran kao princip subsidijarnosti, po kojem je smisleno i pravedno sve zadaće prepustiti nižim politikim razinama koje su one u stanju uspješno riješiti. Ovaj naziv (prvi put ekspliciran u papinskoj enciklici 1931.) može biti moralna osnova i upadljiva snaga takmičarskog duha saveznih jedinica. Gledano povijesno na bosankohercegovačko društvo, uočljiva je kronična nestabilnost viših političkih razina – a s druge strane čvsta povezanost i solidarnost općinskih (komunalnih) zajednica (posebno u posljednjim decenijama). Zato – u svaku buduću gradnju državnog ustroja, a po principu subsidijarnosti, neizostavna je uloga bosanskohercegovackih općna u sustavu, (kako je to uspješno urađeno u federalnoj europskoj državi – Švicarskoj).
Znači: općine (koje su najveća garancija ostvarenja građanskih prava) ustavno definirati, dovoljno financijski ojačati i prepustiti građanima da referendumima vrše korekturu granica, ujedinjavanje i cjepanje (naravno uvijek u međuetničkom sporazumu). Izborni prag za Općinsko vijeće treba vratiti na 5 %, a vratiti i obavezni napolovični izbor načelnika općine (po potrebi u drugom krugu). Općinama pripada i najvažnija uloga pri kreiranju srednje razine (ključne u federalnim državama).
Federalnost se u politološkim analizama najčešće povezuje s povijesnom samostalnošću pojedinih saveznih jedinica ili s višenacionalnošću određene državne tvorbe (konsocijacija). Nacionalnost – ili etnički identitet – u političkoj teoriji je pojam s velikom lepezom značenja. Veliku operativnost dobiva pojam ako se bazira na kulturnom značenju, kao borbi za kolektivno priznanje „povijesnog pamćenja“ . U Bosni i Hercegovini je evidentna različitost triju etničkih grupa, kao i njihovo različito povijesno pamćenje. Sve tri nacionalne grupacije imaju svoju povijesnu konstitutivnost, kao i u novije vrijeme, i svoju afirmiranu autonomnost, tako da bi bilo koja ignorancija federalnosti (nacionalnosti) imala još jedan fatalan propust. Sve tri etnije povezuje nužnost, s jedne strane – “očuvanja svog povijesnog pamćenja”, a s druge – formiranja efikasne državne zajednice sposobne za što brži ulazak u Europsku uniju. U vremenu globalizacije i nezaobilazne europske integracije, svako gubljenje vremena je dodatno kažnjavnje revnih građana, kao što je i svako naredno eksperimentiranje političkim sustavom samo još jedno produžavanje „balkanskog sindroma“. Jedino – s demokratski ustrojenom pravnom državom u Europskoj uniji – građani BiH imaju priliku ostvariti svoje iskonske težnje: blagostanje i kulturni identitet.
Kakva Bosna i Hercegovina je prihvatljiva za Europsku Uniju
Bosna i Hercegovina kao zemlja ima “najsloženiji politiki sustav u Europi”, ustrojen prema 14 ustava, sa 14 zakonodavnih tijela, 14 vlada, i preko 200 ministarstava na 5 razina. Švicarska ( s 26 kantonalnih jedinica) ima tri razine i samo 7 ministarstava. Sve ključne državne stvari u njoj rješava Savezni parlament ili svenarodni referendum. Belgija, zemlja od izuzetne važnosti za Europsku Uniju, sa svojim najnovijim reformama uveliko je zakomplicirala svoju državnu strukturu (ima 3 autonomne regije i 3 jezične zajednice), ali funkcionira kao svijetli primjer iznalaženja konpromisa među različitim etnijima. Za “podijeljenu i nestabilnu Bosnu i Hercegovinu” međunarodna zajednica dijagnosticirala je “glavne probleme” u presudi “Sejdić-Finci”, kao i u realizaciji “Mape puta” za stjecanje kandidatskog statusa u EU. Kandidatura je, naravno, samo uvod. Za stvarni pomak u rješavanju višestoljetnog problema BiH (politološki gledano) nužno je uvažavati sve glavne demokratske čimbenike i tražiti rješenja u izmjenama međunarodno verificiranih ugovora, prije svih: Washingtonskog sporazuma1994., i po mogućnosti, Daytonskog sporazuma 1995.
