Prof. A. Bagdasarov: I NEHRVATI NA UDARU ?
VYSTUPLENIE Prenosimo istup suradnika Hrvatske udruge Benedikt, ruskog kroatista prof. dr. Artura Bagdasarova, glede hrvatskih jezičnih podjela i dubioza, koje potiče jedna agresivna jugoslavenska manjina.
{jathumbnail off}Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odbilo je financiranje naše knjige “Pogled izvana” (v. http://www.minkulture.hr/userdocsimages/Odbijeni%20programi/ODBIJENI%20PROGRAMI%202013/potpora%20izdavanju%20knjiga%202013.%20odbijeno1.pdf ). Prvi dio knjige posvećen je kroatistici, a drugi Armeniji i hrvatsko-armenskim kulturnim vezama. To nije prvi put da to Ministarstvo odbija izdavača “Mavedu” iz Rijeke pa i druge nakladnike koji pokušavaju objavljivati knjige s hrvatskom tematikom. Usput budi rečeno da nijedna knjiga toga izdavača nije prošla, a časopis za slavensku filologiju “Riječ” iz Rijeke (glavni i odgovorni urednik prof. dr. sc. Milan Nosić) ugašen je zbog odbijenice iz toga Ministarstva.
Slična je situacija bila i s knjigom “Hrvatski jezik i njegova norma” i “Hrvatsko-ruski rječnik”. Tada smo bili prinuđeni objaviti članak u “Hrvatskom slovu” gdje smo usporedili kako se u Srbiji odnose prema inozemnim autorima i kako to izgleda u Hrvatskoj. Bi li ta susjedna država mogla odbiti srbista koji stalno piše na srpskom i o srpskom jeziku, ne znamo, valjalo bi ustanoviti valjanost te činjenice, ali nema ruskih srbista koji trajno pišu na srpskom. U to vrijeme akademik Stjepan Babić i akademik Radoslav Katičić otišli su u Ministarstvo kulture i razgovarali s tadašnjim ministrom i djelatnicima Ministarstva. Nakon svega toga izdavač je dobio potporu (10.000 kn) i knjiga “Hrvatski jezik i njegova norma” (Maveda, HFDR, Rijeka, 2010.) ugledala je svjetlo dana. Zanimljivo je da je Ministarstvo kulture 2010. god. sufinanciralo (12.000 kn) knjigu izdavačke kuće Durieux “Jezik i nacionalizam” gdje autorica Snježana Kordić dokazuje da ne postoji hrvatski jezik i da su mnogi poznati hrvatski jezikoslovci nacionalisti usporedivši hrvatsku jezičnu politiku 1990-ih godina s jezičnom politikom u doba NDH. Državni činovnici vjerojatno ne nalaze inozemnih autora koji bi pisali protuhrvatski, kad bi takve našli, e onda bi im knjiga imala veliku šansu da se objavi u Hrvatskoj.
Jedan kolega mi ovih dana piše: ”Suosjećam s tobom zbog nerazumijevanja Ministarstva kulture za prave stvari i svrstavanja tebe u krug hrvatskih nacionalista ili hrvatskih pravaša”. Nisam znao da pisanje o jeziku i kulturnim vezama može u glavama dužnosnika značiti pripadnost ideologiji nacionalizma. Zamislite samo, inozemac piše o hrvatskom jeziku i kulturi hrvatskoga naroda pa ga zbog toga svrstavaju u hrvatske nacionaliste. To je, oprostite, velika glupost i ništa više, ali ako tko i lijepi etikete autoru, onda je to njegova zagana (problem), a ne naša. Besmisli, nažalost, postoje posvuda.
Novi “Hrvatsko-ruski rječnik” o vlastitom trošku
Moja knjiga “Pogled izvana”, koju je Ministarstvo kulture odbilo financirati bez retka obrazloženja iako je to bio javni državni natječaj, potpuno je pripremljena za tisak. Za dva-tri tjedna u Moskvi mi izlazi novi “Hrvatsko-ruski rječnik”. Hrvatsko-ruski dvojezičnik potpuno sam financiram, bez ičije pomoći i potpore, ali ne može stalno sveučilišni profesor sam financirati svoje knjige. Možda bi još tko u Hrvatskoj trebao pokazati interes za promičbu hrvatske kulture jer o kulturi opet odlučuju, kao u našem primjeru, pojedinci. Red bi bio da Ministarstvo kulture za sva svoja povjerenstva na svojim stranicama predoči curriculum vitae svakoga člana tih povjerenstava da se zna tko to u ime Ministarstva odlučuje o knjigama, časopisima, nagradama i sl. Koliko još puta izdavač mora dobiti niječan odgovor, a kultura ne imati sluha za knjige pojedinih izdavača i autora? Kakav je kriterij odabira knjiga i zašto pojedini izdavači, časopisi, listovi uvijek ili prečesto dobivaju potporu, a drugi od slučaja do slučaja i u ovisnosti o tom tko i što piše.
Nažalost, ispada da se izdavanje knjiga, pisanje članaka na nezavisnim portalima i u listovima kažnjava odbijanjem potpore za knjigotiskanje. Naravno da su ljudi uvijek nezadovoljni zbog smanjivanja ili odbijanja sufinanciranja njihovih časopisa, novina, knjiga, ali ako se to često tiče jednih te istih izdavača, glasila ili autora, onda je to znak da ne idu tim smjerom. Možda bi tada bilo bolje napisati i razaslati, kao prije, okružnicu gdje bi bilo jasno navedeno gdje, što i kako pisati. Na koncu konca, kada ćemo prestati dijeliti etnolingvokulturu i sve što je povezano s njom na “svoju” i “tuđu”? Podjela i nesloga uvijek slabi bilo koju zemlju, pa je njom lakše upravljati sa strane. Ako griješim, oprostite.
Artur Bagdasarov, Moskva
(Op. ur.: oprema i podnaslovi – urednički)
