”Svjetska seksualna revolucija” Gabriele Kuby
Povodom nedavnog promoviranja knjige ”Svjetska seksualna revolucija” njemačke autorice Gabriele Kuby u prilogu prenosimo osvrt don Anđelka Kaćunka na knjigu koja je i prije objavljivanja uznemirila mnoge duhove. Čestitamo Nakladi Benedikta na hrabrosti objavljivanja ovakvih knjiga koje bacaju novo svjetlo na aktualnu rodno odgojnu manipulaciju. Inače, Naklada Benedikta je trenutno za neke renomirane autore najpopularnija nakladna kuća u Hrvatskoj. Dobili su autorska prava Gabriele Kuby, Richarda Cohena i najnovije dr. Judith Reisman. Objavili su preko 20 zanimljivih knjiga na području duhovnosti među kojima se ističu brojni autori poput mons. Milivoja Balobanića, Gabriela Amortha, Marina Restrepa, i dr. Više o izdanjima Naklade Benedikta pogledajte na portalu www.naklada-benedikta.hr.
TEOLOŠKO TRAŽENJE IZVORA HOMOGAYSKE GENDEROMANIJE
Piše: don Anđelko Kaćunko
Objavljena je i na hrvatskom jeziku knjiga njemačke sociologinje i obraćenice Gabriele Kuby SVJETSKA SEKSUALNA REVOLUCIJA. Predstavljena je najprije u Zagrebu (u ponedjeljak, na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja). Imao sam čast, uz dr. Ivana Poljakovića (zadarskog profesora koji je “zbog homofobije” bio udaljen s fakulteta pa vraćen) biti jedan od predstavljača te fantastične i izvanredne ali također zastrašujuće knjige. Još veća radost bila mi je upoznati autoricu toga značajnoga djela, kao i ljude koji su najzaslužniji što je ova revolucionarna knjiga objavljena i na hrvatskom jeziku. Moja je zadaća bila da se na to djelo osvrnem s teološkoga gledišta. Danima sam duboko razmišljao o tome fenomenu, poglavito tražeći korijene “nove seksualne revolucije”, ali, premda sam već bio u glavi “složio kostur”, ništa nije “izlazilo” na papir.
Možda su mi pomogli druženja i razgovori s fenomenalnim Ivicom Šolom (u subotu na susretu naših medijskih djelatnika na Plitvicama) ter s dr, Vicom Batarelom (sutradan u Otočcu) pa sam pisanje svoga osvrta na knjigu s lakoćom započeo u nedjelju navečer. Na predstavljanju sam iznio skraćenu verziju, a ovdje objavljujem cjelovitu (premda će mnogima biti duža od najduže “plahte” ili “kobasice”, ali…), s tek nekoliko sitnih zahvata na nekim mjestima (radi jasnoće).
Gospođe i gospodo, braćo i prijatelji, srdačno vas sve pozdravljam ter zahvaljujem gospođi Kuby što je ovu knjigu napisala, kao i nakladniku za objavljivanje ovoga važnog djela ter za povjerenje koje mi je iskazano da nastupim na ovoj priredbi. Ujedno, odmah sve vas upozoravam na golemu odgovornost koju ste preuzeli i rizik kojem ste se izložili, kao prvi u Hrvatskoj, dolaskom ovamo na prvo predstavljanje ovoga djela – jer, ljudi dragi, ovo je vrlo opasna knjiga, ovo je uragan! Njezin zastrašujući podnaslov to posvješćuje – “uništenje slobode u ime slobode”. Pa “to samo đavlu može pasti na pamet”, kaže naša narodna izreka. Doista je tako.
Ova knjiga otkriva, upozorava, angažira – locira opasne fenomene, uhićuje njegove glavne protagoniste, transferira našu energiju, tj. tjera na aktivizam (premda može i okovati strahom). To su istaknuli i mnogi intelektualci koji su se o njoj očitovali i autorici čestitali. No ovo je opasna knjiga u prvom redu zato što je njezin sadržaj opis fenomena opsjednuća svijeta duhom ANTIKRISTA. A đavao – kojega se mi ne bojimo, nego ga preventivno udaljujemo da nam ne smeta – najmanje voli i silno bjesni kad ga se raskrinkava, kad ga se raz-otkriva tamo gdje je sve uvjerio da se nalazi netko drugi a ne on bradom, repom i papcima (simboličkim i metaforičkim). Zato je uz svako predstavljanje ove knjige potreban makar mali EGZORCIZAM – pa ću ja odmah zavapiti skraćenu molitvu Sv. Mihaelu, koju svakodnevno molim: “Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju protiv Đavla paklenoga, čuvaj nas od zasjeda neprijateljskih! Amen.”
