Razgovor s jednim od najutjecajnijih ljudi u Crkvi, kardinalom Burkeom
Prije svega, volio bih istaknuti potrebu za mnogo molitve i posta. Alarmantna brzina realizacije homoseksualnih planova bi nas sve trebala probuditi i učiniti da se zabrinemo za svoju budućnost i budućnost svoje nacije. Ovo je plod prijevare, laži o najtemeljnijim aspektima ljudske prirode, o ljudskoj spolnosti, koja nas uz naš život definira.
{jathumbnail off}Kardinal Raymond Leo Burke prefekt je Vrhovnog tribunala apostolske signature pri Svetoj Stolici. Taj položaj ga trenutno čini jednim od najutjecajnijih ljudi u Crkvi. Poznat je po svom jasnom govoru, otvorenom ukazivanju na krizu vjere, morala, discipline i liturgije unutar Crkve, te jednim od promicatelja tradicionalne rimske liturgije. Razgovor koji slijedi u izvorniku je objavio The Wanderer, a (dorađeni) prijevod preuzet je s bloga Caritas et Veritas.
Prije šest godina, papa Benedikt izdao je motuproprij Summorum Pontificum, koji je dozvolio prakticiranje Tridentinske Mise na široj razini Crkve. U pratećem pismu biskupima, Sveti je Otac izjavio kako se “dvije forme Rimskog obreda međusobno obogaćuju.” Vidite li konkretne koristi koje su se dogodile u Crkvi u posljednjih nekoliko godina radi Summoruma Pontificuma?
Svjedočio sam brojnim koristima. Prvo, sada imamo mnogo snažnije razumijevanje božanskog djelovanja u redovnom obredu. Postojala je određena tendencija u slavljenju redovnog obreda da se pozornost centrira na svećeniku i kongregaciji umjesto na Kristu, koji dolazi u središtu kongregacije kroz službu svećenika koji djeluje u Njegovo ime kako bi dao dar svoga života kao što ga je i dao na Kalvariji, i kako bi tu žrtvu činio novom za nas na svakoj svetoj Misi.
Druga usko vezana korist je ljubav prema istinskoj reformi liturgije kakvu je priželjkivao Koncil, to jest reforma koja bi bila u kontinuitetu sa stoljetnom tradicijom Crkve, ne obnova koja bi bila prekid sa tom liturgijskom tradicijom. Slavljenje dvije forme Rimskoga obreda je dovelo do rastuće svijesti o potrebi da se povrate neki elementi liturgijske tradicije koji su bili prebrzo odbačeni nakon Koncila, nasuprot namjeri Koncila.
Drugim riječima, što je papa Benedikt XVI. imao na umu bilo je poticanje reforme kakvu je Koncil uistinu priželjkivao, to jest reforme koja bi bila u kontinuitetu sa tradicijom Crkve, a ne prijelom – obnovljeni obred Mise koji nije nova Misa, već je u kontinuitetu sa svetom Misom kakva se oduvijek slavila.
Prošla su otprilike četiri mjeseca otkako je papa Franjo postao 266. papa. Sa položaja Vaše službe u Rimu, jeste li primijetili ikakve primjetne razlike u svakodnevnim događajima u Vatikanu? Koja je uloga grupe osam kardinala što ju je oformio papa Franjo?
Zasigurno papa Franjo, kao što je slučaj sa svakim papom, ima svoj osobiti stil koji nije isti kao što je bio Benediktov. Svi se tome prilagođavaju. Stil je to koji se veoma svidio vjernicima, kao što saznajemo od brojnih hodočasnika koji dolaze u Rim, kao i njihovih komentara o novom Svetom Ocu. On ima poseban način komunikacije sa ljudima koji je direktan i koji demonstrira očinsku zabrinutost za njih kao pojedince. Kada ljudi vide očinsku i duhovnu brigu koju daje drugima, oni razumiju da se jednako tako brine i za njih same.
