Riječka izjava: Sjaj i bijeda ‘srbačkog antifašizma’
»Tko ne razmišljava,
tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti,
taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju«
(Ante Starčević, 1867.)
Kao natražna inačica „novog kursa“ (1903.) – temeljem zlokobne usmjerbe Riječke i Zadarske rezolucije (1905.) i, s tim u svezi, politike Hrvatsko-srpske koalicije (1905.), što je, iz srca srednje Europe, Hrvatsku 1918. izvela na zapadni Balkan – uspostavljena je lijevo-liberalna politika „novog smjera“ (2000.- danas), kojom je Hrvatska navalno izložena još jednom „lošem ponavljanju povijesti“ (v. moto). Ogledni takav primjer, što izravno ugrožava identitet i integritet hrvatske nacionalne države, obnovljeni je „srbački antifašizam“, tj. postsocijalistički „Dan ustanka u Srbu 27. jula 1941“. Istoga, u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SAAB) – a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i hrvatske Vlade ter posvemašnju medijsku pozornost – zadnjih godina, pa tako i ove, organizira parapolitičko-klerikalno Srpsko narodno vijeće (SNV).
S obzirom na to, izražavajući duboku zabrinutost glede uspostavljene (č)etničke, naspram liberalne demokracije – čime se (ne)izravno krše zakoni Republike Hrvatske ter prispodobne europske rezolucije i hrvatske deklaracije – uz potporu Hrvatskog zbora i Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba ter moguću pridružbu inih ustanova i udruga – Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i Gospića (Bilaj), tragom nedavne „Velebitne izjave“ (Jadovno, 2013.), donosi sljedeću
RIJEČKU IZJAVU
(SJAJ I BIJEDA „SRBAČKOG ANTIFAŠIZMA“)
1. U (de)konstrukciji sjećanja jednoga naroda (nacije) bitnu ulogu imaju kalendari, to jest državni praznici. S tim u svezi, nakon sloma komunizma i jugoslavenske državne zajednice, u duhu Božičnog ustava (1990.), Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) ispravljena je povijesna krivotvorba i nepravda. Naime, nekadašnji «Dan ustanka», što se 27. srpnja slavio u ličkom Srbu kao republički praznik socijalističke Republike Hrvatske, brisan je iz kalendara državnih blagdana ter je zamijenjen «Danom antifašističke borbe», što se, kao državni blagdan demokratske Republike Hrvatske, obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. Naime, tada je u šumi Brezovica kod Siska «osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi».
2. Od samih početaka, detronizirani je antifašistički „Srbački ustanak“ bio opterećen protuslovnom ideološko-političkom i teškom viktimološkom hipotekom. Naime, u osvetničkom žaru, ustanici su tom prilikom počinili teške zločine nad hrvatskim življem: pobijeno šest stotina civila i tri katolička svećenika, od kojih jedan pečen na ražnju, razorene katoličke crkve, protjerano i obeskućeno osam tisuća ljudi (v. Dossier Boričevac). Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anketirana područja. Pod fašističkom egidom, ti su „antifašisti“ istodobno nosili komunističku zastavu i kokardu pjevajući pjesme kralju. Riječ je o tzv. nediferenciranom ustanku, gdje su kao „prst i nokat“ djelovali četnici i partizani (komunisti). Naime: «Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno» (Simo Dubajić).
3. Sve u svemu, Srb je toponimijski postao simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike. Naime, nakon opisane 1941., slijedi četničko-partizanski miting po slamanju „hrvatskog proljeća“ (Srb, 1971.): ispunjen je mržnjom „i ne će se libiti za četništvo proliti krv“ (Savka Dabčević); potom upravo pred «antifašističkim spomenikom» (Srb, 1990.) odzvanja velikosrpsko-četnički miting (poznat kao Raškovićev »neoružani ustanak srpskoga naroda«). Bio je to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskog Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko nacionalno, preteča Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), tražilo „khuen-zavnohovski“ dvojni suverenitet i poseban teritorij ter, doskora, nasilno uspostavilo SAO Krajinu.