O ovoj knjizi moglo bi se napisati nekoliko knjiga, jer u samo 15 poglavlja, na gotovo 450 stranica, gospođa Kuby je opisala zastrašujući (i prema nekim planovima završni) scenarij uništavanja prirodnog reda i naravnog zakona u kršćanskoj civilizaciji konca njezina drugog i početka trećeg milenija. U svojoj analizi potpuno je opravdano krenula od Francuske revolucije, koja je nazvana “majkom svih revolucija” (što je, usput napominjem, izvrsno obrađeno u najnovijem djelu Nikole Mate Roščića REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA). Među mnoštvom simbola te Revolucije ovdje ću, kao važnim za našu temu, podsjetiti da ona – sa svojom poznatom parolom SLOBODA-JEDNAKOST-BRATSTVO – kao svoj vizualni logo ima mladu gologrudu ženu na barikadi (baš kao što, nimalo slučajno, danas izgledaju aktivistice ženskog pokreta FEMEN), s oružjem u ruci, s tim da njezino glavno oružje nije puška, nego… nešto drugo… Iz toga se, među ostalim, iščitava globalna proklamacija (koju tada ljudi nisu mogli razumjeti) odnosno revolucionarna najava potpune i razuzdane seksualne SLOBODE, pune JEDNAKOSTI muškarca i žene u svim opačinama ter uspostava tzv. toplog BRATSTVA (i sestrinstva, naravno).
Čitatelja ove sjajne a strašne knjige “ubit” će mnoštvo informacija, saznat će toliko toga da, kako rekoše neki uglednici, “nitko više neće moći reći: O tome nismo ništa znali!”
Jer riječ je o “raskrinkavanju novog totalitarizma”, štoviše o “raskrinkavanju okrutnog i ružnog lica demona razorne snage koji mrzi ljude”. A njega Biblija odnosno Isus naz(i)va “UBOJICOM čovjeka od početka” (Iv 8,44)!
Budući da su u ovoj knjizi legla i preteče te pogubne ideologije izvrsno detektirana i navedena, ostaje nam otkriti KORIJEN, uzrok i glavnog Uzročnika, Inspiratora, Barjaktara tih ideja, tj. te Revolucije, čiji je “marš kroz institucije” i kroz ljudske duše javno obznanjen spomenutom Francuskom revolucijom. Odgovorno tvrdim da se taj korijen i izvor nalazi u ‘resoru’ spomenutog Ubojice! Naime, sreća je da smo kršćani i, premda smo zahvalni za sve filozofske, psihološke, sociološke i ostale analize, znademo da se upravo u Bibliji, Božjoj riječi koja je “nozi našoj svjetiljka i svjetlo našoj stazi” (usp. Ps 119,105), nalaze svi odgovori na sva naša pitanja.
Dakle, drugim riječima, bez TEOLOGIJE (povijesti) nemoguće je razumjeti ni ŠTO se ni ZAŠTO se sve ovo zapravo zbiva. A odgovor na pitanje o korijenu “svjetske seksualne revolucije” nalazi se, kako običavamo kazati, na prvoj stranici Biblije odnosno u 3. poglavlju pod naslovom Prvi čovjekov grijeh. Ne moram vam eksplicirati tu dramu – u kojoj je “Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta”, Zmaj veliki (v. Otk 12,9), zaveo prve ljude – jer vam je svima dobro poznata… Svakako, riječ je o mysterium iniquitatis (tajni bezakonja, tajni zla, grijeha…), a – ponavljam – Biblija jedina daje ispravan odgovor i rješenje te zagonetke. Dakle, prvi koji je unio RAZDOR između čovjeka i Boga, između muškarca i žene, između čovjeka i čovjeka jest ĐAVAO – a on to vrlo lukavo i uspješno čini i danas.
Pritom, sjetimo se drame u Edenu, đavao nije “zaigrao” ni na kartu feminizma, ni na kartu mačizma, tj. na tzv. sukob među spolovima, nego na odvajanje čovjeka od njegova Stvoritelja. Ali poremećaj čovjekova odnosa s Bogom uzrokuje NERED na svim područjima života i ljudske naravi.
