Sve naše nesretnosti, krivnje i oholosti koje nas muče imaju izvor u grijehu – odvojenosti od Boga. „Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. To je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova i lutanje vlastitima“, kaže Tomislav Ivančić.

{jathumbnail off}Mnogi su načini na koji se naša oholost, lutanje i izdvojenost našega ‘JA’ od Boga, naša kula Babilonska koju smo sazidali u duši, obnavlja i učvršćuje ne dopuštajući nam povratak Bogu. Jedan od tih načina u kojem gubimo Boga i postajemo močvara događa se i kad se upinjemo u prosuđivanju drugih ljudi, kad tražimo trnje u tuđem oku, kad upiremo prst u tuđe grijehe…, namjesto da tražimo dobro.

Pričao mi je fra Tadej Vojnović, mudri stari fratar, pokoj mu duši, kako je jednom upoznao gotovo čitavu družbu časnih sestara koje su se specijalizirale za ovu posebnu vrstu grijeha.

Naime, objasnio je fratar, nakon što bi jedna od sestara dobila premještaj u drugi samostan, već prije nego bi doputovala u svoju novu zajednicu proradili bi brojni zli jezici prepričavajući njene mane, pogreške i grijehe koje su istraživali i pamtili dok je živjela s njima: „ona ti je takva“, „rekla je ovo i ono“, „napravila je to i to“… I kad bi jadna sestra došla u svoj novi dom, tamo bi već sve vrvilo od zlih priča i zlih pogleda, sve bi već bilo neprijateljsko kao i onamo odakle je došla.

Te ona, ako bi uopće i imala neku od mana koje su joj se pripisivale, pod bodežima sudačkih očiju svojih susestara, ne bi više imala nikakve šanse promijeniti se i početi iz početka.

Fra Tadej je govorio da je to grijeh koji vapije u nebo.

Ljudi koji su se na ovakav način usavršili u pronalaženju i prenošenju zla ponekad se možda ispovijedaju kako su zaboravili izmoliti neku zdravomariju, a ovdje uzgajaju rak na vlastitoj duši i nude smrtonosni otrov svojoj braći i sestrama namjesto spasonosnog lijeka dobrote i ljubavi i toga se čak niti ne srame.

Ima, naravno, ovoga zla svuda po svijetu, i u svima nama, a ne samo kod časnih sestara.

Tako se pogdjekad mogu susresti pojedinci koji gotovo uvijek na ljudima i svijetu njuše nekakvo zlo, opasnost, grijeh; ljudi koji – već toliko izjedeni ovim rakom duše – iz korijena čupaju svaku nadu u bolji svijet i čovjekov napredak u dobru.

Kad bi takve doveo i pred livadu punu ruža, oni bi svejedno, namjesto ruža, nanjušili miris crkotine te bi vas proglasili naivcem i idealistom i ne bi se smirili dok među grmljem sa strane ne bi pronašli krepanoga štakora. „Što sam vam rekao!“ rekli bi vam na kraju.

Tako, na primjer, mnoštvo novinara za sebe misli da su oštre inteligencije i široke naobrazbe jer su se uvježbali poput lešinara nanjušiti smrad iz velike daljine i biti prvi koji će na raspadajućoj lešini iskljucati oči. Oni često, prevareni ovom besmislenom logikom zla, iskreno vjeruju da će tako doprinijeti napretku svijeta i čovječanstva, a naprotiv šire močvaru i smrad zla.

Na sličan način i mnogi teolozi, filozofi i samozvani intelektualci prebrajaju grijehe crkvenjaka svojim oholim i hladnim razumima, u kojima je već davno usahlo srce, ne shvaćajući da se grješnici, koje prokazuju svojim perima, sve više ukopavaju u obranu svoje otvorene rane grijeha braneći se od njihovih nemilosrdnih uboda. A i sami prokazivači, ovim kopanjem po živoj rani na grudima bližnjih, kopaju ujedno po vlastitu srcu jer je koplje kojim se ubada brata čovjeka zašiljeno s obe strane te se ne može njime ubadati a da se istovremeno ne ubode i samoga sebe. I tako se grijeh i zlo, namjesto da se smanjuje, udvostručuje.

U ovom današnjem nesretnom svijetu – koji je odbacio kršćansku mudrost koja uči da se svijet može mijenjati samo mijenjajući sebe i da je jedini način kako se može upozoriti grješnika na zlo, taj da se sveto živi, da se bude sol svijeta i svjetiljka na gori – na svakom koraku susrećemo ljude koji misle da će unaprijediti svijet zabadajući koplje u krvavu ranu tuđih grijeha.

Takvih ima među profesorima, među vozačima tramvaja, domaćicama u kući, među svećenicima, časnim sestrama, među bakama s krunicom u ruci i muškarcima koji svako jutro čitaju Bibliju i idu na misu.

A kako zabadajući koplje u ranu tuđih grijeha ujedno ubadaju i u vlastito srce, čine da iz njega iscuri ljubav. A kad iz nekog razuma i srca iscuri ljubav, ljubav koja je, kako kaže sveti Pavao, velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, ne hvasta se, koja se ne nadima, koja nije razdražljiva, ne pamti zlo, koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…, kad dakle iz srca i razuma iscuri takva prava ljubav, zajedno s ljubavlju, iz srca iscuri i moć praštanja.

