Presveto Srce Isusovo – apostolsko pismo pape Pavla VI iz 1965.
Pismo Pape Pavla VI uz Dvijestotu godišnjicu blagdana Presvetog Srca Isusova Sveta Kongregacija obreda izdala je dne 23. kolovoza 1856. Dekret – koji je odobrio Papa Pijo IX – kojim je blagdan Presvetog Srca Isusova uveden u cijelu Crkvu.
{jathumbnail off}To je dalo povoda Papi Piju XII, neumrle uspomene, da izda dne 15. svibnja 1956. godine svoju encikliku “Haurietis aquas in gaudio”, o štovanju i pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu.
No prvi Dekret, kojim je blagdan Presvetog Srca uveden u neke biskupije i u neke krajeve, izdala je sv. Kongregacija Obreda dne 15. siječnja 1765, a Papa Klement XIII. potvrdio dne 6. veljače iste godine.
To je dalo povoda Papi Pavlu VI da istoga dana, tj. 6. veljače ove godine, izda svoje Apostolsko Pismo:
Sve jače štovanje, koje se u ovo posljednje vrijeme iskazuje Presvetom Isusovu Srcu, toliko je snažno osvijetlilo NEDOKUČIVO KRISTOVO BOGATSTVO (Ef 3, 8), koje je poteklo iz boka Božanskog Spasitelja, kada je sam – umirući na križu – pomirio s Ocem čitav ljudski rod, da su iz njega urodili preslatki plodovi na korist Crkve.
Pošto je premilostivi Spasitelj, kako vele, od svoje ljubljene službenice Margarite Marije Alacoque – kad joj se ukazivao u mjestu zvanom Paray-le-Monial – uporno tražio, da svi ljudi javnim molitvama i pobožnostima štuju njegovo Presveto Srce, ranjeno ljubavlju prema nama, i pružaju zadovoljštinu za uvrede, koje mu se nanose, začudno je, koliko je ta pobožnost prema Presvetom Srcu – koja se tu i tamo već obavljala nastojanjem i poticanjem sv. Ivana Eudes – procvala među klerom i kršćanskim narodom, i proširila se u gotovo svim kontinentima zemlje.
Zbog toga je Apostolska Stolica tom općem štovanju dala odobrenje, kada je Naš Predšasnik Papa Klement XIII, bl. uspomene, na smjerni zahtjev poljskog episkopata i rimske Nadbratovštine Presvetog Srca, dne 6. veljače 1765. godine dopustio liturgijski blagdan sa Oficijem i Misom u čast Presvetog Srca Isusova, i dičnom poljskom narodu i spomenutoj Bratovštini, odobrivši Dekret Svete kongregacije Obreda, izdan 26. siječnja iste godine (isp. Enc. “Haurietis aquas in gaudio”, u “Vjesniku biskupije” god. 1957. str. 116).
I tako se dogodilo, da je uveden liturgijski blagdan i posebne pobožnosti u čast Presvetog Srca Isusova 75 godina kasnije no što se ona pobožna Redovnica iz Reda Pohođenja preselila u vječnu radost.
I taj blagdan nije prihvatio samo Kralj, Biskupi i vjernici Poljske, ne samo članovi one rimske Nadbratovštine, nego i redovnice toga Reda Pohođenja, cijeli ovaj slavni Rim, Biskupi i Kraljica plemenitog francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi i u dušama vjernika urodio plodovima divne svetosti.
I zato, nakon navršenog drugog stoljeća iza tih događaja, s velikim veseljem doznajemo za velike svečanosti, koje se tu i tamo spremaju u taj spomen, a posebno u Autunskoj biskupiji, u kojoj se nalazi gradić Paray-le-Monial, i naročito u divnom hramu, koji postoji u njemu i kamo se stječu brojne skupine hodočasnika sa svih strana, želeći na taj način počastiti mjesto, gdje su – kako se vjeruje – otkrivene tako divne tajne Presvetog Srca i odatle se proširile diljem čitavog svijeta.
