Slijepa vjera u tehniku
Jedna od onih stvari u koju danas ljudi masovno vjeruju je naravno – tehnika. Ona im je krunski dokaz čovjekova napretka.
{jathumbnail off}Taj isti “napredak” im onda bjelodano dokazuje svu našu superiornost pred precima. I ne samo to, nego mnogi danas vjeruju u tu istu tehniku kao u našega spasitelja, te je uzdižu gotovo na razinu božanstva.
Ali što modernu tehniku karakteizira? Uglavnom svaštarenje, nered, nedostatak sistema. Mnoštvo ljudi s raznih strana svijeta istovremeno stvaraju nove tehničke naprave. Oni to rade najčešće u tajnosti, neusklađeno, stihijski. Sve su te tehničke novotarije doduše točno određene svrhom, ali se pritom mora platiti i neka cijena. U našem slučaju ta je cijena – dodatni nered u sustavu. Svaka tehnološka novotarija dodatno destabilizira čovjekovo okruženje tražeći od pojedinca da se neprestano prilagođava novim uvjetima. A ti uvjeti nisu nužno ni bolji ni humaniji od onih u prošlosti. Samo jedno je sigurno. U naše se živote unosi promjena. I to sve bržim i bržim tempom.
Božji sustav je bitno drugačiji. On je samoobnovljiv. Zbog toga toliko dugo i traje. Sve dok se ne uplete čovjek sa svojom bahatošću i sebičnošću. S druge strane, gomila toga što je čovjek navodno izumio samo su kopije već postojećih božanskih ideja. Čovjek se tako pojavljuje kao više manje neuspješan plagijator. Koji u svojoj želji da kopira najčešće promašuje suštinu. Da bi čovjek mogao stvarati nešto što će trajati mora uvijek misliti najprije na to kako će nova tehnologija utjecati na cjelokupni sustav. Hoće li ga remetiti, izazivati neravnotežu, osiromašenje, zagađenje? Tek kad bi odgovorio na ta pitanja mogao bi bezbolno uvesti novu tehnologiju. Uvođenje bi trebalo biti izvedeno planski. Postupno i oprezno.
Ovako bi trebalo raditi, a kako to danas rade “tehnološko napredni” ljudi? Upravo suprotno. Za cjelinu ih nije nimalo briga. Isključivo gledaju svoj sitni, sebični interes. Ovako pohlepni srljaju u prljave tehnologije, u zagađenje, u bilo kakav zamislivi rizik, samo da bi se domogli kratkotrajnoga probitka. Što će biti s čovječanstvom, s budućim pokoljenjima, što će biti sa Zemljom kao cjelinom njih to ne zanima. To je način rada i razmišljanja koji karakterizira “modernu” znanost i “nove” tehnologije. Njihovu suštinu možemo sažeti u samo dvije riječi: prljavo i kratkovidno.
Što se tiče oslobođenja koje bi nam navodno trebala donijeti tehnka budućnosti radi se o običnoj podvali. Svi smo svjedoci kako su ljudi ti koji zapravo robuju tehnici. Postaju o njoj ovisni i previše se oslanjajući na nju neprestano slabe. I fizički i duhovno.
Tehnika se danas u svijetu rabi uglavnom dvojako: ili kao sredstvo porobljavanja kojim vladajući sloj ljudi zlorabeći je kontrolira druge ljude, ili kao ona kojoj se ljudi pod pritiskom marketinga potčinjavaju svojevoljno. U oba slučaja rezultat je isti – gubitak osobne slobode.
Ma što korporacijska propaganda uporno ponavljala generacije koje dolaze ne čekaju med i mlijeko. Ne čeka ih tehnološki raj. Čeka ih uništen i zagađen okoliš, potrošene zalihe sirovina, čovjekovo biće neslobodno, zapušteno i nesigurno. Odvajanje od moralnih vrijednosti i njihovo stalno negiranje ne mogu drugačije ni završiti nego u slijepoj ulici.
Igor Petrić/hu-benedikt.hr
