Zoran Milanović i njegovi nesposobnjakovići
Pojma nemam…
Libera nos Domine diletanta Zorana Milanovića i njegovih šupljoglavaca
{jathumbnail off}U svakom obliku memorije postoji ono što nazivamo pozitivni i negativni naboj. Ti su naboji spremni proizvesti reakcije koje u najdubljoj formi diraju stanje duha, psihologiju ljudskog bića i osobnost jednog naroda. Pišući o memoriji, filozof Montaigne kaže u svom eseju De la Présomption da je ‘memorija jedan zadivljujući alat i usluga, bez koje bi prosudbe imale najveće poteškoće postojati i služiti svojoj svrsi’.
Kultura, za koju mnogi kažu da u svojoj epidermi ne služi ničemu, unatoč ogromnim količinama akumuliranih i zaboravljenih sjećanja, ostaje važnim čimbenikom onoga što je ostatak nakon svih zaborava.
Duh i trezori tih pomalo zaboravljenih sjećanja pomažu nam da ne zaboravimo na sve izglednije opasnosti kako bismo osigurali samoobranu i kako ne bismo još jednom postali žrtvama onih koji nas žele prevariti, iznevjeriti i uništiti. Upravo stanje memorije i vjere u Božju providnost pomoglo je, između inih trezora, održati u životu nadu hrvatskog naroda, njegov duh i želju za samoodržanjem kroz vjekove i kroz olujna vremena, duh i želju koji su mu pomogli da nakon silnih i kompliciranih putešestvija ponovo zadobije svoju slobodu. Upravo onu slobodu što su mnogi časni Hrvati i Hrvatice, u simbiozi s Crkvom u Hrvata, platili svojim životima, patnjama, progonima, na oltaru Domovine, na oltaru Kristove Crkve.
Danas ponovno politička i izvršna vlast, njezini čelnici i sam predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović igraju se memorijom našeg naroda, na stanovit način rugajući joj se i optužujući one koji su stvorili i zadobili tu slobodu u zajednici s Crkvom u Hrvata, za ni manje ni više – nego zločine!
Da, stvoriti Hrvatsku za pomahnitale šupljoglavce, dakako, zločin je, a abolicija svih počinitelja najmonstruoznijih zločina koji su učinjeni spram hrvatskog naroda i protiv svih onih nedužnih žrtava koji su težili hrvatskoj nezavisnosti, to nije vrijedno spomena, to je tek banalna činjenica!
Vlada je skupina nesposobnjakovića
Danas se, ponovno, pokušava napraviti paralela između legitimnih državotvornih nastojanja i onoga što je bila višedesetljetna opresija i zločini brojeni nad više stotina tisuća nevinih hrvatskih žrtava, što su bili progoni hrvatskog pučanstva diljem svijeta, s kazamatima prepunim domoljubima, a s ciljem da se iskorijeni i zatomi hrvatski duh i zbiljnost. Crkva u Hrvata i njezini dični kardinali bili su, dakako, perjanica otpora, jučer, danas i sutra, fakat koji ne ostavlja ni trunka sumnje.
Crkva u Hrvata i njezini dični kardinali proglašavani su zločincima, jučer i danas, od istobojne odnarođene političke strukture, ove koja drži svu izvršnu vlast danas i one koja je držala hrvatski narod u jugoslavenskoj tamnici gotovo pet desetljeća. Premda je svakoj razumnoj i iole politički promišljenoj osobi jasno kako su upravo Crkva i kardinali bili ponos i nada svog hrvatskog naroda jer oni su dično držali ponos i gard nacije, u zajedništvu sa svim hrvatskim svećenstvom, obnavljajući nadu i vjeru koja je otvarala sve putove prema konačnoj hrvatskoj slobodi.
