Ante Josipović, otac predsjednika RH Ive Josipovića, radio je popise domoljuba koji su bili gonjeni, sudjelovao je u represalijama protiv hrvatskih domoljuba nakon Karađorđeva, o čemu su govorila dvojica ‘proljećara’, Ivan Zvonimir Čičak i Marko Veselica.

{jathumbnail off}Čičak: ‘Čovjek koji to operativno zapravo izvršavao u ime Partije je Josipovićev otac, Ante Josipović, koji je 18. siječnja 1972. imenovan u izvršni biro CK SKH’. Veselica je potvrdio Čičkove navode: ‘Ante Josipović je bio šef ideološke komisije CK Hrvatske i član Izvršnog komiteta’

Đurđica Pralas, šefica kabineta predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke, supruga je Milodraga Pralasa, jednog od najpovjerljivijih dužnosnika u Uredu Predsjednika Ive Josipovića, koji je 1995. bio istraživan u okviru SZUP-ove akcije ‘Zenit’ zbog sumnje da je surađivao s jednom neprijateljskom obavještajno-subverzivnom skupinom. Otac Đurđice Pralas zloglasni je Marko Bezer, nekadašnji šef osječke Udbe i izvršni sekretar CK SKH zadužen za ‘državnu sigurnost’, koji je počinio samoubojstvo krajem veljače 1992. godine.

UDBAŠKI IDEOLOZI

Marko Bezer rodom je iz Hercegovine, iz Ljubuškoga, gdje je poslije II. svjetskog rata radio kao učitelj i postao suradnik Udbe. Kao takav detaširan je u Osijek jer je tamošnja Udba, nakon doseljenja velikog broja mladih hrvatskih domoljuba iz Hercegovine u Slavoniju, bila deficitarna u suradnicima Bezerovih osobina. Bezer je brzo napredovao i na kraju postao šef regionalnog centra Udbe u Osijeku. Poslije sloma Hrvatskog proljeća krajem 1972. u Karađorđevu, Bezer je premješten u CK SKH u Zagreb. Pred raspad Jugoslavije odao se kocki i alkoholu da bi na kraju, u veljači 1992., počinio samoubojstvo. O njegovoj smrti javnost je izvijestio ondašnji pomoćnik ministra policije Zdravko Židovec:

‘Rodbina Marka Bezera prijavila je 7. veljače njegov nestanak. Navedeno je da se 3. veljače iz svog stana zaputio na redoviti liječnički pregled u KBC Rebro. Sa sobom je imao revolver Colt, kalibar 38 specijal, američke proizvodnje, ručni sat, vjenčani prsten, i svežanj ključeva. Sutradan, 8. veljače, za njim je raspisana potraga. Dva tjedna kasnije, 20. veljače, oko 17:30 sati, na desnoj obali Save, u Jakuševcu, nasuprot deponija otpada, pronađen je leš nepoznatog muškarca. U predjelu desne sljepoočnice otkrivena je rupa promjera 20 milimetara. Identifikacijom je ustanovljeno da je riječ o nestalom Marku Bezeru’ (Bože Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb – 2001.).

Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava zainteresiralo se za Marka Bezera nakon saznanja da je moguće da je koordinirao aktivnostima između Udbe i CK SKH u sklopu priprema likvidacije poznatog hrvatskog emigranta Brune Bušića 1978. u Parizu. Dragoljub Krnić, Bezerov nasljednik na mjestu šefa osječke Udbe, indirektno je potvrdio te sumnje: ‘Služba državne sigurnosti, to je bila politička policija. Ona je bila u funkciji politike i CK. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo Partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Nije se moglo ići mimo zvanične politike, bez obzira kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo izvršilac. Netko je u CK pratio školstvo, neko ovo, neko ono, a netko je pratio Službu. To je radio Marko Bezer, izvršni sekretar CK’ (Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava: Sažetak razgovora s Dragoljubom Krnićem, Zagreb – 15. lipnja 1999.).