4. Međutim, kninsku je paradržavnu tvorevinu, kao i srbački spomenik pseudoantifašističke ideologije, zbrisala „Oluja“ (1995.), iznjedrivši tako spomenuti državni blagdan. Međutim, uz support haaškog tužiteljstva, svevši „Oluju“ na «organizirani zločin protjerivanja Srba iz Hrvatske», ne znajući «što slavimo na Dan domovinske zahvalnosti», Pupovac je „novo-smjernim“ korakom po korak rehabilitirao „srbački antifašizam“. Odakle i kako, upravo, taj mandat pribire „kontraverzni“ Milorad Pupovac. Naime, «najviše ideja o položaju Srba u Hrvatskoj dolazi upravo od njega», od «rigidnog jugoslavenstva« do «malicioznog srbovanja« (Miroslava Rožanković). Pače, «teško je razlučiti gdje kod nekad predanog uslužitelja (civilizirane) jugopartije završava partizanski jugokomunizam, a gdje počinje srbovanje» (Marijan Krmpotić).
5. Rehabilitacija je «srbačkog ustanka» sastavni dio projekta „Erasmus Gilde“ (1993.-1998.), te Goldstein-Pusićkine družbe, što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (I. Biondić). Naime, po crti aksioma «demokracija ili nacija», uz support Sorosove filantropije ter britanski patronat (pax britannica), projektirana je «Druga Republika Hrvatska». Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane“, budući da „nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka» (Lj. Antić), zabrodila je pogubna politika «od nacionalne države k državi građana» (S. Goldstein).
6. I dok je „Tuđmanova Hrvatska“ skoro čitavo desetljeće, naspram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan – suprotno ustavnim odredbama – organizirao europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu u studenome 2000. godine u Zagrebu. Ukratko, nakon neosigurane „Tuđmanove baštine“ i uzdrmala „hrvatskog pravca“ (ponajprije, glede „mangupa u vlastitim redovima“), trećesječanjskom su smjenom (2000.) položene tračnice politike balkanskoga „novog smjera“.
7. Riječ je o tzv. detuđmanizaciji koju, pod egidom ideološko-političkog pokrovitelja (S. Goldstein), promiče dvomandatni predsjednik – Stjepan Mesić, čime se sustavno i smišljeno demontirala hrvatska nacionalna država. Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije» (Marko Grčić). Usrpkos tome, prihvaća se „ocjena Slavka Goldsteina», koji drži da je, «svim svojim greškama usprkos», Mesić odigrao «presudno važnu ulogu u procesu demokratizacije Hrvatske» ter mu se «redovito pripisuje titula šampiona tog procesa» (Davor Butković).
8. U ozračju druge obljetnice «pada Vukovara», ta je „šampionska demokracija“ svoj pohod započela poznatim «pomirbenim» okruglim stolom „Srbi i Hrvati“ (Muzej «Mimara», 1993.). Riječ je o veleizdajničkom skupu par exellence, gdje je, pored dogovora «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat» (I. Goldstein), prema otvorenom priznanju (V. Pusić), svjesno prešućen zloglasni SANU-Memorandum (1986.), „kao temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima“ (Miko Tripalo). Uz otvorenu (priznatu), iako ne i „sankcioniranu veleizdaju“ (upozorba Dalme Kalogjera-Sackellares), tamo je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom“. Obilježbom 15. obljetnice te veleizdaje, spomenuti je zločin zasvjedočen tek virtualnom „spomen-pločom“, jer je nadležno Ministarstvo kulture odbilo dopusnicu glede podizanja stvarne (mramorne) ploče u atriju Muzeja „Mimara“.
9. Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (iako, prema drevnokineskoj, «pogrešni pojmovi vode u rat»), spomenuti „zločin“ na tom skupu urbi et orbi demonstrira M. Pupovac. Naime, bez šire obrazložbe, on podastire gotovo ultimativni projekt „Srbi kao ključ“, uspostavljajući neokhuenovski model „naroda u narodu“, odnosno „države u državi“, što je preteča kasnijega „Plana Z-4“. U tom ozračju, kako je isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, Pupovac odriče da Hrvatska može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica». Po toj se „asimetriji“, upravo, kasnije ultimativno tražilo pravno-financijsko konstituiranje parapolitičkog sustava (SNV, ZVO i dr.).
