Objavljena prva enciklika pape Franje. “Lumen fidei” – “Svjetlost vjere”
„Lumen fidei“ – „Svjetlost vjere“, naslov je prve enciklike pape Franje, koja je objavljena u petak, 5. srpnja.
Encikliku, upućenu biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, i svim vjernicima laicima, a podijeljenu na četiri poglavlja, već je – kako je objasnio papa Franjo – Benedikt XVI. gotovo dovršio.
Prvomu je nacrtu dokumenta sadašnji Papa dodao neke svoje prinose. Svrha je dokumenta vratiti vjeri obilježje svjetla, koje joj je vlastito, i koje je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život.
Tko vjeruje, vjeruje. Tko vjeruje nije nikada sam, jer vjera je dobro za sve ljude, ona je opće dobro koje pomaže razlikovati dobro od zla, te izgrađivati naša društva dajući nadu. To je srž enciklike ‘Lumen fidei’ – srž vjere koja ne odvaja čovjeka od stvarnosti, nego mu pomaže shvatiti njezino najdublje značenje. U doba poput ovoga suvremenoga – piše Papa – u kojemu se vjerovanje protivi traženju, a vjeru se vidi kao varku, kao skok u prazno koji čovjeku priječi slobodu, važno je pouzdati se i povjeriti se, ponizno i hrabro, milosrdnoj Božjoj ljubavi koja ispravlja izopačenosti naše povijesti.
Pouzdani je svjedok vjere Isus, po kojemu Bog uistinu djeluje u povijesti. Tko vjeruje u Isusa, ne znači da samo gleda u Njega, nego i s njegova stajališta. I kao što se u svakodnevnom životu povjeravamo arhitektu, ljekarniku, ili odvjetniku, koji stvari poznaju bolje od nas, tako se za vjeru povjeravamo Isusu, stručnjaku za Božje stvari, Njemu koji nam Boga tumači. Vjera nije privatna stvar – ističe Papa – jer se ispovijeda unutar Crkve, kao konkretno zajedništvo vjernika. Na taj način život vjernika postaje crkveni život.
Sveti Otac potom ističe usku vezu između vjere, istine i ljubavi. Vjera bez istine ne spašava – napominje Papa – Ostaje samo lijepa bajka, posebice danas kada se živi u krizi istine, i to zbog kulture koja vjeruje samo tehnologiji, ili istinama pojedinca, i u korist pojedinca a ne općega dobra. Veliki je zaborav suvremenoga svijeta – primjećuje Sveti Otac – odbijanje velike istine, zaboravljanje pitanja o Bogu, jer se strahuje od fanatizma, i daje se prednost relativizmu. Naprotiv, vjera nije nepopustljiva, vjernik nije obijestan jer se istina koja proizlazi iz Božje ljubavi, ne nameće nasiljem i ne pritišće pojedinca.
Zbog toga je moguć dijalog između vjere i razuma – napomenuo je Papa. To je moguće prije svega stoga što vjera pobuđuje kritički osjećaj i širi obzore razuma; drugo, zbog toga što je Bog sjajan i mogu ga pronaći i nevjernici koji ga potraže iskrenoga srca. Tko krene putom činjenja dobra, već se približava Bogu – istaknuo je Sveti Otac.
Druga bitna točka ove enciklike je evangelizacija. Tko se otvorio Božjoj ljubavi – kaže Papa – ne može zadržati taj dar samo za sebe. Kao što se jedan plamen pali drugim, tako Isusovo svjetlo sjaji na licima kršćana i prenosi se, po svjedocima vjere, s jednoga naraštaja na drugo. Snažna je stoga veza između vjere i sjećanja, jer Božja ljubav drži sjedinjenima sva vremenâ i čini nas Isusovim suvremenicima.
Postoji, međutim, posebno sredstvo kojim se vjera može prenositi, a to su sakramenti. Prije svega Krštenje, koje nas podsjeća da se vjera ima primiti, u crkvenom zajedništvu, jer nitko ne krsti sam sebe, te ističe suradnju Crkve i obitelji u prijenosu vjere. Potom Euharistija, dragocjena harana za vjeru koja nas uči vidjeti dubinu stvarnosti; pa ispovijest vjere u ‘Vjerovanju’ i molitva ‘Oče naš’, koje uključuju vjernika u istine koje ispovijeda i daju mu da gleda Kristovim očima. I na kraju, Deset zapovijedi Božjih, koje nisu zbirka negativnih propisa, nego konkretne upute za početak dijaloga s Bogom. Vjera je jedna – ističe Papa – a jedinstvo vjere je jedinstvo Crkve.
U posljednjem poglavlju, enciklika ‘Lumen fidei’ tumači vezu između vjerovanja i izgradnje općega dobra. Vjera, koja se rađa iz Božje ljubavi, veze među ljudima čini čvrstima, i stavlja se u službu pravednosti, prava, i mira. Ona ne udaljuje od svijeta – piše Papa – štoviše; ako ju uklonimo iz svojih gradova, gubimo pouzdanje među sobom i ostajemo sjedinjeni jedino iz straha ili interesa. Brojne su, međutim, sredine prosvijetljene vjerom: obitelj utemeljena na braku, shvaćenom kao trajna zajednica između muškarca i žene; ili pak svijet mladih koji žele „veliki život“, i kojima susret s Kristom daje čvrstu nadu koja ne razočarava. Vjera nije sklonište za ljude bez hrabrosti – napominje Papa – nego proširenje života.
Vjera prosvjetljava i prirodu, pomaže nam poštovati ju, pronaći uzore razvoja koji se ne temelje samo na korisnosti ili zaradi, nego koji se odnose prema svemu stvorenome kao daru. I trpljenje i smrt dobivaju smisao od pouzdanja u Boga – piše Papa. Čovjeku koji trpi Gospodin ne daje prosudbu koja sve objašnjava, nego mu daje svoju nazočnost koja ga prati. U tom je smislu vjera spojena s nadom. Tu Papa upućuje apel: „Ne dopustimo da nam ukradu nadu, ne dopustimo da ju rješenja i neposredni prijedlozi koji nam priječe put učine uzaludnom“. Enciklika završava molitvom Mariji, „savršenoj slici“ vjere, da nas pouči gledati Isusovim očima.
RV | benedikt