U isto vrijeme dok je Marko Bezer u CK SKH bio zadužen za Udbu, izvršni sekretar za ideološki rad bio je Ante Josipović, otac predsjednika države Ive Josipovića. Ante Josipović je sudjelovao u represalijama protiv hrvatskih domoljuba nakon Karađorđeva, o čemu su opširno govorila dvojica poznatih ‘proljećara’, Ivan Zvonimir Čičak i Marko Veselica. Čičak: ‘Čovjek koji to operativno zapravo izvršavao u ime Partije je Josipovićev otac, Ante Josipović, koji je mislim 18. siječnja 1972. imenovan u izvršni biro CK SKH, u jednu komisiju u kojoj je još bio tadašnji šef istražnog odjela Trbojević, tadašnji tužitelj Cukon i neki Biljević, mislim sekretar za informiranje u tadašnjoj vladi SRH. I on je bio operativni rukovoditelj. Ima jedna knjiga u kojoj sam objavio dokumente kako se to radilo. Dakle, čovjeku koji je u ime Partije to radio bio je Ante Josipović’. Veselica je potvrdio Čičkove navode: ‘Ante Josipović je bio šef ideološke komisije CK Hrvatske i član Izvršnog komiteta. I on je bio u dogovoru, vjerojatno sa službom sigurnosti, glavni akter koji je skupa sa grupom koja je bila uz njega, pravila analizu, i vršio izbor ljudi koji su bili gonjeni. Gdje su mene stavili na čelo kao šefa kontrarevolucije u Hrvatskoj’.

PARTIJSKI UDBAŠI

O tim događajima opširno su izvještavali režimski mediji. CK SKH je nakon Karađorđeva osnovao tzv. Komisiju za ispitivanje prodora nacionalizma u SKH i na čelo joj postavio Antu Josipovića. Na 28. sjednici CK SKH, koja je održana 7. svibnja 1972. pod predsjedanjem Milke Planinc, Ante Josipović predstavio je izvješće komisije u kojem je među ostalim pisalo: ‘U izradi izvještaja za Centralni komitet, komisija je raspolagala veoma opsežnim činjeničnim materijalom koji je samo djelomično bilo moguće unijeti u izvještaj, ali koji i tom opsegu nedvojbeno pokazuje kontrarevolucionarnu aktivnost nacionalističkih snaga u Hrvatskoj’.

Nadalje, Ante Josipović je u svom usmenom izlaganju među ostalim rekao: ‘Razvoj događaja poslije 21. sjednice (op.a.: u Karađorđevu) ubrzo je pokazao da tzv. narodni pokret nije ni narodni ni pokret, da nema istinskog uporišta u radničkoj klasi, radnom seljaštvu i inteligenciji i omladini Hrvatske. Pravi tumači raspoloženja radnih ljudi Hrvatske zapravo su bile one organizacije, radni kolektivi, boračke i omladinske organizacije, koji su se i prije 21. sjednice Predsjedništva SKJ suprotstavljali eskalaciji nacionalizma, fizičkom i intelektualnom teroru njegovih najekstremnijih predstavnika’ (‘SKH ojačao u borbi protiv nacionalizma i frakcionaštva – Obrazloženje Ante Josipovića’, ‘Vjesnik’, Zagreb – 8. svibnja 1972.).

Nakon izlaganja Ante Josipovića razvila se rasprava o izvješću te je na isto podneseno više amandmana koji su bez iznimke prihvaćeni. O jednom je izvijestio ‘Vjesnik’: ‘Po mišljenju Ante Josipovića, treba prihvatiti i prijedloge Čede Grbića kako poboljšati tekst koji govori o srpskom nacionalizmu, osobito dio gdje kaže da forme i ciljevi ispoljavanja srpskog nacionalizma nisu autentični s formama i ciljevima hrvatskog nacionalizma. Čedo Grbić je također predložio da se poboljšaju formulacije koje govore o SKJ i marksističkom pristupu nacionalnom pitanju, o reformama federacije, da se jače podvuče utjecaj osamostaljenih centara ekonomske moći itd.’. Potom su, na prijedlog Milke Planinc, iz Partije isključeni Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla.