10. Iako su „Bljesak“ i „Oluja“ (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije“, pristigla je naplata na račun „mirne reintegracija Podunavlja“. Naime, uz ugradbu spomenuta parapolitičkog sustava, ta je naplata, posebice, iznjedrila SDSS – «etničku stranku s građanskim predznakom“ (M. Pupovac), koja nedvojbeno baštini velikosrpski (vulgo: četnički) program. S obzirom na to, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“ (I. Biondić), svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS drobi i narušava hrvatski suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod, tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba» (Tonči Tadić).
11. Idealni „bravari“ za Pupovčev «ključ» postali su Mesić i Račan glede politike «novoga smjera» (2000.) i, s tim u svezi, iznuđene «hrvatsko-srpske koalicije» koja eo ipso potire načelo hrvatskoga povijesnog prava i samim tim ideju hrvatskog političkog naroda (nacije). Stoga, onkraj svaka emancipacijskog potencijala, Pupovčev „srbački antifašizam“, po crti „ubojita spoja politike i lingvistike“ (B. Pofuk), prevratno prkosi svakoj ideji hrvatske nacionalne države, što je i credo zloglasna SANU-memoranduma (1986.). Naime, «duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja“ (V. Krestić).
12. Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera“ (2000.), što je samo inačica pogubna „novog kursa” (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista“. Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista“, konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament»“. Uktatko, posebice preko Mate Arlovića, Račan je nastojao afirmirati «političko hrvatstvo», tj. stvoriti Hrvatsku kao moderni politički narod (naciju). Štoviše, između HDZ-a i SDP-a postojao je dogovor oko «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata» (Jutarnji list, 23. srpnja 2005.)
13. Nažalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država“, pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija“ – uz izvanjske sponzore – zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa“. Ukratko, okrinkan kao «put u asimilaciju Srba» (Pupovac & Radin), taj u bîti starčevićanski projekt zamire Račanovom tjelesnom i Arlovićevom političkom smrću. Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom“, takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva“, što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju“. Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, „govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.“ (Ljubomir Antić). Stoga, lažna aksiomatika „demokracija ili nacija“ (V. Pusić), potporom Pupovčeva „ključarenja”, pripada eksplicitnom repertoaru „(č)etničke demokracije”.
14. Međutim, lukavstvom uma, takvu je demo(n)kraciju samoubojstveno (pro)vodio sanader-kosorizirani HDZ, čime su (po)rušeni sami temelji hrvatske države. Naime, očito uz izvanjski support, idealni koalicijski partner postao je «detuđmanizirani HDZ» i nastavno Milanovićeva lijevo-liberalna alijansa. Simbolički je počelo u Novinarskom domu koji, kao „sekularno svetosavsko svetište“, postaje kultno okupljalište hrvatske političke, znanstvene, kulturne i ine elite. Ukratko, nakon legendarna Sanaderova zaziva („Hristos se rodi“) i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi“), to „svetište” – tobože popločenih „europskih vrijednosti“, što ih prirediše „vlaški glumci“ Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) – ostat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe.
15. U tom ozračju, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac otvoreno poručuje: «došlo je vrijeme da izađemo [Srbi] iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Po toj crti, kao demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-ove podjele suvereniteta, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». S tim u svezi i u bratskim banjalučkim Nezavisnim novinama, Pupovac je bezodvlačno poručio: „Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine“.
16. Međutim, uz Sanader-Pupovčevu blagoslov, glede tobožnjih „europskih vrijednosti“, kao osovina politike „novoga smjera“, ostvarena dvomandatna „hrvatsko-srpska koalicija“ (HDZ/SDDS) ispostavila je katastrofalni saldo. Naime, lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader je prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i ‘pokroviteljske demokracije’“ (Mirjana Kasapović). Drugim riječima, Sanader je uspostavio izrazito koruptivni model vladanja koji je dugoročno onesposobio upravljanje državom i, s tim u svezi, „dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije“ (Davor Butković). Govore tako novinari, što su donedavna „dugebabskom svecu“, gotovo jeli „iz ruke zbog Hristos se rodi“ (Jurica Pavičić).