>>> Justitia et pax BK BiH: Na području RS nedostaje 92 %, a u F BiH oko 35 % katolika–Hrvata
Ključni problem (po konstataciji najvećeg broja znanstvenika i političara) je u većem bh entitetu – Federaciji – koji ne samo da ubrzano osiromašuje svoje građane, nego polako ali sigurno tone u kaos i društvenu depresiju. Federalne institucije su u paralizi, korupcija i nepotizam su u punom cvatu. Majorizacija i upadljivo neuvažavanje manjeg (hrvatskog) washingtonskog partnera doveo je kompletno u pitanje Washingtonski sporazum (supotpisnici su SAD i Republika Hrvatska). Umjesto da se napravila federacija dvaju (vele)kantona s referendumskim pravom svih funkcionirajućih općina, – i dvodomni legitimni parlament – s općinama kao izbornim jedinicama, napravljena je “luđačka košulja” za dva federalna naroda. (Treći – srpski narod – je u Daytonu isforsirao maksimalnu distanciju spram takove Federacije.)
Za razliku od znanstvenika koji propagiraju dodatni hrvatski entitet – dokle god postoji entitet za srpski narod – lucidniji znanstvenici zahtijevaju hrvatski nacionalnopolitički cilj zasnovan na vlastitom legitimitetu i političkom realitetu u vidu vlastitog (vele)kantona unutar Federacije (Zajednicu hrvatskih općina – pored Zajednice bošnjačkih općina). Legitimitet hrvatskih općina je realan zalog svih narednih politika za suverenost konstitutivnog naroda, a njihov diskontuitet garant je strateškog saveza s bošnjačkim narodom za buduća vremena. Suverenost (konstitutivnost) koja mu je garantirana u Daytonu je alfa i omega svih aktualnih politoloških rasprava. U završnoj fazi pregovora s EU, argumentacija i ostvarenje hrvatske konstitutivnosti može biti relevantno i za Republiku Srpsku – koja bi (eventualno) mogla i pristati da se „ujedine“ – državna (konfederalna) i federalna razina – u moguću Saveznu državu Bošnjaka, Srba i Hrvata. Tada bi se dodatno uveliko pojednostavila državna tvorba BiH.
Oktroirane ustavne promjene ishitrenih “komisija”, trojanski složenih “regija”, “građanska država“ na cijeloj teritoriji – samo su nastavak povijesnih iskušenja napaćenog puka i križnih postaja, kojih je bilo i previše u povijesti…
Facit:
Dubinska znanstvena analiza dviju najsličnijih država Europe (Švicarske i Belgije) može Bosni i Hercegovini u ovo vrijeme predložiti funkcionalni državni ustroj koji je može uspješno uvesti u Europsku Uniju: – Zemlja Bosna i Hercegovina može biti članica EU kao “Savezna država triju konstitutivnih naroda” (s dva entiteta), od kojih se “problematični“ veći dio (Federacija), treba čim prije reformirati u Federaciju dvaju nacionalnih (vele)kantona. ( Drugu fazu uređenja „kompletne“ Savezne države BiH može „odraditi“ Europska Unija u samoj pristupnoj fazi.)
>> Mile Lasić: Stvaranjem dva velekantona smanjiti napetost između Hrvata i Bošnjaka u BiH
Vele)kantoni (Zajednica Bošnjačkih općina i Zajednica hrvatskih općina) trebaju biti koncipirani na osnovu referenduma općina s nacionalnim većinama (ili odglasovani dvotrećinskom većinom u Općinskim vijećima).
– (Vele)kantoni imaju iste ovlasti i obaveze kao dosadašnji pojedinačni kantoni u Federaciji BiH.