A srce bez ljubavi i praštanja može uočavati samo prošlost zla i grijeha na drugima, zla koje mu se sada čini nepromjenjivim i silno važnim, i stoga ga pamti i sakuplja ne dajući da kojim slučajem padne u zaborav.

Sasvim je svejedno čija su zla koja se ovako srcem pamte i iznose iz zaborava na svjetlo i u čije se rane grijeha ubada kopljem: u rane jednog komuniste, hadezeovca, homoseksualca, seksologa, nacionaliste, vjernika, Srbina, muža, žene, poznanika, jugoslavena, Hrvatine…, sasvim je svejedno. I tako, suprotno Bogu, ili nekom Božjem čovjeku, koji rado prašta i koji se nakon oproštenja ne sjeća više ljudskih grijeha te zato uvijek daje šansu za novi početak, kod onoga koji pati od ove nevolje i zla, sve je uvijek staro, crno i nepromjenjivo. Jer gdje nema oproštenja, milosrđa i ljubavi nema ni promjene, nema ni dobra, nema ni Boga.

Ako mi ne vjerujete, recite mi koliko ste promjena na bolje vidjeli, koliko umnažanja ljubavi, mira, radosti…, ma bilo čega lijepoga i dobroga na ljudima, nakon svih tih upiranja prstom u njih, nabrajanja njihovih grijeha, proklinjanja i zaklinjanja u vlastito dobro a njihovo zlo, kako to svakodnevno već godinama svjedočimo da se događa u ovoj našoj zajedničkoj domovini? Nimalo. Naprotiv, pretvorili smo domovinu u pakao optužbi, prokazivanja, netrpeljivosti, vrijeđanja…

I baš zato nema bolje tezulje na kojoj se može točnije odvagnuti koliko ljubavi ima u nama, koliko smo od Boga daleko ili blizu, od množine zla ili dobra koje uočavamo uokolo sebe.

Zato i Isus, kako čitamo u Evanđelju, govori o zlom oku i o bistrom oku, koje za razliku od zloga, traži i vidi dobro i u sebi i u drugome i u svijetu. Ovako kaže Isus: “Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo.
Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ Slično i Izaija hoće reći: “Onaj koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću, koji zatvara oči da ne vidi zlo: on će prebivati u visinama, tvrđe na stijenama bit će mu utočište, imat će dosta kruha i vode će mu svagda dotjecati.“ Jer Bog je stijena na kojoj je takav sazidan, a kruh i voda su milost i ljubav Božja koje mu iz stijene dotiču.

Veliki je dar Božji imati bistro oko koje je uprto u dobro. Sveti Toma Akvinski, možda i najveći katolički teolog i svetac, kaže da je zlo ne-biće – ono što u stvarnosti ni ne postoji.

Jer, tumači sveti Toma, zlo je ustvari pomanjkanje dobra, kao što je mrak pomanjkanje svjetlosti ili hladnoća pomanjkanje topline, a mržnja pomanjkanje ljubavi. Ako hoćeš ugrijati i osvijetliti kuću – užeži oganj, jer mrak se mrakom ne može istjerati. Ako hoćeš umnožiti dobro, iznesi dobro iz svoga srca i potraži dobro u srcu bližnjega, koliko god ti se taj bližnji zlim činio. Jer zlo se zlom ne može istjerati. Zato kaže Isus: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.“

Tvrd je to govor, reći ćete mi. Naći ćete možda mnoge razloge da zadržite mržnju ili barem netrpeljivost prema onima koji vam se ne sviđaju, koji su iz neprijateljskog tabora, prema svojim Samarijancima i poganima.

Pitat ćete možda: A tko je moj bližnji? Naći ćete možda mnoge razloge i prigovore koji će osigurati da vašim Samarijancima ne morate zalijevati rane vinom i uljem i zamatati zavojima, da vas slučajno ne onečiste svojim komunističkim, nacionalističkim, desnim, lijevim, ateističkim zlom, i zlom bilo koje druge boje i mirisa koje mislite da oni nose u sebi.

A ipak, čineći tako, događa se upravo suprotno od onoga što želite postići: zbog Samarijanaca koje svakodnevno zaobilazite na putu i koje ubadate u otvorene rane grijeha namjesto da ih zamatate zavojima, rastače se vaše srce u močvaru bezradosnog života punu ogorčenja i jeda.

Zato nam kaže Isus: „A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

Ako shvatimo i prihvatimo gdje griješimo, već ćemo biti na pola puta k promjeni, k ljubavi, k živome Bogu i radosti. A naša oholost, lutanje i izdvojenost našega ‘JA’ od Boga, naša kula Babilonska koju smo sazidali u duši, zabadajući koplje u rane tuđih grijeha, počet će se rušiti.

Neka nam Gospodin bude na pomoći, neka krvlju iz svoga probodenog srca ispere i iščisti naš oholi ‘JA’. Bog s vama i svako dobro.

Petar Nodilo SJ

Vrlo je lako provjeriti svoj odnos s Bogom: samo se trebam osvrnuti oko sebe i pogledati kakav je moj odnos s ukućanima, susjedima, suradnicima, neprijateljskim narodima… Ova priča je pokušaj meditacije na temu: kakva je istinska slika Boga u mome srcu, u koga se ja zaista uzdam, kakva je moja molitva, koji su moji skriveni idoli…

———-x———-

Iz 1 Ivanove poslanice: “Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.”;

“Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada.

Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema.

A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.”

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save