17. Spomenuta je klerikalna parada, na što je prvi upozorio Ivan Zvonimir Čičak, bila tek kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže, pa Sanaderov „Hristos se rodi“ sigurno je „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva“ (Zoran Ferić). Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije koja je, uz posvemašnju frustraciju i nezadovoljstvo, dovela Hrvatsku na rub bankrota. Štoviše, u toj priči „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Zapravo, on „vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika“ (I. Josipović).
18. Sve u svemu, spomennuta koalicijska politika, tragom tobožnjih „europskih vrijednosti“, dosegla je samo dno (gospodarsko, socijalno i moralno), bacivši Hrvatsku na koljena pred vrata Eunije. S tim u svezi – glede otvorena Pupovčeva dosjea: slučaj „pokrštavanja 11.000 srpske djece“ (Glas Koncila), slučaj „reketarenja Vlade“ (upozorba I. Josipovića), nedavni „slučaj Tesla banka“ i, posebno, bolni „slučaj Šreter“ (svjedok Slavko Degoricija) – samo je pitanje: čeka li, poput bivšega koalicijskog partnera (Ive Sanadera), i notorna „etnobiznismena“ Pupovca remetinačka sudbina? Najzad, tragom skandalozno deklarirane paraepistemologije, vjerojatno, znanstvena zajednica ne će moći izbjeći pravorijek glede Pupovčeva otvorena „zločina za pisaćim stolom“, što namire mu „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk).
19. U kontekstu „shizofrene Hrvatske“, glede dubokih „ustaško-partizanskih (endehaško-zavnohaških)“ podjela i prijepora, zaobilazeći «Brezovičku» ter grubo kriminalizirajući «Kninsku obljetnicu» (kao «etničko čišćenje Srba»), na mala vrata, najprije, kao «ustanak naroda Like», Pupovčev SNV/SDSS rehabilitira raniji hrvatsko-socijalistički praznik; pače, otvorenim reketom osigurava državna sredstva (3,8 milijuna kuna) za obnovu njegova simbola. «Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu» (Slobodan Uzelac). Izim da ne zna zašto je Bebić «prihvatio pokroviteljstvo na tim skupom» (koji «predstavlja kršenje Zakona o blagdanima»), dopredsjednik HDZ-a Andrija Hebrang poručuje da se u Srbu 27. srpnja 1941. godine nije dogodio nikakav ustanak, nego je to «bio početak četničkog orgijanja na prostoru Hrvatske». Rekao bi Polonije: “To je ludost. Ali u toj ludosti ima sistema“.
20. U razbistravanju te sistemske ludosti, u razluđivanju „slučajne države“ (Zoran Milanović), međutim, pridonijeli su povjesničari, posebice oni sa središnjega Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (Ivo Banac, Neven Budak i Tvrtko Jakovina), koji su u najmanju ruku relativizirali, pače i banalizirali antifašstičku narav ustanka. «Kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo» (T. Jakovina). Uglavnom, govorom je objektivnih činjenica o «partizansko-četničkom sljubu», i inih autora (Mato Artuković, Ante Beljo, Ivan Biondić, Krešo Bušić, Davor Dijanović, Mario Jareb, Josip Jurčević, Damir Kalafatić, Josip Pavičić, Petar Strčić, Željko Tomašević, Zdravko Dizdar i dr.), stubokom obeskrijepljena priča o «antifašističkom Srbu» i njegovu ustanku.
21. Na njegovu braniku («do istrage naše, ili vaše»), utjelovljena „posljednjim Mohikancima“ Mesić-Fumićeve SAAB-ovštine, ostala je tek neoboljševička povjesnica Goldsteinovih, koja (ne)izravno amnestira velikosrpski (četnički) program kao izvor povijesnih nevolja problema na ovim prostorima. Paradigmatski obilježava to knjiga 1941. – godina koja se vraća (S. Goldstein). Tragom te dicte Jadovno (1941.) postaje „maticom svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“ (M. Pupovac). U svemu tome, kao nesuđeni akademik, a doskora pariški poklisar, Ivo Goldstein ne libi se kolege suprotna mišljenja agitropovski obilježiti „ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države.“ Zbog toga bivši koalicijski vicepremijer (Slobodan Uzelac), bespogovorno, „sve zainteresirane upućuje na tekstove prof. Ive Goldsteina“.
