Priznajem, Hrvat sam
A koliko smo jadni i gmizavi postali, najbolje pokazuje i činjenica da čak ni svoju prvu garnituru dresova, onu sa “kockicama” nismo smjeli nositi. Umjesto da se Srbi kao gosti podrede nama, mi smo se podredili njima i skrili mrsku, odvratnu, smrdljivu šahovnicu u lijevi kutić našeg dinamo-modrog dresa da Srbima ne bi puno bola oči. Razumijem ih, sve te šahovnice mrskih ustaša… nije to lako podnijeti…
{jathumbnail off}Teatar apsurda nam zorno govori koliki smo zapravo mi idioti. I oni koji su instalaciju postavili i mi koji ju gledamo i u njoj sudjelujemo, tražeći neki smisao u besmislu ljudske gluposti. Ova zemlja kao da se sve više pretvara u jednu ogromnu grotesknu instalaciju Beckettovog ”Godota”, a zahvaljujući našoj gluposti, strašljivosti pa i pokvarenosti, postali smo aktivni sudionici te predstave u kojoj se zapravo događa – ništa.
Zornom primjeru našeg mentalnog sklopa i duševnog stanja u tom teatru apsurda zvanom Hrvatska svjedočili smo cijeli prošli tjedan, čija se kulminacija odigrala u petak navečer.
Po običaju, počelo je sa Zokijevim lupetanjem, ovog puta o građanskom ratu u Hrvatskoj a nastavilo bombardiranjem o ”utakmici stoljeća” između Hrvatske i Srbije. Onoga tko je izmislio tu glupu najavu valjalo bi podsjetiti da smo tek na početku 21. stoljeća i da ima punih 87 godina do njegovog svršetka. Međutim, iako sam oguglao na sve te senzacionalističke (neki bi rekli – terorističke) najave kojima nas svakodnevno šamaraju naši i ”naši” mediji, ova me je odmah zaintrigirala. Realno gledajući, kome je uopće potrebno tako bombastično najavljivati nogometnu utakmicu između Hrvatske i Srbije?
Čemu? Ta, hrvatko-srpski derbi sam po sebi dovoljno je eksplozivan da mu apsolutno nikakva reklama nije potrebna. Iako sam posve svjestan da je program, a pogotovo sportski, na J…HRT-u mizeran, ne vjerujem da im je bilo potrebno svakodnevno po pedeset puta reklamirati ”utakmicu stoljeća”. Dakle, zašto? Nisam dugo čekao na odgovor. Stigao mi je nakon same utakmice kada su novinari dotične televizije odahnuli i pomalo razočarano ustvrdili da je po hrvatskim gradovima prošlo sve u najboljem redu, bez nekih većih izgreda ili incidenata. Novinari i oni koji vuku konce na Prisavlju valjda su priželjkivali neki incident, da bi mogli mirne duše reći – eto, šta smo vam govorili, vidite da su Hrvati nacionalisti i šovinisti i to zlo moramo iskorijeniti. Druže Milanče, druže Jovanče, na zapovijed!
E, al narod ih ostavi ona cjedilu. Čak i on. Prvo ih je razočarao Platini koji je zabranio gostujuće navijače i time spriječio nerede, a zatim eto i taj glupi hrvatski narod koji se nije dao isprovocirati. Kao za inat, niti par tisuća ustaša nije bilo primijećeno na stadionu. Da je barem koja stotina nosila makar Poglavnikovu majicu, ali ni to… Zapravo, privedeno je svega desetak balavaca s nekakvim navodnim ustaškim obilježjem. To čak nije ni za članak na predzadnjoj stranici (iako ne sumnjam da će novinari poput Dežulovića i prisavskih pudlica i od toga napraviti ekskluzivu za polizat orjunaške prste). Ali zato se mudri Ćosić nije dao smesti. Zna on vrlo dobro koliko su Hrvati lukav narod. Zna on da oni svoje ustaštvo skrivaju duboko u sebi i da ono mora kad tad izbiti na površinu. Zato je odmah u startu našao za shodno proglasiti svih 35.000 ljudi na maksimirskom stadionu – budalama.
