Starac Dobri Dobrev – Živi Svetac
Dobri je rođen 1914. godine i živi u svom rodnom selu Bajlovu u Bugarskoj. Od četvoro svoje djece, dvoje je nadživio.
Obučen u staru odjeću i tradicionalne cipele ručno izrađene od sirove kože, Dobri često pješice ide iz svog sela Bajlo u glavni grad Bugarske Sofiju (43km). Voli hodati i nikada ne koristi moderna prijevozna sredstva, bez obzira na vremenske uvjete.
{jathumbnail off}Uvijek nježnog pogleda i ugodnog osmjeha, izaziva neobično strahopoštovanje u svakome tko ga ikad sretne, a mnogi ljudi koji su imali priliku da ga upoznaju, tražili su blagoslov od njega, jer svojim poniznim izgledom, načinom života i ponašanjem, sa svojom sijedom kosom i dugom bradom, Dobri izgleda kao neki putnik iz prošlosti, kao netko tko je izašao iz Biblije.
Čitajući o njemu i pišući ovo, svaki put kada bih pročitao ime “Dobri”, ili ga napisao, nikako ne mogu se otmem dojmu koliko mu to ime dobro pristaje. Zato vas molim da mi oprostite što ga prečesto spominjem.
Prema onome što sam saznao o njemu, Dobri je u Drugom svjetskom ratu, od granate koja je pala blizu njega, izgubio sluh, a govoreći o svom načinu života, rekao je da svojom patnjom želi iskupiti za svoj veliki grijeh. Koji grijeh? To nitko ne zna.
Dobri je do prije nekoliko desetljeća živio normalan život, a onda je postao prosjak, zapravo, on nije prosjak, kako ga većina medija zovu, jer Dobri ne traži novac za sebe, nego skuplja novac i daje ga siromašnima i poklanja Pravoslavnim crkvama u svom selu i okolini. Povučen u svoj svijet, daleko od svih problema koji nas svakodnevno muče, Dobri stoji na ulicama i trgovima Sofije, ili na ulaznim vratima crkava, sa malom čašicom u ruci pružajući je prolaznicima. A kada bi neko od prolaznika ubacio novčić u tu čašu, Dobri bi mu se od srca zahvalio, često bi se poklonio i poljubio čovjeku ruku i poželio mu da ga zdravlje posluži i svako dobro prati u životu.
Mnogi ga u Bugarskoj nazivaju “Živim Svecem”, ali nažalost, prema onome što sam uspio da pronađem, ni kada umre, ovaj sijedi starac, neće biti proglašen za sveca, jer bugarska Pravoslavna crkva i Sinod ne “priznaju” ovaj način dobročinstva, ma šta to značilo. Moram priznati da me to nimalo ne čudi. Svijet se promjenio. Ništa više nije kao što je bilo, ne cijene se iste stvari. Sveci nam, izgleda, više nisu potrebni.
Sve ovo što sam napisao o njemu je zapravo mali dio od svega onoga što je on uradio proteklih decenija. Možda ste primjetili da nigdje nisam napisao nijednu cifru koliko je novca gdje donirao. To je zato što se ne zna. Hiljade eura. Desetine tisuća. Stotine tisuća, ako se sve sabere. Ali nije bitno, jer on to ne radi da bi se o tome pričalo i da bi mu se ljudi zahvaljivali. Ne želi slavu i ne želi da mu ljudi kopaju po privatnom životu. Dobri zrači dobrotom i nije ljut na ljude koji su ravnodušni prema njegovom radu.
Iako sam jedan od onih koji ne vole svjetske dane koječega, s radošću bih slavio dan ovoga čovjeka. A na taj dan, sve što smo planirali novca potrošiti na luksuz: kavu, cigarete, sok, pivo, kladionicu, pa čak i nešto od hrane bez koje se može, sav taj novac da stavimo u neku veliku kutiju, na kojoj će biti slika ovoga čovjeka. Ako bi to uradio cijeli svijet, kao što zdušno podržava kojekakve glupe praznike, s novcem skupljenim samo na taj jedan dan u godini, mogli bismo pomoći milijunima djece, milijunima siromašnih obitelji, a cijena svega toga bi bila – da budemo skromni samo JEDAN od 365 dana u godini.
Izvor: mojahercegovina