22. Međutim, kad je riječ o povijesnim pitanjima, kao organizirana profesija, na njih će odgovoriti povjesničari čija je, onkraj ideološkog, temeljna (istinska) vokacija u funkciji znanstveno-kulturnog transfera. S tim u svezi, uz devet povijesnih katedri ter nekoliko zavoda i instituta, u smislu „otvorene povjesnice“ (historia aperta) – na preporuku, pače i otvorenu narudžbu Vlade – hrvatski povjesničari mogu dati relevantan stručni pravorijek, glede nezavršena poglavlja Drugoga svjetskog rata. Riječ je o dramatičnim prijeporima i podjelama koje više od dva desetljeća drže Hrvatsku na rubu građanskog rata, onemogućivši joj da se osovi kao normalna, suvremena politička nacija (politički kroatizam), prispodobna svijetu liberalne demokracije. Iako ne bi obvezivao (politika je ipak „umijeće mogućeg“), stručno-povjesnički pravorijek bi nepovratno usmjeravao (određivao) političku elitu.
23. Suprotno tome, tek pod „autoritetom Goldstenovih“, 27. srpnja 2010. u Srbu „otkriven je obnovljeni spomenik ličkim antifašističkim ustanicima“. U tom duhu, otkrivajući spomenik, Ivo Josipović neupitno zbori: „Pobijedili ste vi, dragi partizani, suborci moga oca partizana!“. Budući da je “naša država, kojoj i u Ustavu stoji da je antifašistička, zato sam sretan kada na vašim prsima vidim partizanska odlikovanja i kape partizanke. S ponosom ih nosite, da ih svi vide”. Zapažen je, pritom, i nastup buduća „školskog“ ministra (Željko Jovanović): „Ovdje se slavi jedna od najvažnijih tekovina moderne Hrvatske – antifašizam. Baš kao i medicina, i povijest se temelji na dokazima i činjenicama, a činjenica je da je otpor fašizmu u Hrvatskoj počeo u Srbu. Šačica ljudi koja prosvjeduje izgubljena je u neistinama”. Kao i u pitanju jezika (pravopisa) i inoga, Jovanović je kadar priznati samo sud svoje Partije.
24. Sve u svemu, pored očevidnih kritvorenja povijesnih činjenica, «obnovljeni spomenik antifašizma» proturječi duhu Ustava Republike Hrvatske, njenim pozitivnim zakonima te saborskim deklaracijama i europskim rezolucijama. Čitavu «argumentaciju» tek obilježava zgoljni politički interes, poduprt snagom «ucjenjivačkog potencijala», što proizlazi iz «trgovačkog ugovora» između etnocentrističko-koalicijskih partnera. Kao „etnobiznismen“, Pupovac je „reketario sve dosadašnje Vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna“. Štoviše, pristiglo je mnogo pritužbi u kojima se „Srbi i neke njihove organizacije“ žale da Pupovac netransparentno troši novac namijenjen manjinama (Ivo Josipović).
25. U svemu tome, onkraj svaka «emancipacijskog potencijala», Pupovčev «obnovljeni antifašizam» nasilno prkosi ideji hrvatske nacionalne države, koji je balvanska prepreka na putu suvremene hrvatske nacije. Naime, kao ideolog i svojedobno «konzekventni eksponent Miloševićeva [a potom Tadićevih i danas Nikolićevih – I. B.] političkih interesa u Hrvatskoj», Pupovac «onemogućava hrvatskim Srbima da postanu dijelom hrvatskoga političkog naroda» (Davor Gjenero). Međutim, u bîti suglasan s Pupovčevim „srbačkim antifašizmom“ i njegovim „kapama partizankama“, to za Josipovića nije problem, već što se „nedemokratični“ Pupovac „suprotstavlja pluralizaciji manjinske političke scene“.