Međutim, ostaje tajna, misterij – zašto baš SPOLNOST? Vjera nas uči da je ona kao temelj ljudske vrste određena za nešto više – za SVETOST u braku (podsjećam na “teologiju tijela” Bl. Ivana Pavla Dragog!). Zato su Adam i Eva nakon grijeha otkrili vlastitu golotinju – prema kojoj prije nisu osjećali stida! (sjetimo se – i mala djeca se isto tako ponašaju jer su čista i bezazlena, bezgrješna!). Itd. Iz svega je na kraju lako zaključiti (ovdje nemamo dovoljno ni vrjemena ni prostora) kako je seksualna revolucija – antihumana, antiobiteljska, antiteistička i antikristovska. Duhovni ljudi redovito upozoravaju i posvješćuju na demone koji (kao u medicini) “specijaliziraju” određena područja – npr. demon oholosti, demon pohlepe, demon mržnje, demon bluda itd. Knjiga gospođe Kuby otkriva nam kako ovdje nije na djelu samo DEMON BLUDA, nego je pod vodstvom samoga Lucifera sav PAKAO mobiliziran u završnu globalnu bitku na duhovnom Armagedonu.
Postoje tzv. knjige dana, knjige tjedna, knjige mjeseca, knjige godine – biskup Laun je ovo djelo s pravom proglasio “knjigom stoljeća” – no ja se usuđujem reći da je ovo knjiga civilizacije, tj. njezina kraja (ne definitivnog, nego u sadašnjem stanju)! Zato što je ovo – parafrazirat ću naslov jednog djela Danila Kiša – knjiga-raščlamba “enciklopedije mrtvih”, ali ne ni egipatska ni tibetanska, nego zapadno-kršćanske civilizacije (ponavljam, njezina sadašnjega stanja).
Točnije, ovo je knjiga koja analizira ideje samonametnutih glavnih protagonista javnoga života posljednjih dvije stotine godina. Ovo djelo je također jedinstveno zrcalo BLAMAŽE jedne civilizacije, koja će u budućnosti (a da toga sada uopće nije svjesna) biti ocijenjena najsramnijom etiketom! Zato što je u borbi protiv Boga svela čovjeka na genitalije, zato što je čovjeka kao “sliku Božju” odnosno njegovu kreativnost – koja se odlikuje stvaranjem života i duhovnim oblikovanjem života, što se zove KULTURA – “uzdigla” na KULT TURA!
Mislim da je upravo to i tu najprljavija đavlova podvala, tj. plan s ciljem da se dogodi najbjedniji kraj/krah kršćanske civilizacije – da skonča u hiperprodukciji kulturnog izmeta i glorifikaciji spolnih izopačenja, u kojoj vizualni mediji milijardama obezličenih ljudskih spodoba svakodnevno, kao vrhunac svojevrsne sotonske liturgije, serviraju spolni užitak kao “poljubac smrti” na kraju debeloga crijeva!
No, opet dolazimo do pitanja – ZAŠTO? Zašto je Đavlu upravo TO problem kod čovjeka? Mnogi su umovi nastojali odgovoriti na to pitanje. No možda ni jedan teolog nije tako dobro jednostavnim riječima opisao tu dramu kao genijalni švicarski filozof De Rougemont. Zato ću se malo obilnije poslužiti njegovom analizom (iz djela Udio đavla).
“Prekomjerni značaj ‘ljubavi’ u našim običajima, manje kao zbilja a više kao primisao, stalna i nostalgična aluzija, otkriva svu veličinu naše dosade, odvratnost modernoga čovjeka spram njegova svakodnevna života, odsustvo ciljeva i snažnih podstreka koji su sposobni upregnuti naše snove…”
Stoga – napisao je još 1942. godine taj genij – “pravi je trenutak da u ime i radi LJUBAVI prema samoj ljubavi, nedostojnom proglasimo tu ‘ljubav’ koja, ne svojom snagom, već, naprotiv, slabostima koje odobrava, uništava tolike vjernosti… Klonulo društvo, kakvo je naše, treba da pribjegne snažnim i racionalnim vrjednotama. Bezodvlačno mora obnoviti drastične zabrane, čvrste pred-rasude… i sveto značenje ugovora, u protivnom, prijeti puštanje s lanca ubrzo krvave tiranije, DEMONA NUTARNJE DŽUNGLE. To je lekcija iz sadašnje naše krize.”