I započe drug Ćosić, da nam odmah bude jasno, za anale ljudske gluposti: “Unatoč silnom naporu svih… Dio navijača nije odao dužno (!?) poštovanje srpskoj himni!”
Ono što je Ćole namjerno “previdio” jest činjenica da to nije bio samo “dio navijača” već velika većina, ako ne i cijeli stadion. Znači, naš veleumni novinar koji me pojavom podsjeća na olinjalu orlušinu iz neke balkanske vukojebine, mudro je zaključio da smo mi Hrvati dužni odati poštovanje srbijanskoj himni.
I ne samo to – hrvatske navijače on je proglasio – budalama. “Budale ne treba tražiti, one se same jave”, sipao je otrov dalje naš komentator. Pravedno revoltiran gnjusnim Hrvatima koji su se usudili zviždati himni jedne zemlje kao što je majčica Srbija.
Ne znam samo kako ga nije sram izjaviti tako nešto, usred glavnog grada Hrvatske, za ljude od čijih novaca i on svoj kruh glođe. Da vidimo našega Ćosu, bi li se usudio u Beogradu reći u javnosti da su onih 50.000 gledatelja koji zvižde našoj himni budale! Ako misli da bi mogao i smio tako nešto tamo izjaviti, ja mu evo odmah nudim okladu i spremno vadim štopericu – da vidimo koliko bi sekundi prošlo dok mu neki Srbin ne bi razbio tikvu. Da vidim Ćosu ili bilo kojeg drugog našeg komentatora bi li smio makar prdnuti o desecima tisuća Srba koji za vrijeme raznoraznih sportskih natjecanja pjevaju i izvikuju doslovno četničke parole, nose četnička obilježja i na sav glas nam je*u mater ustašku!
Ali, lukav je naš olinjali drug. Zna on znanje pa je nedugo potom spustio loptu na zemlju, valjda svjestan onoga što je bubnuo. Mada psiholozi kažu da je ono što prvo ”bubneš” upravo ono što misliš i osjećaš. Stoga je Ćole pažljivo čekao, osluškivao tribine i kada je napokon začuo vjerni huk ”U boj, u boj za narod svoj”, pametno je i staloženo prokomentirao kako je to normalna pjesma “pa neka pate svi dušebrižnici” (sic!). Netko tko ne poznaje i duže ne prati njegove komentare, tada bi zacijelo pomislio da je Ćosić podvojena ličnost. Ili u najmanju ruku mješanac iz nekakvog srpsko-hrvatskog braka. Ali ubrzo se “između redaka” moglo iščitati o kakvoj je osobi riječ. Svakog srbijanskog igrača, prilikom svakog kontakta s loptom (pa i bez nje) imenovao je kao iz topa, bez greške i imalo mucanja. Čak je znao gdje su i kada rođeni, gdje igraju i koliko su pojedini klubovi platili za njih. Nevjerojatno je koliko je naš vrijedni Ćole postao živa enciklopedija srpskog sporta. Vjerujem da zna i koliki penis ima koji srpski igrač.
A koliko smo jadni i gmizavi postali, najbolje pokazuje i činjenica da čak ni svoju prvu garnituru dresova, onu sa “kockicama” nismo smjeli nositi. Umjesto da se Srbi kao gosti podrede nama, mi smo se podredili njima i skrili mrsku, odvratnu, smrdljivu šahovnicu u lijevi kutić našeg dinamo-modrog dresa da Srbima ne bi puno bola oči. Razumijem ih, sve te šahovnice mrskih ustaša… nije to lako podnijeti… Hoćemo li uskoro izbaciti i te kockice, vjerojatno će još nekome smetati pa nije u redu da ljudima bodemo oči svojim nacionalnim obilježjima? Hoćemo li, na kraju, uopće smjeti reći da smo Hrvati?
