Što zapravo hoćemo?
“Zahvaljujem što me prognaše i tako dadoše mi šansu da preživim njihov mračni humanizam i bezbojnu renesansu.”
{jathumbnail off}Ne raspolažemo s kriterijima o tome što je to uspjeli čovjek, uspjelo ljudsko biće. Uzgajamo li stanoviti tip čovjeka, onda je uzgojeni čovjek izraz onih prednosti koje upravo ima sadašnji naraštaj ljudi. Da, primjerice, treba biti inteligentan. Međutim, što ako je kriminalac? Tada bi bilo bolje da je manje inteligentan. U novije sam vrijeme razgovarao s jednim čovjekom koga veoma poštujem, koji pak ima veoma nizak kvocijent inteligencije.
On međutim, kad je riječ o bitnim i važnim pitanjima života, izriče iznenađujuće uvjerljive stvari te stvari koje pogađaju srž odnosa, tako da se pitam, bi li on trebao imati veći kvocijent inteligencije, bi li on trebao imati kvocijent inteligencije jednoga Josefa Goebbelsa? To mi dakle nije jasno.
Ili pak, što mi to želimo?
Treba li taj čovjek biti posebno senzibilan? Treba li posjedovati posebno nježni senzorij? Što zapravo hoćemo? Znamo kakve bismo danas svinje rado htjeli imati – one naime svinje koje imaju manje masna tkiva. Prije smo htjeli uzgajati svinje s mnogo masnijim mesom. Dobro, uzgajajmo takve.
Međutim, praviti čovjeka prema svojoj predodžbi, prema svojoj zamisli, takvo je što zapravo osuđeno na propast. Vidjeli smo da su veliki socijalistički sustavi bankrotirali jer su pokušali rezultate milijuna tržišnih odluka koje su stvorili sami ljudi zamijeniti planskom državnom ekonomijom.
– Robert Spaemann
David Garrett-Summer – From The Four Seasons (Vivaldi)
{youtube}F3OVQPjk7nE{/youtube}
Priredio; Ivan Remeta Johnny