Propustio sam istaknuti da je sve ovo – ova knjiga gospođe Kuby, kao i ukupan fenomen koji ona tretira – na jedinstven način govor o LJUBAVI. Jer, prvo, Bog je čovjeka stvorio iz LJUBAVI, sve je stvorio radi njega opet iz LJUBAVI, i samoga je čovjeka stvorio za LJUBAV (zato je prva Božja zapovijed ljudima: “Plodite se i množite…!” – naravno, u LJUBAVI). I drugo, tj. konačno – “Bog je LJUBAV!”, stoji u Bibliji kao definicija samoga Boga (1Iv 4,8)!
Zato De Rougemont, govoreći o ovoj temi ističe da je to govor o samoj ljubavi, zapravo “o strasti u njenom punom sjaju”. Stoga najprije ističe da je “ljubav-strast, osobiti znak zapadne psihe, rođena povratom plamena kršćanstva na rubove krivovjerja. Nepoznata u Antici i na Istoku, ona ne može drugdje postojati osim u civilizaciji koja je obilježena vjerovanjem u neponovljivu vrijednost svakog bića. Predpostavlja nezamjenjiv objekt, kanda predestiniran božanskim činom. Vjerovanje bitno kršćansko u izvorištu, najpotresniji izraz kojeg nam daje, možda, ova rečenica iz djela Tajna o Isusu: ‘Na te sam mislio na samrti, za te sam prolio krv.’
To je samo uvodni dio njegove (filozofske) eksplikacije. Napominjem, ovo što slijedi malko je teži tekst pa molim za pojačanu koncentraciju. U okviru naše teme bitno je ovo:
“Ideja o božanskom u biću, izvor i predmet svake duboke ljubavi, izazvat će idolatriju, ako se zanos koji nastaje nadvladavanjem siline poriva imalo uspori i zaustavi na stvorenoj slici.” Ponavljam, upravo TO je i TU je “izvanredna prilika” za “demonsko djelovanje”.
“Gdje se, zapravo, Đavao umiješao? Ta Žudnja koja se vinula kao goruće pitanje upućeno neizrecivoj Istini, kao zanos izlječenja ranjena bića, punoće i otkupljenja, postaje instrumentom naših iscrpljujućih mučenja. U kom je trenutku ljubav postala patnjom? Taj je trenutak lako odrediti jezikom teologije: NAPASNIK je progovorio upravo onda kada STRAST prekoračuje granice stvorenja i odaje se njegovom OBOŽAVANJU. ‘Bit ćete kao bogovi, vi ste sami na svijetu, ubuduće vam je sve dopušteno…”
Možda vam se ovo čini previše apstraktni, teoretskim. Ali pazite dalje: “STRAST nas obuzima kao što nas obuzima religija ili kao što krećemo mističnim putem. Odričemo se svijeta i sa slikom ljubljenog bića zatvaramo u ćeliju. Ali Đavao sjedi u kutku. Ne poduzima ništa, čeka vas. Poznaje logiku strasti. Čeka vašu najtežu patnju, svoj jedini melem. Prestao se cerekati, zaokupljen je svojim poslom, vrebajući prve znake panike na vašem licu. Što će biti s vašom SREĆOM? Zašto vam nedostaje ljubljeno biće? Zašto se ono udaljuje od obožavane slike? Zar vam neće umaći, ako ostane slobodno?” itd. Zar upravo TO nije i glavna meta, glavno područje ukupne zabavne kulture na Zapadu (koju je papa Ivan Pavao Dragi precizno nazvao “kulturom smrti”)?!
I tako smo došli do područja SPOLNOSTI, gdje Đavao vreba stostrukom koncentracijom. Danas doista većina misli kako grijeh ‘par excellence’, leži upravo u spolnosti Ali SPOLNOST, ističe filozof, “po sebi nije, ustvari, uopće dijaboličnija od probave ili disanja. Ako najveći broj Zapadnjaka zamišlja da je ISTOČNI GRIJEH bio spolni čin, simbol kojeg bi bilo jedenje jabuke, to je samo zato što izjednačavaju grijeh uopće s iskušenjem ‘par excellence’, a to je, u njihovim očima, spolnost. To je veoma ograničeno viđenje grijeha! Jer, čak i u slučaju kad bi voće koje je Eva pojela značilo ono što se misli, valja istaknuti da jedenje jabuke nije zlo u očima Stvoritelja, niti sama jabuka po sebi (dapače), već jedino Evina pobuna i želja da se na taj način obogotvori.” Sada slijedi ključno objašnjenje.