26. Zbog svega toga, ako ne bi, kao u svakoj normalnoj državi, zbog opisana skandala «pala vlada», u najmanju ruku, trebalo bi pokrenuti saborsko povjerenstvo glede istrage o i oko «obnovljenog spomenika antifašizmu». Naime, zaglavimo još jednom, riječ je o političkom nasilju par excellence, što ga iza leđa naroda (nacije), (o)pozicijski poduprta (izim HSP-a), legitimira opisani Pupovčev projekt «Srbi kao ključ». U svezi s tim, kako pokazuju ozbiljne povijesno-politološke raščlambe, glede si programa, SDSS je tipični baštinik velesrpske (vulgo: četničke) ideologije. Ako je to tako, onda ta (č)etnička stranka, kao «balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“ i glede slova pozitivnih Zakona, «smjera podrivanju slobodnog demokratskog poretka ili ugrožavanju opstojnosti Republike Hrvatske».
27. Na tom tragu, glede «opstanka nacije» (dakle: i Srba u Hrvatskoj) i pravedna mira na ovim prostorima, iz Družbe «Braća Hrvatskog Zmaja», još 2010. godine, potekla je pobuda mjerodavnom Ministarstvu: kako bi se pokrenuo postupak za «ocjenu ustavnosti [SDSS-a] pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske». Iako je taj prijedlog potvrđen na godišnjem Zmajskom sijelu, kao favoriti ranije opisane „klijentelističko-korupcijske piramide“, bivši (Dragutin Feletar, Zmaj Velikootočki) i sadašnji Veliki meštar (Nevio Šetić, Zmaj od Istre) skandalozno su odbili proslijediti taj prijedlog. Uz ino, vjerojatno, tako su se pokrivala leđa „časnom bratu“ Boži Biškupiću, Zmaju od Male Mlake koji je, kao dvomandatni ministar kulture, uz poklonjeni kamen iz „majčice Srbije“, obilato financirao obnavljanje „srbačkog spomenika“ ter i mnoge druge pročetničke projekte.
28. U tom kontekstu nameće se i nužna revizija Zakona o oprostu (NN 88/1996.), koji se pokazao „kao perpetum mobile inflitracije velikosrpske idelogije u hrvatsko društvo i praktične reintegracije srpskih terorista (četnika) u strukture hrvatske vlasti“, čime se otvaraju pretpostavke „za prihvaćanje i puzajuću primjenu plan Z-4“. (N. Piskač). Najnoviji je to „slučaj Bore Rkmana“. Naime, „na mjesto Sisačko-moslavačkog dožupana zasjeo je gospodin koji je bio ratni novinar SAO Krajine i koji je poticao ratna djelovanja pobunjenika protiv ove iste zemlje, kojom će tobože sada upravljati – na čiju korist? […] Danas taj `osloboditelj`, zahvaljujući iznuđenom Zakonu o oprostu, mirno sjedi u hrvatskom Saboru“ (Vlado Košić). S tim u svezi bit će zanimljiv ishod podnijete kaznene prijave (povjesnikJosip Jurčević i novinarka Kristina Vidović Krišto) protiv predsjednika SDSS-e Vojislava Stanimirovića zbog kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnih zločina.
29. Sve u svemu, tragom skandalozna Pusićkina aksioma («demokracija ili nacija»), naspram liberalne, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, bankrotirana Hrvatska sve dublje tone u mutnim vodama inducirane «(č)etničke demokracije». Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprećuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, izim što boljševički zakriljuje i potire i ono malo istinskog demokratskog antifašizma, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura (posebno „zavnohovska mantra“), upravo strukturalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija).
