ČUDO U MEĐUGORJU
Christiane Claessens – prvi svjedok ozdravljenja Švicarke Joëlle Beuret-Devanthéry u Međugorju, u listopadu 2010., opisuje hodočašće i događaje.
Blaženi koji ne vidješe a povjerovaše (Iv 20,29)
{jathumbnail off}U subotu 16. listopada 2010., četrdeset i šest osoba, većim dijelom iz župe sv. Franje Saleškoga i sv. Terezije, pošlo je na privatno hodočašće u Međugorje. Bilo je to naše dvadeseto privatno hodočašće, koje se dogodilo u vrijeme kad smo obilježavali dvadesetu obljetnicu osnivanja molitvene skupine Kraljice Mira. Za našu skupinu bila je to predivna prigoda zahvaliti Gospodinu, jer je Marija svakoga od nas vodila za ruku i podržavala usprkos poteškoćama na koje smo nailazili tijekom tih dvadeset godina. Doista, sotona ne podnosi Djevicu Mariju, pa zato i mrzi molitvene skupine koje ona tako žarko želi potaknuti u svim župama. Po Božjoj milosti, mi smo ostali vjerni i svakoga smo se ponedjeljka okupljali na molitvu, meditaciju otajstava Kristova života, popraćenu porukama koje je Marija dala svijetu, i koje još uvijek daje svakoga mjeseca u Međugorju.
Dva smo dana proveli u autobusu moleći i upoznajući se s događajima koji se odvijaju od 1981. do danas. U Međugorje smo stigli u nedjelju navečer oko 20 sati. U ponedjeljak 18. listopada, po kišnom vremenu ali s radošću u srcu uspeli smo se skliskim stazom na Brdo ukazanja. Svi su svima pomagali. Među hodočasnicima bile su i Joëlle, potpuno slijepa pedesetogodišnjakinja, njezina dvanaestogodišnja kćer Vinciane, kao i njihova uvijek skromna i nasmiješena prijateljica Claudia, koja je Joëlle posvuda pratila s ljubavlju i pažnjom. Joëlle je bila sretna, činilo se da lebdi preko kamenitih puteljaka. Pred Gospinim kipom izgovorila je predivnu molitvu punu ljubavi i povjerenja u nebesku Majku. Cijela skupina na brdu je ostala dvadesetak minuta u tišini, zatim zajedno sišla, da bi se svi opet našli u 17 sati u crkvi sv. Jakova na večernjem molitvenom programu.
Tu se Joëlle dogodilo nešto čudno: osjetila je kako je neka ruka guši – a upravo je bila primila sv. pričest – i čula kako joj neki predbacujući glas prigovara: „Htjela si imati dijete – dobila si kćer. Tražila si posao – dobila si ga. Dosta je sada, hoćeš li konačno zašutjeti? Kad je hladno imaš topli stan, kad si gladna uvijek imaš nešto u tanjuru, kad sniježi imaš toplu odjeću, hoćeš li konačno zašutjeti, sada je već stvarno dosta?!“ Joëlle je bila duboko uznemirena. Iste je večeri o tome razgovarala s vlč. Fabijanom, koji joj je rekao da je sam Bog u hostiji, da nam On želi dobro, i da to sigurno ne dolazi od Njega. Rekao joj je neka se moli Bogu, i neka ga moli da uzmogne činiti Njegovu volju. To ju je smirilo.
Sutradan, 19. listopada, odlučili smo moliti Križni put, uspinjući se sve do velikog križa na brdu Križevcu. Starije osobe i Joëlle molili su Križni put s vlč. Olivierom u dolini, dok se skupina pod laganom kišom, i na još skliskijem i težem terenu nego prethodnoga dana, uspinjala na Križevac. Pred svakom smo postajom dugo molili na sve naše nakane. Luc nam je predložio da se u molitvi sjedinimo s malom skupinom koja nije mogla na brdo s nama, i da Križni put napose prikažemo za Joëlle, da za nju molimo posebne milosti – zašto ne i iscjeljenje – budući da Bogu ništa nije nemoguće. Bio je to vrlo intenzivan Križni put, bila je to duboka molitva u kojoj smo razmatrali sve Kristove patnje koje je prikazao za naše grijehe. Trajao je od 9 do 15 sati. U 17 sati ponovno smo se svi našli u međugorskoj župnoj crkvi na večernjem programu.