– (Vele)kantoni imaju jednodomni kantonalni parlament: Kanton hrvatskih općina ima 60 zastupnika, a Kanton bošnjačkih općina 90 zastupnika – biranih po većinskom principu, tako da općine (spram broja glasača) biraju 1-3 zastupnika.
– (Vele)kantoni imaju Premijera (biranog na četiri godine u direktnom izboru) i Kantonalnu vladu (ministre kantonalnih ministarstava), koje na prijedlog Premijera potvrđuje Kantonalna skupština.
– (Vele)kantonalne skupštine imaju kopetenciju biranja i potvrđivanja svih nacionalnih predstavnika na sve paritetne funkcijeu Federaciji, pa tako i člana predsjedništva u Predsjedništvo BiH.
– (Vele)kantonalne skupštine mogu svojom natpolovičnom većinom deblokirati svaku blokadu svog nacionalnog kluba u Predstavničkom domu – i istom natpolovičnom većinom svaku nacionalnu blokadu u Domu naroda Federacije BiH.
Federacija Bošnjaka i Hrvata ima dvodomni parlament:
Predstavnički dom (98poslanika) i Dom naroda (41 izaslanik).
– Predstavnički dom: Zajednica bošnjačkih općina bira direktno 58 poslanika, Zajednica hrvatskih općina bira 29 poslanika, a srpske općine i “Ostali” biraju 11 poslanika – i to tako da općine (ili skup susjednih manjih općina) budu izborne jedinice. (Preglednost, odgovornost i moguća smjena neučinkovitih poslanika garant su stvarnog demokratskog sustava.)
– Sve odluke se donose nazočnom dvotrećinskom većinom Doma – ili nadpolovičnim većinama u oba Kluba: u Klubu bošnjačkih poslanika (30), i Klubu hrvatskih poslanika (15).
– U Dom naroda – obje Kantonalne škupštine šalju po 17 izaslanika, a 7 izaslanika biraju srpske općine u Federaciji – i “Ostali”.
– Oba Doma su ravopravna, s tim što Predstavnički dom zajedno s Premijerom Federacije i resornim ministrima priprema i donosi zakone, a Dom naroda (osim sudjelovanja u pripremi zakona) potvrđuje zakone.
– Sve odluke se donose nazočnom dvotrećinskom većinom Doma naroda – i dodatnom potvrdom natpolovičnih većina: u Klubu bošnjačkih izaslanika (9), i Klubu hrvatskih izaslanika (9).
– Predsjednika Federacije biraju oba Doma pojedinačno – dvotrećinskim većinama ili nadpolovičnim većinama u Klubovima, a isto ga tako mogu i smijeniti. Funkcija je rotirajuća, kao i mjesta Predsjednika (i dopredsjednika) Domova.
– Federalnu izvršnu vlast vrši Premijer Federacije – direkto biran na četri godine – s koalicijom u oba (vele)kantona – i s dva dopresjednika (jednog – iz drugog saveznog naroda i jednog iz “Ostalih”). Svaku blokadu zakona u Poslaničkom domu ili Domu naroda Premijer mora osobno pokušati razriješit: u kantonalnim skupštinama, putem Ustavnog suda ili putem referenduma.
– Premijera Federacije bira Poslanički dom na prijedlog Predsjednika Federacije – na osnovi izbornih rezultata – a potvrđuje ga Dom naroda. Premijer se bira, i može se smijeniti, izglasavanjem nepovjerenja dvotrećinske većine u Poslaničkom domu ili natpolovične većine u oba nacionalna kluba Poslaničkog doma (bošnjačkom i hrvatskom) – ali samo ako je pripremljena uspješna parlamentarna zamjena (parlamentarno rješenje SR Njemačke).
Konsenzusna demokracija, autonomija segmenata, akomodacija nacionalnih predstavnika i stvaranje velike koalicije politološka su rješenja za kriznu državnu tvorbu BiH.
Mr. sc. Željko Vukić/hrsvijet.net