30. Utoliko, Izvorišne osnove treba stubokom deideologizirati. Naime, nakon neizostavna uglavljivanja naše pripadnosti svijetu judeo-kršćanske uljudbe, imenskog identiteta („Tanajske“ i „Bašćanska ploča“) ter spomena stalne borbe za nacionalni i državni identitet, treba poći od tri nepobitne povijesne činjenice: (1) slobodni izbori (plebiscit), prvi put u povijesti hrvatskog naroda (1990.); (2) međunarodno priznanje hrvatske nacionalne države (1992.) i, bez čega bi se spomenuto moglo „objesiti mačku o rep“, (3) Hrvatski obrambeno-osloboditeljski rat (1991.-1995.). Po toj crti – napose, nakon oslobađanja hrvatskih generala, glede haaške neupitnosti „Oluje“- usuprot kolonijalne „novoga smjera“, otvara se prostor politike izvorna „hrvatskog pravca“.
31. S obzirom na najavljene ustavne promjene, zabacujući dosadašnji pogubni voluntarizam, Hrvatska se mora odrediti kao suvremena nacija (nacionalna država) svih njezinih državljana, tako da državna vlast treba načelno razlikovati samo državljane od nedržavljana. Ona će, kako je snatrio Ivica Račan, sve svoje državljane – dakako, uvažavajući i štiteći njihove narodne, vjerske i kulturne posebnosti – tretirati „političkim Hrvatima“. Ukratko, „Hrvatsku treba graditi kao modernu europsku naciju, a ne skup etničkih zajednica“ (Siniša Tatalović). Po toj crti, samo je prividno šokantana Gotovinina poruka: „Izbjegli Srbi se trebaju vratiti svojim kućama, jer je Hrvatska i njihova domovina“. Naime, tek kao „politički Hrvati“, oni se mogu nesmetano uključiti u hrvatski nacionalno-državni korpus.
32. Zato se u Hrvatskoj ne smije nikomu dopuštati da, glede protimbe „političkom hrvatstvu“, ostvaruje karijeru i etnobiznis ter getoizira svoje sunarodnjake. Svi ti manjinski narodi imaju šansu u spektru stranaka u Hrvatskoj da se opredijele čiji program im najviše odgovara i da kroz tu stranku ostvare svoja prava u zajedništvu s Hrvatima kao većinskim narodom. S druge strane, birači trebaju državnu politiku i programe političkih stranaka ocijenjivati samo po tomu koliko oni doprinose jačanju države, socijalnoj sigurnosti državljana i općem blagostanju (Benjamin Tolić). Prema tome, zakonom treba zabraniti postojanje srpskih ili bilo čijih manjinskih stranaka, jer to je temeljni običaj i „najdemokratskije“ zemlje na svijetu SAD-a i, uopće, svijeta liberalne demokracije.
33. Zatvaranjem poglavlja Drugoga svjetskog rata, arhiviranjem dramatičnih (anti)fašističkih podjela, Hrvatskoj bi konačno bilo omogućeno da se uspostavi kao normalni, suvremeni politički narod (nacija). S tim u svezi, glede uspostave nezaobilazna dijaloga (poruka Vatikana), pored »Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu« (2009.), posebnu važnost ima dokument »Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti« (2000.). Naime, glede nedovršene hrvatske nacije, relavantna je teza: pod egidom militatnog liberalizma, otvorivši prostor velikosrpskom ekspanzionizmu, strossmayer-račkijevski jugoklerikalizam („etnojezični slavizam“) onemogućio je ostvarbu starčevićanski političkog naroda („politički kroatizam“), koji je tako je u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) izložen importu europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam).
34. Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, još je Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda – da postane politički narod (suvremeno: nacija), ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine ono suglasje državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke. Međutim, glede današnje (o)pozicijske političke elite, koja parazitizira na „ustaško-partizanskoj“ polarizaciji, takvo je suglasje zadnja rupa na svirali, da bi Hrvatska bila prihvaćena kao ravnopravni partner i Europi i svijetu.