Igrati se s ovim istinama i lošom memorijom, vrlo je riskantna i, dakako, politički vrlo problematična rabota. Takve paralele može postavljati samo jedan politički netalentirani diletant, kojemu i posljednji vrabac na grani u Hrvatskoj zna ime. Kako ne bi bilo zabune i nedoumica, naravno, njegovo je ime Zoran Milanović, sadašnji predsjednik hrvatske Vlade!
Već prilično vremena svakom ozbiljnom Hrvatu jasno je da su vođeni Vladom diletanata, netalentiranih političara, lišenih najosnovnijih znanja, kako gospodarske teorije, tako i gospodarske prakse, neadaptiranih za vrijeme u kojem živimo. Oni nisu u stanju vratiti vjeru u gospodarski prosperitet, psihološki pripremiti pozitivan trend boljitka, senzibilitet za demokratsku većinu mišljenja u narodu, konačno, vratiti vjeru u pošten rad i pošteno stvorene plodove rada.
Vlada je kao skupina nespretnjakovića, ideološki zadojenih aparatčika, izabrala za geslo svog rada diverziju, težeći kamuflažama zamračiti svu ozbiljnost gospodarske katastrofe, koja je nazočna u svim vidovima i pokazateljima gospodarske aktivnosti, koja iz dana u dan postaje sve teža i teža, vodeći prema ponorima i hrvatske građane i hrvatsku državu.
U vremenima takvih stanja svaki bi razuman političar, s minimalnim političkim instinktom, tražio putove suglasja, konsenzusa gospodarskih, političkih i socijalnih čimbenika države, pozivajući ih na svu ozbiljnost situacije u traženju zajedničkih putova izlaska iz krize.
Oni, pak, traže u tom istom vremenu egzaltacije nerazumlja, javnih prozivki i vrijeđanja u predstavničkom domu, vrijeđanja prvaka u športskim klubovima, sudaca koji sankcioniraju njihov diletantizam vladanja, u progonu časnih državotvornih hrvatskih glazbenika, brinući o problemima statistički nesignifikativnih skupina, prolongirajući zakone na neutemeljenim pravnim formama, rasprodajom javnih temeljnih resursa, svega onog što nazivamo uvriježenim nazivom obiteljsko srebro države, izazivljući javna zgražanja.
Njihove akcije može se mirne duše okarakterizirati kao javno institucionalizirano teroriziranje većinske populacije od strane Vlade i njezinih čelnika.
Svečanost ulaska u EU kao polučetnički dernek
Vlada i Predsjednik Republike čak su i ulazak Hrvatske u Europsku Uniju banalizirali. Milanović i Titov gardist Ivo Josipović pretvorili su ga u polučetnički dernek, ideološkog naboja, koji su ozbiljni i povijesni partneri Hrvatske s njihovim čelnicima zaobišli! Kako su državotvorna hrvatska javnost i hrvatski branitelji gledali na taj čin u kojemu je u prvi plan stavljen četnički vojvoda, vidi se i po «entuzijazmu» kojim su široke narodne mase nazočile, tek koja tisuća SDP-ovaca, dok je koncert uoči tog dana hrvatskog nacionalnog tribuna Marka Perkovića Thompsona popratilo na prepunom poljudskom igralištu više od 50 tisuća nazočnih.
Kad bi premijer bio politički pismen, mogao bi taj fakat promeditirati. Umjesto postavljanja pitanja samom sebi, on šalje policiju na pretres Thompsonova stana jer što taj ‘terorist’ smjera, kakvog li to oružja on skriva kad je, kao od šale, u stanju prikupiti tridesetak, pedesetak a zašto ne sutra i stotine i milijune Hrvata iz Domovine i dijaspore na obranu hrvatskog nacionalnog digniteta koji Milanovićeva Vlada svesrdno i u različitim formama čini upitnim? Najava represije koju je hrvatski puk osjetio na svojem tijelu vidno se približuje, konačno ‘kralj je gol’!