“Da je spolnost mogla ostati čista, tj. posve animalna, kao i ostale funkcije tijela, Đavao se ne bi umiješao. Ali, ona se vezuje uz LJUBAV i DUH, i na taj se način kvari i postaje izvor izopačavanja. Veseli razvrat je, jamačno, jedan od najmanje dijaboličnih oblika grijeha… SPOLNOST se razlikuje od drugih prirodnih funkcija stanovitim nedostatkom nužnosti. Nužno je jesti i spavati, nužno je da krv protječe, ali se, ostajući čedan, može živjeti. Uživanje spolnosti je, dakle, u velikoj mjeri slobodno i svjesno.
S druge pak strane, ona je povezana sa čovjekovim STVARALAŠTVOM, ona je njegov tjelesni vid, simbol ili fizički znak. Ali, mi znamo da čovjek može GRIJEŠITI upravo zato jer je SLOBODAN, tj. zato što može izabrati da stvara prema božanskom redu ili, naprotiv, prema vlastitim utopijama. Samo zato što sudjeluje u našem slobodnom stvaralaštvu, kao jezik i duhovne djelatnosti, spolnost se izlaže Đavlu. I doista, on se tu ne sapleće ništa više nego u našim najapstraktnijim tvorevinama. Tu ga je čak lakše prepoznati, i u toj je mjeri manje opasan. Spolnost postaje uistinu demonska tek onda kad je duh osvoji, zarazi, izopači ili kad je počinje uzdizati do opsjednutosti.”
Ovdje filozof podsjeća na romantičnu idealizaciju ljubavi u viktorijanskom razdoblju, koja je, navodno, izazvala “morbidnu čednost”, pa je poslije došao Freud da svojom psihoterapijom ljude “oslobodi” od tih “stanja sotonske opsjednutosti i neuroza koje nastaju iz spolnih poremećaja”. Hm, a što bismo danas rekli?
Svakako, đavao, Zli tada se pribire i predlaže potpunu raskalašenost, kaže dalje De Rougemont. Zašto? Evo odgovora, koji je odgovor na sva bitna pitanja ovoga fenomena a poglavito na pitanje “zašto je Đavao toliko ‘zainteresiran’ za SEKS?” Citiram: “Odsutnost odabranih prisila čini spolnost beznačajnom i potajno omalovažava čovjekovu ljudskost. Niti je SPOLNOST božanska niti je sramna, ali je prisno povezana s najljudskijim čovjekovim funkcijama, s njegovim STVARALAČKIM moćima na svim poljima, s njegovim estetičkim ili MORALNIM sudovima, sa svim onim što određuje pojedinca i omogućuje mu da sobom ovlada kao odgovorna osoba.”
Zašto je to tako? Zapravo, to je tajna ljudskog bića i ne znamo bolji odgovor, premda ih ima mnogo, ali, očito, Bog je tako čovjeka zamislio: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, NA SLIKU BOŽJA on ga stvori, MUŠKO i ŽENSKO stvori ih” (Post 1,27). Stvorio ga je rekavši kako “nije dobro da čovjek bude sam”. Jer, kako analizira Rajko Bundalo (u svojoj budućoj knjizi Spolni život u Božjoj ljubavi), “Samoća je stanje duše pa riječi ‘nije dobro da čovjek bude sam’ treba razumjeti da čovjek nije sam i pust po tome što ga takvim određuje siromašno i ranjivo tijelo, krivo misleći da bi uz drugo tijelo prestala samoća, već je duša sama kad nema LJUBAVI – kad ne ljubi i kad nije ljubljena. No, kako je duša sjedinjena s tijelom, i TIJELO sudjeluje u toj LJUBAVI. Skupa s DUŠOM i ono je Božjim Duhom prožeto pa, svojim sudjelovanjem u činu STVARANJA, i ono nosi plodove te božanske i ljudske ljubavi.
Tako od onog trena kad se ova riječ oglasila, iz zagrljaja Boga s tajnom BRAČNOG para čitav svijet će ispuniti DJECA. Gledano po Božjoj Riječi i u Božjem Duhu, može se reći da je čovjek unutar svoje naravi na tjelesnoj razini spolno ZAJEDNIŠTVO, a po duhu cijelo čovječanstvo. Zato je on u plodotvornom Bogu PLODONOSNO biće udvoje – muško i žensko. Stvoritelj je njihov odnos uredio snagom privlačnosti na razini njihovoga smisla govoreći: ‘Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.’