35. Zbog toga, gotovo presudno, nameće se pitanje: “Hoće li i u Hrvatskoj prevladati u naznakama već prisutno načelo političkog nacionalizma, odnosno hoće li se hrvatska politika vratiti koncepciji ’hrvatskog političkog naroda’ afirmiranoj još u hrvatskoj politici 19. stoljeća.” (Nikša Stančić). Naime, u zapadnom i srednjoeuropskom se prostoru nacionalni suverenitet poistovjećuje s političkim narodom (nacija), tj. političko-teritorijalnom individualnošću s krajnjom ostvarbom u nacionalnoj državi. Jednodstavno, riječ je o identitetskom okviru bez kojega je nemoguće razumno postaviti, a još manje rješavati, bilo koje pitanje dramatične hrvatske zbilje. Na taj način, naspram Pupovčeva „ključa“ i glavinjanja „novo-smjeraške“ (č)etničke elite, okrenuti izazovima zapadno-demokratskog svijeta, hrvatski bi se državljani (građani), konačno, mogli posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka.
36. S druge strane, nacionalna i lokalna (ne)istražena viktimogena toponimija – polazeći od dostojanstva (pijeteta) Žrtve same po sebi – onkraj ostrašćenih (anti)fašističkih ideologija, postaje predmetom sustavna povjesničko-forenzičnoga istraživanja, duhovnog oplakivanja (okajavanja) ter pravno-moralnog sankcioniranja. U tom kontekstu, na primjeru već pozitivnih iskustava, uljudbeno će se zbrinjavati i spomenička baština totalitarnih sustava. Primjerice, u Mađarskoj i nekim drugim zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, „antifašistički spomenici su sačuvani, muzeološki obrađeni i izloženi u specifičnom parku skulptura“ (Ivana Hanaček i Ivan Klisurić). S tim u svezi, kao svjedočanstvo jednoga vremena – upravo bi lički Srb mogao biti idealno mjeso za izgradbu parka „antifašističkih“ spomen-obilježja, tj. kao hrvatska inačica „Szoborparka, ‘jurskog’ parka komunizma“. Na taj način simbolički bi se arhiviralo jedno poglavlje dramatične hrvatske povjesnice.
37. Naime, Račan-Sanader-Kosor-Milanovićev vladalački „novi smjer“ ideološka je protega „novog kursa“ (1903.) i kobnih „riječko-zadarskih rezolucionaša“ (1905.), čija je politika vodila u stvaranje monarhijske Jugoslavije, uslijedila je stvaranjem komunističke Jugoslavije i okončana ratnim pohodom Srba na Hrvate i Hrvatsku sa strašnim posljedicama. Krug se zatvorio od „literarne“ prijetnje Srba (1902.) o istrebljenju Hrvata do pokušaja njegove ostvarbe (1991.-1995). Između ta dva nadnevka, u krugu više od 90 godina, raslo je i razvijalo „kobno sjeme“ politike „novoga kursa“, koje je ponovno proklijalo 2000., posebice, nakon haaške optužnice hrvatskim generalima (incl. hrvatskoj nacionalnoj državi). Međutim, oslobađanjem hrvatskih generala, glede neupitnosti Domovinskog rata, zaokružen je pobjednički „Velebitski krug“ (v. Velebitna izjava), tako da se, naspram kolonijalne politike „novoga smjera“, otvara nova stranica politike izvorna „hrvatskog pravca“.
38. Taj su smjerokaz, upravo, obilježile prve „oslobođene“ riječi generala Gotovine: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda.“ U tom ozračju, doista, , „Još Hrvatska ni’ propala jer uistinu vrvi talentima i izuzetnim mladima. Ljudi posvuda obožavaju čuti Istinu, te viziju bolje Božje Hrvatske“. Ako je to tako, onda: „Hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome“ (Davor Pavuna). Sve u svemu, tragom te osviještene vizije i moguće njezine ostvarbe, nakon dramatične višestoljetne odisejade, prvenstveno zahvaljujući Božjem počelu «molitve i rada» (Benedicti doctrine), usprkos tragičnih iskustava importirane Methodii doctrine («bratstva po krvi i jeziku») te Marx-Lenjin-Tito-doktrine («bratstva po klasi»), Hrvati su ipak (p)ostali pobjednici. Stekliški kazano, naspram „iz tuđe“, kao politički narod (nacija), Hrvati po prvi put mogu pisati povijest „iz vlastite glave“.
Novi Vinodolski, 24. srpnja 2013.
Priredio:
prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke
