“Sine moj, pazi na vrijeme”
Prenosimo otvoreno pismo gdje Silvane Đilas – Mravičić, u kojem ukazuje na repove trakavice zvane Pevec-Država-Banke, te nevjerojatne sudbine svih onih kojima si imenovani ostali dužni… Ako netko ima kakvu sugestiju i mogućnost za pomoć – dobro je došao.
“Sine moj, pazi na vrijeme” (Sirah 4,20)
Split, 30.04.2013.godine
{jathumbnail off}Poštovani ,
Obraćam vam se u cilju organizacije i pružanja međusobne pomoći.
Naziv moje firme je “Majsan commerce d.o.o.”. Firma Majsan (18. na listi Pevecovih vjerovnika ) je jedan od pokretača stečaja “Peveca”.
Nekada smo se okupljali kao “Pevecovi vjerovnici”, sve do objave stečaja 24. XII 2009.
Tada smo ostvarili umreženost koja je ipak bila samo prolazna i više-manje nedorečena.
Međutim zbog jasnog razloga (prijevara vjerovnika “Pevec Bjelovar”, “Pevec Zagreb”, “Pevec Banja luka” i
“Pevec Beograd”) došlo je do poslovne prekretnice u životu mnogih vjerovnika.
Vjerujem da ste i Vi svjedočili tom događanju sa ozbiljnim razmišljanjima i sa puno pitanja :
-Zašto?
-Što će biti sa našim potraživanjima? Kako sad dalje?
-Što sa eskontiranim, a nepodmirenim Pevecovim mjenicama?
-Kako nadoknaditi izgubljen promet i platiti dobavljačima?
-Hoće li mi država vratiti plaćeni porez na račune koji nikad nisu i neće biti naplaćeni?
-Kada će se Pevec ponovno pokrenuti?
Dakle, odradili smo ta događanja i dobili prekretnicu. Nekima je pružena šansa uspjeha, a ostalima šansa borbe u oluji. U toj oluji mnogi od nas su se slomili i utopili na samom početku.
Moje osobno iskustvo da je ovo oluja na moru i razlog uvjerenju: “OVO VRIJEME NIKAD NE PROLAZI!”
U toj prekretnici, mi osobno, preko noći upadamo u oluju u moru beskonačnih šansi i opasnosti. Mala
poduzetnička firma obiteljskog karaktera koja je, do nedavno, zapošljavala 12 ljudi i prehranjivala 9 hrvatskih obitelji, polako je počela tonuti. Ono što smo vjerovali da imamo, odjedanput je nestalo pod opterećenjem velikih obveza servisiranja kredita i kredita za nepodmirene Pevecove eskontirane mjenice. Tada, na vlastitoj koži osjetiš da ti je u jednom trenu sve otuđeno, i ta spoznaja te uništava. Banka se u međuvremenu umirila se i čeka svoj zalogaj (naš obiteljski stan i poslovnu zgradu u Dugopolju ). Prisilno neiskorišteno vrijeme nas sprječava u mogućnosti i želji da učinimo nešto više i bolje. Našli smo se u situaciji da si postavljamo pitanja: “Postoje li ciljevi za koje se isplati raditi i trpjeti? Kolike su prilike propuštene? Kolike su naše sposobnosti rasipane?”
U međuvremenu, dok tražiš rješenje za izlaz, dođe i onaj “fantastičan dan”. Banka pusti Zadužnicu i pokupi sve, uključujući i naše privatne račune (moj suprug i ja smo jamci).
I zato se pitam: SMIJEM LI BITI SLABA ?
Za kraj, postavit ću Vam nekoliko pitanja :
Koje su to još mnoge mogućnosti? Što učiniti i što poduzeti?
Postoji li kod nas poslovna solidarnost?
Jeli moguće između nas izgraditi Lanac uzajamne pomoći?
Koliko je moguće na jednostavnoj razini vaše poslovne humanosti pokušati pomoći u oporavku Majsana?
Da li možda netko od Vas ima određene utjecaje prema mojoj banci (Volksbank, sadašnja Sberbank) da mi pomogne u reprogramu?
Ima li zainteresiranih za kupnju Pevecovih dionica?
Zna li netko hoće li mi uprava Peveca avansirati robu?
Sigurna sam da među nama ima još netko sličnih problema i slične sudbine.
Vjerujem da ćete se svi složiti kako nekoliko naputaka, savjeta pa i konkretna pomoć u pravo vrijeme, pravim riječima i solidarnim djelima može veoma koristiti.
S poštovanjem,
Silvana Đilas