Na kraju utakmice, koju sam jedva podnio zbog Ćosićevih “bisera” i loše igre naše obrane u drugom poluvremenu, kada je rezultat spašavao izvrsni Plete (koji me obranama podsjetio na svoje najbolje dane u Hajduku) dočekali smo još jedan dirljiv trenutak. Kako i priliči pravim prijateljima i kolegama, pogotovo u ovim trenucima prostoproširenih srpskohrvatskih odnosa, srbijanskom je izborniku prvi prišao naš izbornik. Možda se varam, ali mislim da je običaj da pobjedniku priđe gubitnik i čestita mu. No, kod nas je to obratno. Mi kad pobijedimo, onda se mi ispričavamo! Oprostite braćo Srbi što smo se branili i pobijedili u ratu i vratili vas u vaše granice, oprostite što ste nas silovali, klali, bombardirali i mučili… Točno tako je prišao naš izbornik srbijanskom, slegnuo ramenima u stilu ”što se može, bit će bolje” i sućutno potapšao kolegu, koji je samo par dana prije za srpske medije izvalio da je istog tog Igora nekada htio ”zubima zaklati”. Tko zna što bi mu danas radio, nakon ovog poraza. Vjerujem da još nije oplakao ni prijatelja Arkana, kao uostalom ni navijači Lazia.
Međutim, postupak našeg izbornika je ništa prema onom što je uslijedilo kasnije. A uslijedilo je to da nam se, sav ozaren, javio i nadasve simpatični Petar Vlahov. Sa bratom Srbinom u eteru, naravno. Ako niste znali tko je Vlahov, to vam je onaj njegovani “vječiti mladić” nježno oblikovanih obrva koji je svojevremeno htio ugostiti Arkanovu Cecu na Novoj (pa su sve zaustavili jer su gledatelji prijetili da će doslovno raznijeti studio). Nedugo nakon tog incidenta, otišao je i bio objeručke primljen na HRTu. Jasno, probrani i dokazani kadar za prisavsku “kućicu”.
Dakle, stvar je bila gotovo kompletna; Ćosićevo laprdanje, naš kukavni dres, zagrljaj Štimca i Mihajlovića i Vlah sa bratom zvezdašem. Samo sam čekao da nam se iz Beograda još javi i Milanče, kako kleči na kukuruzima i opet moli četničkog vojvodu za oprost.
Avaj, umjesto Milančeta kao “kec na desetku” javio nam se drug Jusipović. O našem trošku, na Pantovčaku, Jusipović je privatno ugostio bivšeg srbijanskog predsjednika Tadića, s njim gledao utakmicu i ugodno ćaskao poput neke dokone tetkice. Odmah sam zaboravio Vukovar, a momentalno sam iz podsvijesti izbacio i Dubrovnik i Škabrnju, čim sam ih vidio tako ozarene i zaljubljene. Samo je falilo da im još netko dobaci zastave, pa da se njima ogrnuti zagrle i zažvale. Onako, sasvim slučajno, za kamere – oba u srbijanskim zastavama. A mi smo se rugali Jaci… Cc, za razliku od našeg druga predsjednika, ona je barem flertala sa suprotnim spolom.
No – tko tebe ciglom i bombom, ti njega poljupcem i kruhom. Mir s vama, braćo i sestre.
Stara priča o praštanju i zaboravljanju. Htjeli bi mnogi ne samo da im oprostimo, nego i da – zaboravimo. A onaj tko zaboravlja, osuđen je na ponavljanje grešaka.