Uspoređujući objašnjenja Ante Josipovića političke situacije u Hrvatskoj koja je dovela do odluke u Karađorđevu o slamanju Hrvatskog proljeća, s viđenjem Branka Mamule i Veljka Kadijevića situacije u Hrvatskoj pred raspad Jugoslavije, koja su inspirirala ‘labradovace’ za subverzivno-terorističke djelovanje protiv novostvorene hrvatske države, dolazimo do vrlo velikih političko-idejnih podudarnosti u razmišljanju i zaključcima. Stoga bi se moglo reći da ničim izazvana izjava Ive Josipovića kako je ponosan na djelovanje svoga oca u tom razdoblju, predstavlja svojevrsnu političku diverziju protiv ove današnje hrvatske države, odnosno čin upravo suprotnom ustavnim obvezama koje ima kao predsjednik države.

DUH JAKOVA BLAŽEVIĆA

Josip Leko, šef Đurđice Pralas, kao i njezin otac Marko Bezer, vuče korijene iz Hercegovine, premda je rođen 1948. u mjestu Plavna, općina Bač, Srbija (www.sabor.hr/Default.aspx?art=46954&sec=53418&dm=2). Njegov otac Ilija rodom je iz Donjih Mamića pokraj Gruda, a u Plavno se odselio s cijelom obitelji poslije II. Svjetskog rata u sklopu kolonizacije. Imanja u Plavnom, plodnom vojvođanskom kraju, uglavnom su dobivali tajni suradnici Partije ili Ozne kao nagradu za pomoć partizanskom pokretu u ratu ili prilikom uspostavljanja poslijeratne komunističke diktature. Međutim, obitelj Ilije Leke nije dugo ostala u Plavnom, već se vratila u Hercegovinu.
Ilija Leko dobio je posao u lokalnoj zadruzi, što je također bila poprilična privilegija. No, sreća mu se posebno osmjehnula sredinom 60-tih godina prošloga stoljeća kad je dobio mjesto tajnika škole i državni stan u Širokom Brijegu. Neki njegovi sumještani smatraju da je bio vođen sretnom rukom neke tajne sile koja je nastavila dirigirati i sudbinama njegovih sinova, poput Josipa i Zvonka, koji je u prvom mandatu vlasti neokomunističke koalicije (2000. – 2003.) bio direktor poduzeća za igre na sreću ‘Hrvatska lutrija’.

Na visokom položaju u Hrvatskom saboru, pored Đurđice Pralas, nalazi se još jedna zanimljiva osoba – Jadranka Blažević, nećakinja zloglasnog komunističkog političara Jakova Blaževića. Ona obnaša dužnost zamjenice tajnika i tajnice plenarne sjednice Hrvatskog sabora (www.sabor.hr/Default.aspx?art=2583&sec=434&dm=2). Na tu dužnost postavljena je tijekom prvog mandata vladanja neokomunističke koalicije, ali je umirovljena u siječnju 2008. No, rehabilitirao ju je i reaktivirao Boris Šprem, najprije kao tajnicu Zagrebačke skupštine, a potom – nakon njegova izbora za predsjednika Hrvatskog sabora – i doveo na sadašnju funkciju (www.24sata.hr/news/legendarna-saborska-tajnica…). Jedna od njihovih prvih aktivnosti bilo je ukidanje državnog pokroviteljstva nad središnjom komemoracijom Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta, čime je Boris Šprem u povijest ušao kao ‘žrtvoubojica’, tj. kao ‘ubojica’ uspomene na pobijene hrvatske vojnike i civile sredinom 1945. godine.

Analizirajući govor Josipa Leke na nedavnoj (12. svibnja) komemoraciji žrtvama koncentracijskog logora Jasenovac, moglo bi se reći da je uvelike preuzeo argumente i retoriku Jakova Blaževića, strica svoje tajnice Jadranke, koje je ovaj koristio 1946. u optužnici protiv tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tako je Leko, kako to prakticiraju oni čiji je cilj prikriti stvarne krivce rata na prostoru bivše SFRJ, u govoru izmiješao njegove uzroke i posljedice rata. Ne ustručavajući se javno iznositi povijesne neistine među ostalim je rekao: ‘Raspad bivše SFRJ izbacio je na površinu dugo potiskivane šovinističko-nacionalističke strasti, agresiju i rat zbog kojih su i tijekom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima bili ubijeni milijuni ljudi (podcrtao au.)’.

