Banke bacile SAD na koljena – Život u podzemlju i šatorima, razorene obitelji i samoubojstva kao rezultat deložacija

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji.

{jathumbnail off}Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Gotovo nevjerojatne brojke objavili su brojni blogeri i britanski The Daily Mail, a tiču se sve većeg broja Amerikanaca koji iz više razloga, najčešće bankarskih deložacija, sele i doslovno žive u napuštenim tunelima podzemnih željeznica, ‘šatorskim gradovima’ ili pak u prirodi, daleko od moderne civilizacije.

Život u podzemlju

Tri grada koja se trenutno ističu po životu u podzemlju su Las Vegas, New York i Kansas City. ‘Tunelski ljudi’, kako su prozvani u medijima, žive pod ulicama velikih gradova i unatoč objavama kako je recesija stvar prošlosti – sve je veći broj beskućnika. Distopijska SF literatura je tako realnost, bez obzira što Zemlju nije zadesila apokalipsa. Kampovi u podzemlju Kansasa su se suočili i s novim problemima jer ih policija nastoji uništiti zbog ‘nesigurnog okoliša’.

Lokalne vlasti pak etiketiraju stanovnike naselja kao ‘zapuštenu sirotinju koja živi u smeću i prljavim pelenama’. S obzirom da su pelene zbilja i pronađene, to je još jedan dokaz očaja jer su obitelji prisiljene odgajati djecu u tom mračnom okruženju. Pretpostavka je da u tunelu samo pod Kansasom živi preko 1.000 ljudi, a grad unatoč agresivnom nastupu nije omogućio nikakav drugi smještaj.

‘Ljudi krtice’ i ‘Trolovi’ žive u mraku, vlazi i gladi

Niti pod Las Vegasom nije bolje. Tamošnji labirint tunela duljine oko 200 milja dom je za 1.000 ljudi koji su nazvani ‘Trolovima’. Bungalovi, šatori i kreveti najbolji su opis ovog prebivališta. U New Yorku je pak u tijeku opća mobilizacija policije u želji da se ljude potjera iz ovakvih podzemnih nastambi. ‘Ljudi krtice’ zbog tih razloga ne žive u organiziranom podzemnom društvu već odvojeno, samotno i skriveno.

NY Post je pisao o tim prostorijama. ‘Njihov svijet je prepun tekućine, uskih prostora, shizofrenih susjeda, gladi, vrućine i hladnoće. U prehrani se oslanjaju na ostatke iz restorana i smeće, a broj im je u protekloj godini narastao za čak 19%’. Tuneli su sve popunjeniji i nastaje stroži režim primanja u ovakve zajednice u mjestima gdje postoji organizirana struktura i upravljanje.

‘Šatorski gradovi’ postali stalno prebivalište

Oni koji nisu pronašli svoje mjesto u podzemlju, žive u daleko većim i organiziranijim ‘šatorskim gradovima’. Ovi tipovi naselja su prije godinu, dvije bili u centru medijskih zbivanja, da bi danas sukladno s propagandom ‘ekonomskog oporavka’ bili u potpunosti ignorirani. Naselja se rapidno povećavaju, a i sve su stabilnija jer žitelji nemaju dugoročne planove o odlasku.

‘Šatorski gradovi’ danas su evoluirali i stanovnici sve češće grade i drvene ili montažne kuće, a lokalne vlasti se protiv toga bore s nedostatkom građevinskih dozvola i racijama. Procjena je da preko milijun djece školske dobi nemaju krov nad glavom, što je porast od nevjerojatnih 57% naspram 2007. godine. No, i ovdje su beskućnici uspjeli doskočiti organima vlasti.

Nomadska automobilska naselja trauma za djecu

Tako je sve prisutniji i novi format gradova sa stotinama kamp kućica i vozila parkiranih u prirodi. Ljudi su posljednje novce ‘iz čarape’ utrošili u stare kombije, automobile i kamp kućice te su nakon deložacija odlučili živjeti u ovakvim nomadskim naseljima. Sociolozi i psihijatri smatraju kako na tisuće djece odrasta u posve novim uvjetima što će se u budućnosti odraziti na sliku Amerike u cjelini.

‘Vršnjaci mi se smiju nakon što čuju da živim s tatom i braćom u kombiju, pa me je sramota tako što i priznati. Srećom, pa me ne zadirkuju, a i to je ionako samo život i činimo ono što činimo. Možda nismo dio ‘vašeg svijeta’, ali ne smatram to zlostavljanjem’, izjavio je u intervjuu dječak pod imenom Austin Metzger, koji se školuje u očevom kombiju uz braću, gdje su završili nakon otkaza i majčine smrti.

Zatvori i samoubojstva kao posljednja opcija

Iz tog razloga su učestalija i kriminalna djela koja na koncu odvajaju obitelji, pa roditelji nerijetko završavaju u zatvoru, a djeca u domovima. Stručnjaci navode da je ponekad čak i takvo uništavanje nukleusa ‘najbolje rješenje u očajnoj situaciji’. Danas je u američkim zatvorima nevjerojatnih 25% svih svjetskih zatvorenika, a šokantna činjenica je kako je trećina od tog enormnog postotka u zatvoru zbog problema s plaćanjem dugova.

Završni akt očaja koji ponajviše zabrinjava stručnjake je samoubojstvo. Među muškarcima SAD-a ovo je sedmi uzročnik smrti uopće, a katastrofalne proporcije ovaj trend poprima nakon što se zaključilo da je na trećem mjestu uzročnika smrtnosti kod mladića od 15-24 godine. Samoubojstvo zbog PTSP-a je na drugom mjestu dok je novac na prvom. Krajnji problem je ipak to što mediji i znanstvena zajednica i dalje ne promatraju širu sliku ovog ‘monetarnog nasilja’.

Uzroci su banke pod protekcijom vlasti

Iako se mnogi analitičari na prst krivnje uperen prema bankama vade na činjenicu da su ‘ljudi sami potpisivali takve ugovore koji su uzrok deložacijama’, odgovor je daleko dublji. Vlast otvoreno simpatizira banke putem zakona i onemogućavanja zaštite građana, pa se događaju slučajevi kada banke uzimaju nekretnine čak i kada je dug gotovo otplaćen. Unatoč tome što su mnoge banke i investicijske kuće direktno odgovorne za krizu nesavjesnim poslovanjem, malo su ili nikako kažnjene.

Teret su iz tog razloga platili građani, a banke su se još dodatno okoristile situacijom te su uzele i stvarne vrijednosti, poput nekretnina. Paralelno država ulaže ogromne količine novca u gotovo nebitne stvari, bez prave brige o ugroženim građanima. Mikro primjeri makro situacija su tako eskalirali u dugotrajnom PTSP-u za milijune mladih koji odrastaju bez krova nad glavom i roditelja, a budućnost će pokazati kolika je zapravo dubina ove očajne situacije i postoji li šira slika zbog koje se sve događa.

Izvor: Ratko Martinović /dnevno.hr

Odgovori

Skip to content