Tu se dogodilo veliko čudo. U trenutku kad je Joëlle primila sv. Euharistiju, vidjela je svećenika i njegovu bijelu albu. Sva iznenađena, pogledala je uvis i primijetila svjetiljke, visoki strop crkve, vitraje. Kao da je bila izbačena iz svojeg crnog omotača, i osjećala se loše. Rekla je Claudiji, koja je stajala uz nju: „Molim te, izvedi me odavde, ne osjećam se dobro“. Kad su izašle, Joëlle je rekla Claudiji: „Vidim svjetlo!“ Pošle su prema sakristiji odakle je upravo izlazio vlč. Olivier. Upitao ih je: „Pa što vi ovdje radite?“ Joëlle mu je odgovorila: „Ja vidim!“ Duboko ganut, vlč. Olivier im je predložio neka se vrate u crkvu gdje je upravo završavala treća krunica. Ljudi su izašli iz crkve, a mi smo okružili Joëlle. Svećenik, kao pravi pastir, predložio joj je neka zahvali Gospodinu, pa su zajedno pošli prema stepenicama pred glavnim oltarom, kleknuli i zahvalili Bogu za veliki dar koji joj je upravo udijelio. Ta nas je gesta podsjetila na odlomak iz Evanđelja u kojem je Isus iscijelio deset gubavaca, od kojih se samo jedan vratio zahvaliti mu. Poslije toga pošli smo prema Gospinu kipu da i njoj zahvalimo za njezin zagovor. Zatim smo se vratili u pansion. Nekoliko žena iz Italije, kao i neki hodočasnici iz Plymoutha ispričali su nam da su se nalazili iza Joëlle dok je primala pričest, i da je iz nje zračio snažan miris ruža. Joëlle nam je poslije priznala da ju je taj miris ruža pratio danima i da traje. Vincianne, koja je bila na Misi, u međuvremenu se već bila vratila u pansion pa nije znala kakvu je milost primila njezina majka. Treba naglasiti da Joëlle nikada očima nije vidjela svoju kćer, budući da je slijepa već 42 godine.
Vlč. Olivier, presretan, otrčao je u pansion i pozvao sve ljude da siđu u predvorje jer im želi priopćiti jednu dobru vijest. Kad je stigla Joëlle, svi su hodočasnici već bili okupljeni. Joëlle je ušla, ugledala svoju kćer i rekla joj: „Oprala si kosu?“ Vinciane, ne primjećujući ništa, odgovori: „Ma jesam“, te upita: „A zašto smo svi morali sići ovamo?“ Joëlle odvrati: „Zar ne vidiš na meni nikakvu promjenu?“ Vinciane pogleda i kaže: „Ne“. „Pogledaj bolje“, reče joj mama, a Vinciane uzvike: „Ti vidiš!“ Koje ganuće! Od radosti pale su jedna drugoj u zagrljaj i tako ostale nekih pet minuta. Vinciane nam je poslije priznala: „Nisam prestajala moliti da se mami vrati vid, i rekla sam Mariji da ne ću otići iz Međugorja dok ona ne progleda“.
Koja predivna vjera! Marija čuje vapaje svoje djece. Cijela je skupina bila presretna i molitvom zahvaljivala Gospodinu i Njegovoj Majci Mariji. Iako je već bilo deset sati navečer, s Joëlle na čelu pošli smo na Plavi križ, na mjesto gdje se Gospa redovito ukazuje Mirjani i Ivanu.
Ne mogu sakriti duboku radost koju osjećamo, radost što smo primili taj dragocjeni znak koji nam je Marija dala za dvadesetu obljetnicu postojanja naše molitvene skupine. To je doista znak koji nam daje Marija, naša Majka, znak koji nam pomaže da ustrajemo.
Marija nas vodi, osnažuje, drži nas za ruku, ljubi nas i želi da se po molitvenim skupinama šire i žive poruke koje nam daje već skoro trideset godina. Kad pođemo na hodočašće u Međugorje, krećemo u Marijinu školu po kojoj nas ona vodi svom Sinu Isusu.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19,26).
Christiane Claessens
Marijina škola: sve činiti srcem
1. svakodnevna molitva krunice; 2. čitanje Biblije najmanje 5 minuta svaki dan; 3. ispovijed jednom mjesečno; 4. sv. Misa svake nedjelje i ako je moguće tijekom tjedna; 5. post o kruhu i vodi dvaput tjedno, najbolje srijedom i petkom.
Ova Marijina škola je put svetosti. To je zlatna nit svih molitvenih skupina Marije – Kraljice Mira.
Iz mraka u svjetlo
Pismo prijateljima ozdravljenice Joëlle
Dragi prijatelji,
želim s vama podijeliti što se dogodilo nakon ozdravljenja 19. listopada 2010. u Međugorju.
