Mate Uzinić: Uznesenje BDM (Velika Gospa)
„Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“, iz Ivanovog proročanskog viđenja je Crkva kao hodočasnički Božji narod na putu kroz povijest i vrijeme obilježene „porođajnim bolima i mukama rađanja“, a u izvršenju svoje sasvim osobite zadaće da „porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom.“
{jathumbnail off}Na tom hodočasničkom putu Crkva nije sama, objašnjava nam ova slika žene odjevene u sunce. S njom je Bog koji ju je učinio pobjednicom nad svim lažnim bogovima, ujedinio u jedan Božji narod i zaogrnuo svojom milošću. Tu je i još netko. „I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju.“ Nakana Zmaja je spriječiti Crkvu u njezinoj zadaći rađanja, proždrijeti njezin plod čim se rodi i učiniti je besplodnom: „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete“.
Utješna poruka je da on neće uspjeti u svojoj zadaći, makar mu služila sva središta i strukture ovozemaljske moći koju predstavljaju rogovi i krune na glavama: „I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu.“ To rađanje, a riječ je o zadaći Crkve da, usprkos svim suprotnostima na koje će nailaziti i nailazi, začne i rodi Boga u ovaj svijet, da bi se po tom rađanju, po tom našem činiti Boga prisutnim po onomu što kao kršćani govorimo i činimo, čitav svijet mogao pretvoriti u mjesto Božje vladavine i doći do konačne pobjede i proglasa:
„Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.“ Na ovu misao prvog čitanja, nadovezuje se i drugo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima u kojoj Pavao također govori o događajima na kraju vremena koji će uslijediti nakon što Krist o svom Dolasku „preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.“ I u ovom slučaju poruka je ispunjena nadom: „Kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“ Dogoditi će se to po redu povezanom uz Krista: „Prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku – evo zašto je Gospa prva! – dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje (a) kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt.“
Ove poruke o Crkvi kao hodočasničkom Božjem narodu kroz povijest, sa sasvim osobito zadaćom i mnogim izazovima u njezinom izvršenju, žele nas povezati s hodočasnicom u punom smislu, a to je blažena Djevica Marija. Ta hodočasnica član je tog istog hodočasničkog Božjeg naroda Crkve, ali mu je također majka i uzor zbog osobite uloge koju je kao Bogorodica imala u povijesti spasenja. Ta osobita uloga razlog je njezine sasvim osobite povlastice uznesenja na nebo dušom i tijelom koju slavimo današnjom svetkovinom. Sve ovo ovako izražava Drugi vatikanski koncil: „Blažena Djevica je darom i zadaćom bogomaterinstva, koje je združuje sa Sinom Otkupiteljem, te svojim posebnim milostima i ulogama tijesno sjedinjena i s Crkvom. Bogorodica je tip Crkve, kao što je to već sv. Ambrozije učio, to jest u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom. U otajstvu, naime, Crkve, koja se također s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija je prva odlično i jedinstveno pružila primjer djevice i majke“ (LG 63).
Ovo naše povezivanje s Gospom, koju i samu zbog njezin osobite uloge u povijesti spasenja prepoznajemo kao ženu odjevenoj suncem – što može biti opasno zaboravimo li da je i ona jedna od nas, ljudsko stvorenje – želi nas potaknuti na dvije dimenzije koje će nam omogućiti da od sebe odagnamo svaku opasnost i strah malodušnosti te da ispunimo svoje kršćansko poslanje.
Prva dimenzija na koju nas želi potaknuti ovo naše povezivanje s Gospom je poziv da se nasljedovanjem pridružimo Gospi na njezinom hodočasničkom putu. Evanđelist Luka, koji je prema pobožnoj tradiciji događaje iz Isusovog djetinjstva čuo od same Marije, prepričava kako Gospa započinje svoj hodočasnički put koji ju je, s Bogom u sebi, odveo iz vlastitog doma i sigurnosti, u susret bližnjima u nevolji i potrebi, a onda iz događaja u događaj kojima je bila svjedok i pratiteljica, do konačne proslave. „Usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin.“ To ‘usta’ i ‘pohiti’ bilo je samo početak njezinog hodočasničkog puta prema uznesenju. I sav taj hodočasnički put, njezin odnos prema Bogu kojemu se stavila potpuno na raspolaganje i odnos prema bližnjima koje je uvijek primjećivala u njihovoj potrebi, za nas su ogledalo u kojemu se možemo i trebamo ogledati želimo li kao Crkva, hodočasnički Božji narod, izvršiti svoje poslanje u ovom svijetu i vremenu i stići do onog cilja koji je Gospa, već postigla kao prva „u svom redu.“ Pridružujući se njoj i gledajući u nju i njezin primjer hodočašća s Bogom i prema Bogu do onog konačnog cilja koji se dogodio u uznesenju, možemo spoznati što nam je činiti da bismo mi, a s nama i čitavo čovječanstvo, mogli stići do uznesenja.
Druga dimenzija na koju nas želi potaknuti ovo naše povezivanje s Gospom je da Gospu, kao zagovornicu i pratiteljicu, pridružimo sebi na svom hodočasničkom putu prema konačnom uznesenju na nebo. Tu dimenziju hodočasničkog hoda koji je povezan i prožet molitvom Gospi za zagovor, dočarava mnoštvo vjernika koje se ovih dana nalazi na putu prema različitim Gospinim svetištima, crkvama i kapelama. Njima se možemo u duhu možemo pridružiti i svi mi, makar i nismo hodočasnici u stvarnom smislu te riječi.
Makar ‘Zmaj’ sa svojim slugama i dalje vreba ženu odjevenu suncem s mjesecom pod nogama i vijencem od dvanaest zvijezda u kojoj prepoznajemo Crkvu – nije potrebno puno se truditi da bismo to dokazali – mi se, mi hodočasnici na putu prema vječnosti s osobitom zadaćom da svijetu rodimo Boga i po tom rođenju čovječanstvo uzdignemo do nebeskih visina, nemamo čega bojati. Nemamo se čega bojati jer Bog je s nama. Mi smo ovijeni njegovom zaštitom i milošću. On je podložio sve lažne bogove našim nogama. On nam je omogućio da budemo ponovo jedan Božji narod.
On nam je, konačno, dao Gospu kao uzor, model, ali i zagovornicu. Ako u svojoj svakodnevici, svom življenju u prostoru i vremenu koji su nam darovani i zadani, budemo s njom usklađeni, živeći dvije spomenute dimenzije odnosa Crkve s njom i nje s Crkvom, a one su da se nasljedovanjem pridružimo Gospi hodočasnici na njezinom životnom hodočašću i da molitvom za zagovor Gospu hodočasnicu pridružimo sebi na svom životnom hodočašću, onda ćemo, uvjeren sam, i mi uspjeti odoljeti ‘Zmaju’ i roditi svom svijetu i svom vremenu Isusa Krista za čijom konačnom vlašću i spasenjem žudi palo čovječanstvo i jednom, kad bude proglašeno „spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova“, po njegovim zaslugama biti s cijelim čovječanstvom uzneseni na nebo i pridruženi Gospi koja nas je u tom prethodila, kao što nas je prethodila i općenito u svom odnosu prema Bogu i zadaći njegovog rađanja ovom svijetu.
Biskupov dnevnik