Govoreći o promjenama, Sveti Otac je izjavio kako namjerava provesti reformu rimske kurije, a to bi nužno značilo i reformu u njegovom djelovanju prema crkvama po cijelome svijetu. On trenutno proučava sve to. Oni koji su među nama zaduženi za urede u kuriji su privremeno potvrđeni dok se njegovo proučavanje ne dovrši. Kao što je papa Franjo sam izjavio, on nije bio dio kurije, i tek se sada upoznaje sa načinom na koji kurija djeluje, a za to je potrebno vrijeme. Tek je četiri mjeseca proteklo kako je izabran za papu, tako da moramo pričekati da vidimo njegove odluke.
Skupina osmorice kardinala koje je papa Franjo imenovao [kako bi ga savjetovali u procesu reforme rimske kurije] je rezultat sugestija izraženih na općoj kongregaciji uoči konklave, a o čemu se govorilo i unazad nekoliko godina. Norme djelovanja ovog tijela se još nisu objavile i stoga ne mogu reći točno što će sve biti dano na razmatranje grupi ili kako će ona točno djelovati. Što se čini jasnim jest da Sveti Otac želi imati grupu bliskih i visoko kvalificiranih savjetnika s kojima će se konzultirati kroz svoje djelovanje.
13. svibnja papa Franjo je posvetio svoje papinstvo Gospi Fatime. Koje je značenje toga čina?
Mislim da je to veoma važno. Prvo, to je izraz dubokog predanja našoj Blaženoj Majci koji očito označava život pape Franje. Od samog početka svoga pontifikata, učestalo je zazivao posredništvo naše Blažene Majke kad god je slavio svetu Misu. Uvijek iskazuje naklonost slici Blažene Majke dok je u svetištu, ne samo kadeći ju ili moleći joj se – uvijek će posegnuti i dotaknuti sliku izražavajući time posebnu naklonost i predanje.
Govoreći o našoj Gospi Fatime, svi smo čuli o proročanstvima koja su dana trima vidiocima u Fatimi koja su do sad bila objavljena i što govore o napadima Sotone na rimskoga poglavara. Siguran sam da papa Franjo o tome razmišlja i stoga se utječe Gospi za njezinu zaštitu kao što je ona štitila blaženog Ivana Pavla II. od metka. Dogodilo se to baš na dan naše Gospe Fatimske, i Ivan Pavao je bio čvrsto uvjeren kako je ona posredovala da njegov život bude spašen. Vjerujem kako papa Franjo moli za istu pomoć i zaštitu u ovom vremenu.
Čini se da imamo pad u razvoju naše zemlje. Na primjer, šokantno je kako su se stvari brzo razvile u Minnesoti. Prije godinu dana činilo se skoro sigurnim kako će referendumsko glasanje u studenom ustavno definirati brak kao zajednicu jednoga muškarca i jedne žene. Unatoč herojskim naporima nadbiskupa Johna Nienstedta i brojnih drugih Crkvenih vođa, to nije uspjelo. Samo četiri mjeseca kasnije uveden je zakon kojim je Minnesota postala dvanaesta zemlja koja je legalizirala takozvani istospolni brak. Kako smo došli do ove točke? Osim molitve i posta, što vjernici mogu činiti?
Prije svega, volio bih istaknuti potrebu za mnogo molitve i posta. Alarmantna brzina realizacije homoseksualnih planova bi nas sve trebala probuditi i učiniti da se zabrinemo za svoju budućnost i budućnost svoje nacije. Ovo je plod prijevare, laži o najtemeljnijim aspektima ljudske prirode, o ljudskoj spolnosti, koja nas uz naš život definira. Samo je jedno mjesto sa kojeg ovakve laži izviru – od Sotone. To je dijabolična situacija koja za cilj ima uništenje osoba, obitelji, i na kraju samog našeg naroda.
