Crkvene tajne
Nije ništa novo kada se Crkvu napada za prikrivanje. Ta se praksa provodi odavno. Napadalo se Isusove učenike čim je uskrsnuo. Odmah rekoše da su ga učenici sakrili.
{jathumbnail off}Napadi na crkvu i Crkvu znaju biti smiješni. Posebice je to smiješno u zemljama razvijene demokracije poput lijepe naše i predivne nam domovine Hrvatske. Moram priznati kako smo mi ipak sretni ljudi. Sve se može. Možeš slobodno reći da si vjernik i neće te nitko istući. Možeš slobodno reći da nisi vjernik i onda te npr. izaberu za predsjednika. Možeš slobodno reći da si Hrvat i neće ti nitko raditi velike probleme. Možeš reći da je sramota biti Hrvat i odmah postaneš ministar npr. vanjskih poslova. I doista i u šali i u zbilji u Hrvatskoj imamo velike slobode. Stvarno čovjek može svašta lupetati. Zato svašta možemo čuti i pročitati. Čini mi se da su i ljudi poprilično oguglali pa ih sve te različite vrste umotvorina i verbalnih ekshibicija ne uzbuđuju previše. No, daleko smo od tišine. Jer čim je netko progovorio pojavi se neki pojedinac iz suprotnog tabora koji ne štedeći verbalno oružje raspali sa potpuno suprotnom pričom. I onda možemo svašta čuti.
Skrivanje posljednje poruke
Baš mi je bilo zanimljivo pročitati kako Crkva ne želi objaviti posljednju poruku blaženog Ivana Pavla II. Uvažen autor i potvrditelj informacije podigao se na zadnje noge uvjeravajući nas kako Crkva nešto od nas sakriva. Objasnio nam čovjek kako je blaženi Papa snimio poruku prije nego mu je učinjena traheotomija u rimskoj bolnici „Agostino Gemelli“. Meni osobno nije problem pričekati objavu posljednje Papine poruke prije nego je izgubio dar govora. Nije mi problem zato jer je ostalo dovoljno knjiga i tekstova koje je izrekao i napisao blaženi Karol Wojtyla. Koga zanima može prostudirati i pročitati sve to i kada uspije sve završiti uvjeren sam da će ga manje zanimati posljednje riječi iz posljednje poruke. Jer Papa nije pozivao ljude da čine zlo, nepravdu i mržnju nego je očinski poučavao i redovnike i laike, svećenike i obične ljude. Kome to nije jasno taj ne može biti dobronamjeran koliko se god trudio. Nakon zgražavanja zbog skrivanja posljednjih misli pape Ivana Pavla II. napad se okrenuo prema njegovu tajniku Stanislawu Dziviszu. Rečenoga krakowskog kardinala se proziva jer nije uništio osobne papire blaženog Pape nego je odlučio govoriti i dokumentirati o svom življenju s Ivanom Pavlom II. Koliko je smiješna optužba vidljivo je odmah jer s jedne strane se optužuje kardinala Dziwisza i Crkvu da sakrivaju, a s druge strane ga se proziva kako nije uništio dokumente. Koliko bi tek napada bilo da je spalio čitavu ostavštinu blaženog Karola Woytjle. I što bi se reklo u našem narodu „nije se rodio tko bi ljudima ugodio“, a posebice je teško ugoditi onima koji žele prigovarati pod svaku cijenu.
Ima jedna tajna najveća
Nije ništa novo kada se Crkvu napada za prikrivanje. Ta se praksa provodi odavno. Napadalo se Isusove učenike čim je uskrsnuo. Odmah rekoše da su ga učenici sakrili. Potom se napadalo Kristove sljedbenike jer se smatralo kako oni znaju neke teške tajne i imaju neka supertajna znanja pomoću kojih rade čuda. Napadi su se nastavili i do komunizma kada se također smatralo da katolici imaju neke tajne moći, a posebno svećenici. Jedan me dobar znanac, mrtav ozbiljan i istinski zainteresiran, prije petnaestak godina pitao može li svećenik pročitati njegove misli. Uspio sam suspregnuti smijeh jer je čovjek doista bio ozbiljan. Usprkos tome što sam mu tvrdio kako to nije moguće nisam siguran da mi je povjerovao do kraja. Ta želja za doznavanjem crkvenih tajni je posebice velika kod onih koji se vole busati kako nisu vjernici bilo da su ateisti ili agnostici. Kao da bi se nešto promijenilo da doznaju te tajne. Njima je važno samo tajnu razotkriti, a kada se otkrije onda opet raspali po starom u očekivanju neke nove tajne. Tako je nekako bilo i sa fatimskim tajnama. Bila je jaka želja da se otkriju i umjesto da onda saznanje bude poticaj događa se suprotno. U zraku i riječima se osjeća razočaranost jer tajna očito nije nešto napeta pa je se može ignorirati. I tko će onda vjerovati kako nema nikakvih posebnih tajni posebice za vjernika običnog i praktičnog. Naravno, da i takvog vjernika zanima što je sadržaj pojedine poruke ili tajne, ali to mu nije smisao života. Nije mu to glavna preokupacija i strast koja ga drži. Vjernik obični baš kao i nevjernik obični ima dovoljno informacija i izvora iz kojih može doznati sve tajne. I tajna stane u jednu riječ. Ljubi. Stane i u dvije. Iskreno ljubi. Stane i u pet. Ljubi i čini što želiš. A ima i cijela Biblija za one koji žele doznati više. Mnogi su se potrudili pročitati cijelu Bibliju, ali im opet nije ništa jasno. To je zato jer se nisu ohrabrili istupiti iz svoje zatvorenosti. Usporedio bih to kao da netko iz staklene sobe gleda kako se peče roštilj. Koliko god proučavao, pratio i zapisivao nikako ne želi izaći pa osjetiti miris, okus i doživjeti stvarnost. Takav mi se čini „nevjernik“ koji želi otkriti crkvene tajne. Može gledati do mile volje, ali tek kada sebe pripusti životu moći će spoznati kako je najveća tajna da nema tajne.
Izvor: Mario Raguž/Laudato.hr