To je upravo ono što bi svjetska oligarhija i četnici htjeli – da zaboravimo što su nam oni, Srbi činili. Ne samo prije 18 godina, već kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Da bi u budućnosti mogli opet, iznova srat i klat. Naime, s obzirom da mi Hrvati izgleda imamo pamćenje kao zlatne ribice, valja podsjetiti na činjenicu da je srpski modus operandi uvijek isti – nakon svakog njihovog zločina tapšu nas po ramenu kao zadnje Dudeke i govore ”ko nas bre zavadi”. Tako je bilo i nakon onog prosinca 1918., kada je brat Pusićkinog djeda Grga Anđelinović (inače deklarirani četnik, a vjerojatno i jugoslavenski mason) u krvi ugušio pobunu Hrvata u Zagrebu protiv velikosrpske monarhije. Bilo je i “niko nije kriv” nakon četničkog teroriziranja i klanja hrvatskih civila po selima još prije drugog svjetskog rata, čak i nakon masovnih zvjerstava četnika u partizanskim uniformama. “Bratstvo i jedinstvo” nismo uspjeli razvrgnuti, a pojedini “Hrvati” ni htjeli, ni nakon svih oznaških i udbaških likvidacija i slanja u tamnice. I zadnje srpsko bestijalno orgijanje po Hrvatskoj i BiH završilo je, ofkors, opet sućutnim slijeganjem ramenima i tim lakonskim srpskim, gotovo ciničnim “ko nas bre zavadi”. I ne samo da bi Srbi željeli da zaboravimo, da padnemo u kolektivnu amneziju nego bi još htjeli da sami sebe proglasimo agresorom. A ”naša” vladajuća klika svesrdno radi na tome, lukavo proturajući masonsku agendu pod egidu tobožnjeg pomirenja, kršćanskog oprosta i relativiziranja krivnje. Dok Srbi upravo rehabilitiraju Slobu i Dražu. Nije li premijer odmah po puštanju Gotovine iz Haaga izjavio da smo i mi radili zločine? Zamislite premijera i predsjednika koji ne mogu izdržati a da u tako lijepom i uzvišenom trenutku za svoju zemlju ne pljunu svoj narod i žrtve.
Nema takvih? Ima, ima. Ali samo u Hrvatskoj.
I dok god EU i masonerija ne budu namireni, pljuvat će nas “naši” političari i gaziti “naši” mediji. Ono što se prošlog tjedna desilo u Kistanju svakako je za osudu, no zašto pritom nitko ne osuđuje i na stup srama ne pribija one Srbe koji provociraju i koji te sukobe izazivaju? Neki od nas ipak znaju za paljenje hrvatskih zastava, za četničke grafite i parole po hrvatskim kućama, iako se “naši” glavni mediji ustrajno prave gluhi i slijepi. Isto tako znamo i što se nedavno zbilo u Borovu naselju, znamo za srpske koračnice, šajkače, tri prsta i kokarde, ali i za nekoliko komada vatrenog oružja oduzetog našoj pitomoj braći Srbima koje su ponijeli ”da malo proslave na derneku”. Varaju se svi oni koji misle da ćemo se bijegom u EU spasiti neke nove srboslavije. Tek sada ćemo vidjeti koliko će nas prevrtljiva Europa usmjeravati jedne na druge. Morat ćemo opet (čak i više nego ikada prije!) sa braćom Srbima jer je vladarima EU u interesu jaka Srbija, prije negoli stabilna Hrvatska. Tim više jer im nikada nismo ni bili po guštu. Naravno da to onda za sobom povlači relativiziranje krivnje i izjednačavanje žrtve i agresora. Naravno da će onda naša policija i mediji šutjeti o srbijanskim, odnosno četničkim izgredima po Hrvatskoj. Ili mislite da se kongresi europske masonerije zadnjih nekoliko godina održavaju slučajno baš u Beogradu?