Cijelo je čovječanstvo počelo od prvoga para i u svakoj svojoj grani započinje iz jednog para. Proniknimo s ovo malo riječi u one dubine smisla gdje je moguće shvatiti razliku između blagog, čednog, vjernog i privrženog stida uistinu ljubljene, po ČEDNOSTI supružništvu sklone osobe i grube bestidnosti PRELJUBNIČKE duše što nema ništa ljudsko u sebi pa i svoje žrtve baca u ništavilo već onog trena kad oduzme im čast i odlaskom ih otisne u bezdan samoće.
U stidljivoj je čednosti skrivena mudro suzdržana dinamika RAĐANJA i svakog vida uistinu stvaralačkog djela pod Božjim velom smisla i ljepote. A u preljubničkoj je bestidnosti neskrivena eksplozivna moć svakog nereda, besmisla i propasti ljudske naravi. Tu DUH MRŽNJE stupa među dvoje. On zaraznim mentalitetom razvrstava cijelo čovječanstvo na ohole muške i muškomrzne ženske tabore prokletstva da se više ne žele RAĐATI i da se međusobno grizu do besvijesti dok se na kraju sasvim ne izjedu. Na svršetku povijesti to će biti vojska Antikristova koja će sav svijet gurnuti u ponor; sve što živi i sve što je stvaralačka povijest gradila.
Ako je u biblijskom smislu čovjek, kao SPOLNO biće povezano smislom LJUBAVI, kreativna jezgra muško-ženskog para, onda pukotina svih razdora među ljudima je u prekršaju tog izvornog spolnog poretka, u razbijanju te dinamičke jezgre bogočovječjeg stvaralaštva cijelog čovječanstva. Zato BLUDNOST ruši čitav svijet, a djevičanska ga ČEDNOST spašava jer je uz nju uvijek Stvoritelj.
Pad ljudskog para započeo je strasnim izazovom spolnog uzbuđenja: ‘Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!’ (Post 2,23). Eto, to je sjajna dopuna onome što je De Rougemont rekao.
I, da zaključim, spontano se pitamo ŠTO SADA? “U kojoj se fazi povijesti čovječanstva nalazimo nije nam poznato”, kaže autorica na kraju ove svoje knjige. Doista, svjedoci smo drame u kakvoj su bile sve civilizacije na vrhuncu svoje moći i početku svoga sunovrata u propast. Može nam biti koristan tzv. kreativni pesimizam, u koji lako (u)padnu mnogi humanistički orijentirani intelektualci, ali mi kršćani moramo svjedočiti evanđeoski realistički optimizam. Premda je u svim ‘revolucionarnim’ pokretima koje svijet danas proživljava riječ o KRISTOCIDU, ipak ovu našu, kršćansku civilizaciju nitko ne može srušiti. Ali gdje je temelj toga optimizma, kad su svi temelji srušeni? Vjera, ističe gospođa Kuby (a to je vjera u Isusa Krista!), “vjera je duhovna sigurnosna mreža koja je ljudima utočište kada padnu i koja je neuništiva nada”. Zato, premda smatram da je svijet doveden u završnu fazu globalne uspostave novog svjetskog poretka, koji ja nazivam “demokratskim totalitarizmom” – u kojem će, kako je napisao Huxley, ljudi “voljeti svoje ropstvo” – završit ću autoričinim također optimističnim riječima iz ove knjige (samo zamjenom dviju posljednjih riječi), “kršćani znaju da će SVE završiti DOBRO”!
No mi, današnji kršćani svih denominacija, moramo biti svjesni da se nalazimo, kako nam posvješćuje Sv. Pavao, u pravom Duhovnom boju! Zato moramo “obući svu opremu Božju da se možemo oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima”. Jedino tako moći ćemo “odoljeti u dan zli i održati se”. Trebamo “opasati bedra istinom, obući oklop pravednosti, potpasati noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imati uza se štit vjere: njime ćemo moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmimo i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molimo. Poradi toga i bdijmo sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete” (v. Poslanica Efežanima 6,11-18). Amen.
Autorici čestitam, još jednom zahvaljujem, kao i svima vama na strpljivoj pozornosti.