Stoga je Naša želja, i Naša odluka, Časna Braćo, Biskupi Božje Crkve, i vama povjereni puk, da dostojno proslavite spomen na taj uvedeni blagdan: s jedne strane, tumačenjem – na zgodan i prikladan način – “neizmjernog bogatstva Presvetoga Srca”, a s druge strane, uvađanjem posebnih pobožnosti, kojima će se što više raspaljivati to hvale vrijedno štovanje; tako da svi vjernici, zaneseni novim duhom – tom Božanskom Srcu iskazuju dužno štovanje, grijehe svake ruke okajavaju sve žarčim pobožnostima i pravom ljubavi, koja je punina zakona (isp. Rim 13,10) usklade čitavi svoj život.
Budući da je Presveto Srce Isusovo “žarko ognjište ljubavi”, simbol i izrazita slika one vječne ljubavi, kojom je Bog tako ljubio svijet, da je jedinorođenoga svoga Sina dao (Iv, 3,16), uvjereni smo da će te pobožnosti uvelike pridonijeti, da do u dubine istražujemo i shvaćamo bogatstvo božanske ljubavi. Isto se tako nadamo, da će svi vjernici u tom crpsti sve veću snagu, da odlučno usklađuju život sa Evanđeljem, da marno popravljaju svoje vladanje i da zapovijedi božanskog zakona provode u život.
Želimo prvenstveno, da se Presvetom Srcu Isusovu – čiji je najveći dar Euharistija – iskazuje sve veće štovanje primanjem toga Presvetog Sakramenta. Naime, u euharistijskoj žrtvi žrtvuje se i blaguje onaj isti naš Spasitelj, koji uvijek živi da posreduje za nas (Hebr 7,25) i čije je Srce probodeno vojničkim kopljem i iz čijeg je Srca potekla predragocjena Krv zajedno sa vodom na čitav ljudski rod. Osim toga, u tom predivnom Vrhuncu i kao središtu svih sakramenata, “kušamo, na njenom izvoru, svu slatkoću one preslatke ljubavi, koju je Krist pokazao u svojoj Muci i ponavljamo uspomenu na nju” (s. Toma, Opusc. 57). Stoga je bezuvjetno potrebno, da se poslužimo riječima sv. Ivana Damašćanskoga – “da pristupimo k njemu…da vatra naše želje, primivši žar ugljena, sprži naše grijehe i obasja srca, i da se tako izmjenom Božanske vatre raspalimo i postanemo bogovi” (De fide ort., P. G. 94, 1150).
To Nam se, eto, čini najzgodnijim načinom, da se štovanje Presvetog Srca, koje je kod nekih – sa žalošću to velimo – ponešto popustilo, sve više oživi, i da tu pobožnost i štovanje svi smatraju izvrsnim i okušanim oblikom prave pobožnosti, koja se u ovo naše vrijeme, naročito prema propisima II Vatikanskog sabora, traži prema Isusu Kristu, Kralju i središtu sviju srdaca, koji je glava tijela Crkve…početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi (Kol 1,18).
A budući da Sveti Sabor toplo preporuča “pobožne vježbe kršćanskoga puka, osobito ako se vrše po naredbi Apostolske Stolice” (Uredba o sv. bogoslužju, br. 13. str. 17), čini se da ovu pobožnost treba više naglašavati od ostalih, jer se sva, kako spomenusmo, sastoji u klanjanju i u pružanju zadovoljštine Isusu Kristu, i usko je povezana sa Presvetim Otajstvom Euharistije, “po kojem se, kao i po ostalim činima svete Liturgije, postizava ono Kristovo posvećenje ljudi i slavljenje Boga, prema kojem se, kao prema svojoj svrsi, stječu sva druga djela Crkve” (Uredba o sv. Bogoslužju, čl. 10. str. 17).
Želeći dakle vruće, da spomenute proslave što više pridonesu trajnom napretku kršćanskog života, molimo od Božanskog Otkupitelja obilje milosti za vas, a kao svjedočanstvo Naše ljubavi podijeljujemo Apostolski Blagoslov Vama, Časna Braćo, svim svećenicima, redovničkim zajednicama, i vjernicima, koji su povjereni Vašoj brizi.
Dano u Rimu, kod svetoga Petra, 6. veljače 1965., druge godine Našeg Pontifikata.
Papa Pavao VI.