Osobno ne sumnjam da bi bilo dobro kada bismo sa Srbima mogli biti istinski prijatelji. Ali, za pravo prijateljstvo treba obostrano poštovanje i iskrena ljubav; pravo prijateljstvo se ne moli, ono se i pruža i prima. Sigurno da i među njima ima ljudi koji bi to željeli, no tužna je činjenica da je većina Srba od pamtivijeka zadojena mržnjom prema svemu nesrpskom, a naročito prema ”balijama”, ”ustašama” i ”šiptarima”. Ali mi im unatoč svemu, kao da smo začarani i prokleti, stalno ližemo tur. Nije li i Isus rekao – ne bacajte biserje pred svinje? Jer, pružati nakon svega opet svim Srbima ruku, koju bi oni najradije otkinuli, ravno je samoubojstvu. Nemojmo biti naivni, da sutra izbije rat većina Srba bi opet činila isto. Ne vjerujete? Poslušajte malo što govore “naša” braća, o čemu pjevaju, o čemu grmi njihov tisak i ankete, ma i njihovi vodeći političari – i vidjet ćete nepatvorenu mržnju i gađenje prema Hrvatima. Htjeli bi se oni, ponekad, možda zbog Europe prikriti, ali im slabo ide, unatoč besramnim kukavnopomirljivim tonovima iz Zagreba.
Svejedno, što god nama Srbi činili mi ćemo pod njima uvijek šeniti kao zadnji šugavi psi. Apsurdnim srpskohrvatskim orgijama nije kraj. Dapače, čini mi se da smo tek na početku otvorenog medijskog rata za novu srboslaviju. Tek sada nastupa “tepih bombardovanje”. A prvi izravni hitac izgleda da je neki dan ispalio upravo Index i Babićev intimus Zvonko Alač. Ni manje ni više, bez ikakvog prikrivanja Alač vrišti na prvoj stranici Indexa: “Ne treba nam regionalna, nego jugo-liga!” Prva rečenica njegovog pamfleta glasi: “Svi pričaju o Sparti i Rapidu, a sanjaju Partizan i Zvezdu.” Volio bih da mi Alač objasni tko su to “svi”. Svi Hrvati ili njegova orjunaško-prekodrinska braća? A volio bih da mi objasni i kako bi on to “kontrolirao” Delije, navijače Zvezde koji se otvoreno diče svojim četništvom i sudjelovanjem u ratu u Arkanovim brigadama? Naime, dubokoumni komentator (baš kakav je i sam portal Index) tvrdi da bi stadioni bili krcati i da je dokaz tomu ova utakmica, te da bi isprva bilo nasilja ali da bi se ono s vremenom istrošilo i da bi ostali pojednici koje bi se lakše kontroliralo. Pametnom dovoljno. A što drugo i očekivati od novinara portala koji uglavnom okuplja polupismenu balavurdiju i prekodrinske ”komšije” i koji i jesu ovdje samo zato – da bi uspostavili novo “bratstvo i jedinstvo”. Mislim da bi Alačeva “jugo-liga” bila i protuzakonita. Zna li to naš Zvonkec, zna li on što piše u hrvatskom Ustavu (ili bolje zna srbijanski)? Jerbo naš Ustav veli: “Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”. No ne sumnjam da će se njihovi nalogodavci iz Brisela ili Londona već nekako snaći, pa nam uskoro pokušati podvaliti nekakvu ”Good Year” nogometnu ligu. Nije Alačev pucanj bio u prazno.
Uostalom, o kakvom je mentalnom sklopu riječ dovoljno govori tvrdnja tih istih “novinara” kako je premijer u pravu kada je rekao da je ovdje bjesnio građanski rat. U takvim umovima zacijelo je to i bio samo građanski rat i ne vrijedi im objašnjavati ni dokazivati apsurdnost njihovih poremećenih, da ne kažem besramno pokvarenih izjava.
Jer oni su odavno postavili prazne stolice u ovom teatru apsurda, a na nama je da sjednom na njih.
Ili da ih konačno šutnemo.
Danijel Vuinac/dnevno.hr/hu-benedikt.hr