Tko pametan može u jednoj izrazito monolitnoj katoličkoj državi predlagati i donositi zakone koji zadovoljavaju interese statistički nesignifikativnih skupina umjesto da Vlada vodi računa o interesima većine, njezinim vjerskim i religioznim osjećajima, tko pametan može optuživati neutemeljeno, bez podastrtih argumenata, Crkvu za zločine na službenim sjednicama Vlade u vremenu kad je konsenzus svih građana, više nego ikad ranije, postao raison d’être države!
Dok gotovo sve europske države pokazuju trendove oporavka od krize, definitivnog izlaska iz kriza, recesija, Hrvatska sve više pokazuje još veću osjetljivost sa silaznom tendencijom, što vidno svjedoči o netalentiranosti vladajućih struktura koje nisu u stanju ekonoprogramirati viziju oporavka, izlaska iz krize, proizvesti psihološki pozitivan trend u narodu i gospodarstvu, tražeći potporu za razumijevanje, okupljanja oko esencijalnih problema hrvatskog društva, kad bi kojim slučajem imala viziju oporavka.
Problem je u Vladi i njezinu Predsjedniku koji jednostavno nemaju vizije što je Hrvatska danas i što bi to ona mogla biti sutra. Dakle od njih narod ne može očekivati nikakvo dobro, nikakvu pozitivnu i zamamnu dobitnu soluciju.
Mislim da određeni broj ljudi čak i u samom SDP to jasno osjeća i konačno javno svjedoči i shvaća. To je pozornim analitičarima vidljivo i u tekstovima objavljenih razgovora nekih od čelnika SDP-a i može se valjano vjerovati da bi jedna od privremenih solucija bila i smjena samog Milanovića koji nema upravljačkog talenta, upravljačke karizme, izraženih radnih navika, a isto tako ni stvarnog političkog osjećaja za trenutak u kojem se država nalazi.
On nije ono što bi Francuzi kazali Homme d’Etat (državnik), a po svim svojim do sada posvjedočenim predispozicijama i vladajućim performancama, na žalost, to nikada i ne može biti, iako bi Hrvatska ovog momenta zapravo trebala dobiti za takvu funkciju i s obzirom na stanje svojih gospodarskih performansi i stanje gospodarskih javnih računa, jednog istinskog Homme d’Etat. On je po svim elementima političke prosudbe politički mrtvac, gubitnik na kraće i na dulje vrijeme! Riješiti se njega čim prije, to postaje stvar javnog dobra hrvatske države!
Ne postoji ništa što vrijeme vremenom ne izbriše
Zaboravljene uspomene, memorija, slijede nas dajući našim spoznajama i procjenama određene pretpostavke i komparativne elemente kojima se služimo u traženjima istina, u nadi da će takve spoznaje i rezoniranje funkcionirati kao instinkt, kroz obranu autonomije kritičkog duha kako bismo spriječili buduće žrtve, zaustavili nerazumlje javnog ponašanja koje bi moglo završiti na tragičan način za hrvatsku državu.
Sloboda se u načelu uvijek treba osvojiti. Ona se osvaja na načine koji nisu uvijek priznati, ni razumljivi za sve. Taj trezor memorije koji je u nama, mogućnosti i osobnosti razmišljanja, autonomija razmišljanja, daju nam snage da ustrajemo i razobličimo sve forme koje stavljaju slobode upitnim kako bi i tu teško stečenu slobodu Domovine spasili od napasnika! Libera nos Domine od Milanovića i njemu sličnih!
Pri tome, hrvatski narod ne treba gubiti nadu. Treba se nadati i danas kao što smo se nadali vjekovima, ili kako to Prometejeva forma kaže da ‘ne postoji ništa što vrijeme vremenom ne izbriše’ (268), jer vrijeme je taj esencijalan čimbenik i element koji nas tjera da tražimo u memoriji sve do božjih prošlosti, kako bi pravica zadobila stvarni osjećaj onima koji su osjetili i osjećaju nepravdu.
Ante Glibota, redovni član Europske akademije znanosti, umjetnosti i literature, Pariz
Hrvatski tjednik