Brojka od ‘milijuna ljudi’, općepoznato je, lansirana iz velikosrpske kuhinje, zna se s kojim ciljem – ozloglašavanje cijeloga hrvatskog naroda, a koristili su je – da ne spominjemo imena ordinarnih klasičnih četničkih velikosrpskih ideologa – Branko Mamula, Veljko Kadijević i ostali inspiratori ‘labradovskog’ terorizma u Hrvatskoj. Od te brojke, kao što je također poznato, odavno je odustao i jedan Slavko Goldstein.

TAKO SU GOVORILI STEPINAC I TUĐMAN

Vrhunac ozloglašavanja vlastitog naroda sadrži tvrdnja Josipa Leke da je hrvatski narod u prošlosti imao ‘puno političkog posrtanja i padova, a najveći pad u političkom i moralnom smislu bila je svakako takozvana Nezavisna Država Hrvatska…’. Nasuprot takvom stavu, odgovarajući na inkriminacije Jakova Blaževića da je u travnju 1941. pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, nadbiskup Stepinac na suđenju je doslovno rekao: ‘Hrvatski narod se plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji’ (Vladimir Horvat: ‘Kardinal Alojzije Stepinac – mučenik za ljudska prava’, ‘Meridijani’, Zagreb 2008.).

O tome što je osnivanje Nezavisne Države Hrvatske značilo hrvatskom narodu, govorio je dr. Franjo Tuđman u jednoj polemici s Josipom Manolićem oko Josipa Boljkovca: ‘Ja sam sa Jožom (op.a. Boljkovcem) razgovarao, uoči ovih izbora, i rekao sam ovo, za Županijski dom, Joža, nemoj se kandidirati, ti imaš podršku jednog dijela hrvatskog puka i srpskog, ali većeg dijela kojeg nemaš. I rekao sam još, mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, jer čitav svijet taj demokratski poredak gradi na antifašizmu, i deklarativno i formalno, a nas tuče hipoteka NDH, fašizma, itd. Prema tome, mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, ali sam mu rekao. Joža Boljkovac, nemoj zaboraviti da na strani, kada je riječ o partizanima, i onoj drugoj strani NDH, ustaša, domobrana, kada je riječ o hrvatskom narodu, onda je veći dio bio na strani NDH, ne na našoj komunističkoj antifašističkoj strani, budimo toga svjesni. I to ne, nije hrvatski narod bio na strani NDH zato što je bio ustaški, ili što je bio fašistički, nego zato što je htio svoju državu.

Prema tome, toga budimo svjesni, i prema tome, mi svoju politiku moramo graditi i pred svijetom, i u zemlji, na antifašizmu, na demokraciji, ali moramo voditi računa i o tome, da ovaj rat, koji nam je nametnut, na život i smrt od strane, opet velikosrpskog imperijalizma, da nismo mogli dobiti bez većine tog naroda. Prema tome, shvati tu činjenicu’ (Zapisnik sa sjednice Predsjedništva HDZ-a održane 27. travnja 1993.).

Ozloglašavanje NDH najčešće je kao glavni cilj imalo kriminaliziranje volje hrvatskog naroda za vlastitom državom, odnosno ideje hrvatske državne neovisnosti i suverenosti, jer je ona sama po sebi predstavljala negaciju velikosrpske ideje. Aktualno ozloglašavanje volje hrvatskog naroda za vlastitom neovisnom državom u jednom povijesnom razdoblju, u prvom redu ima za cilj povijesno, političko i etičko problematiziranje postojanje suvremene hrvatske države, Republike Hrvatske, posebice otkako je propao ‘haaški plan’ o međunarodno-pravnom verificiranju kvalifikacija o njenom nastajanju na ‘udruženom zločinačkom pothvatu’. Dakle, u pitanju je svojevrsna ‘labradovska’ rabota u kojoj, svjesno ili nesvjesno, sudjeluje i predsjednik Hrvatskog sabora, što zapravo i nije čudno s obzirom na milje iz kojeg potječe i društvo kojim je okružen.

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save