Kad sam one prve večeri izašla iz međugorske crkve, razlučivala sam svjetlo i lica ljudi: vidjela sam kako se njihove oči i usne pomiču. Kako su dani prolazili, vid se polako i postupno poboljšavao. Danas zahvaljujem Gospodinu što me nije iscijelio jednim mahom; to ne bih mogla podnijeti. Na povratku u Švicarsku iz autobusa sam primjećivala nekakva „nepočešljana stabla“. Moja pratiteljica Claudija rekla mi je neka joj kažem kad opet ugledam neko takvo. Nekoliko minuta je prošlo, autobus je vozio, konačno sam ponovno ugledala jedno nepočešljano stablo… „To je palma!“ rekla mi je Claudija. Zamislite kako bi vam bilo da se probudite nakon 42 godine. Ništa više nije isto. Prijatelji iz molitvene skupine predivni su prema meni. Daju mi snage za ovo buđenje, za gledanje u Svjetlost.
Kad sam se vratila u Švicarsku, iznova sam se upoznala s moja dva brata, sestrom, roditeljima. Kad padne mrak, to je za mene odmor. Život izgleda kao prije. Ne prestajem se moliti Isusu i Mariji. Ljubav prema njima probudili su u meni moji roditelji, i tu sam baklju predala svojoj kćeri Vinciane, koja je sa mnom bila u Međugorju.
Prvih dana, kad sam u Lausanni gledala velike kuće, zgrade od preko deset katova, bilo mi je mučno u želucu, znojila sam se i išlo mi je na povraćanje. Nisam htjela izlaziti od straha pred pogledom na te velike zgrade… Isto je bilo s ljudima: svaki susret u meni je budio strah ili nelagodu. Kako bilo da bilo, ne gubim pouzdanje, jer ako mi je Isus po Mariji vratio očni vid, uvjerena sam da će mi dati i milost da se nosim s poteškoćama koje prate moje ozdravljenje.
Vjera, strpljenje, hrabrost i povjerenje miljokazi su kojih se držim na svome životnom putu. Sigurna sam da Isus uvijek dovršava svoje djelo, on koji se uvijek objavljuje diskretno i u blagosti.
Danas raspoznajem boje. Vidim velike predmete kao što su kuće, stabla, zelene površine, automobile, vidim našu mačku, stubište, sunce i ljude. Vratila sam se na posao, a kućanske poslove obavljam s većom lakoćom. Vinciane se raduje preobrazbi koja se događa s njezinom majkom i kaže da kod nas vlada Božji mir! Ostajem s vama u molitvi.
Joëlle Beuret-Devanthéry
Lausanne, 19. studenog 2010.
P. S. Nešto što će vam pomoći shvatiti što proživljavam:
Ljudi su mi uvijek govorili da imam sreću što ne vidim taj ružni i sivi svijet. Govorili su mi da su ljudi zlovoljni. Zamišljala sam da je zemlja siva, da su ljudi kao nekakvi sivi štapovi, da sunce sja kroz gustu maglu, da je čak i voda koju pijem siva i mutna.
Kako sam se iznenadila kad sam otkrila predivnu šarenu prirodu, nasmiješene ljude, predivno sunce na plavom nebu, sve puno miline i sklada! Bože, slava Ti!
Zamišljala sam da su na stajalištima ljudi stisnuti kao sardine u konzervi, i to me iscrpljivalo. Danas redovito uštedim petnaestak minuta jer nalazim prolaz među ljudima, pa brže stignem u metro. Marija me vodi i drži me za ruku, pokazuje mi put. Hvala ti, Marijo!
Nevjerni Tome iz mojega okruženja govorili su mi da to nije moguće. Nekoliko dana poslije, nazvali su me i rekli da su dobro razmislili i da u tom čudu prepoznaju Božju ruku.
Mogla bih vam ispričati još mnogo toga, ali bilo bi predugo.
Obavljene su već neke manje pretrage. Lijevim okom vidim svjetlost, desnim još bolje. U prosincu – 8. 12. 2010. – naručena sam kod jednog profesora oftalmologije u Bazelu. Pisat ću vam opet. Ostanimo sjedinjeni u molitvi, zahvaljujmo Mariji, našoj Kraljici Mira i njezinu Sinu Isusu koji kaže: ne ćete ući u kraljevstvo nebesko ako ne postanete poput djece… Ovo ozdravljenje dalo mi je dušu djeteta, pogled djeteta koje je prešlo iz noći na Svjetlo! Gospodine, sve je od tebe, sve je za našu sreću, i sve se Tebi vraća.
(Prevela Lidija Paris)