Kako smo došli do ovoga? Činjenica da se ovakve “zajednice” sklapaju legalno je manifestacija kulture smrti, protu-životne i protu-obiteljske kulture koja već neko vrijeme postoji u našem narodu. Mi se kao katolici nismo ispravno suprotstavili ovome jer nismo bili poučeni svojoj katoličkoj vjeri, posebice ne dovoljno duboko da se poučimo o smrtno opasnim zlima našega vremena. Ovo je neuspjeh kateheze djece i mladih koji traje već pedeset godina. To se spominje, ali zahtjeva mnogo radikalniju pažnju. O tome mogu govoriti jer sam bio biskup na dvije različite biskupije.
Nakon pedeset godina, imamo mnogo odraslih glasača koji podržavaju političare sa nemoralnim stavovima jer ne poznaju svoju katoličku vjeru i njezino naučavanje o istospolnoj privlačnosti, kao i o inherentnom neredu na području spolnih odnosa između dvije osobe istoga spola. Radi toga ti ljudi nisu u stanju braniti katoličku vjeru na tom području.
Što je također pridonijelo ovome problemu je uzdizanje vrline tolerancije koja se lažno vidi kao vrlina koja vlada ostalim vrlinama. Drugim riječima, od nas se očekuje da toleriramo druge ljude koji čine nemoralna djela do razine u kojoj prihvaćamo moralno zlo. Tolerancija je vrlina, ali zasigurno nije principalna vrlina; principalna vrlina je ljubav. Ljubav znači govorenje istine, posebice istine o ljudskom životu i ljudskoj seksualnosti. I dok ljubimo osobe, mi želimo samo najbolje za one koji pate od želje da se upuste u spolne odnose sa osobom istoga spola. Takvi nam se čini moraju ogaditi u sebi jer su protivni prirodi samoj kao i Bogu koji nas je stvorio.
Vrlina ljubavi nas navodi da budemo blagi i puni razumjevanja prema osobama, ali i da budemo čvrsti i snažni u suprotstavljanju zlu samome. Ova se vrsta zbunjenosti toliko proširila. Mnogo sam ju puta susreo i kao svećenik, i kao biskup. To je nešto čime se jednostavno moramo okupirati. Ima previše tišine – ljudi ne žele o tome govoriti jer tema nije “politički ispravna”. Ali ne možemo više biti tihi, jer ćemo se u suprotnom naći u situaciji iz koje neće biti izlaza.
Kanon 915
Nancy Pelosi, kada je nedavno bila pitana na novinarskoj presici o moralnoj razlici između onoga što je dr. Gosnell učinio ubojstvom živoga i rođenoga djeteta u 23. tjednu i abortusu djeteta trenutke prije porođaja, odbila je odgovoriti. Umjesto toga izjasnila se: “Kao praktičnom katoliku za mene je ovo veoma važna stvar. Ne mislim da bi ovo trebalo imati išta sa politikom.” Kako bi trebali reagirati nakon onoga što se doima kao skandalozna izjava? Je li ovo slučaj gdje se kanon 915 može primjeniti? [NB. Kanon 915 Kanonskoga zakona izjavljuje kako se oni koji ustraju u manifestiranju smrtnoga grijeha ne mogu pripustiti svetoj pričesti]
Ovo je zasigurno slučaj u kojem se kanon 915 mora primijeniti. Ovdje je riječ o osobi koja uporno, unatoč uzastopnim opomenama, ustraje u smrtnome grijehu – surađujući sa zločinom pružanja abortusa – i još se izjašnjava kao predani katolik. Ovo je primjer onoga što je blaženi Ivan Pavao II. govorio spominjući situacije u kojima su katolici udaljili svoju vjeru od svoga javnog života i time prestali služiti svoju braću i sestra u onome što moraju – u obrani i promicanju života nevinih i nebranjenih nerođenih, u branjenju i promicanju integriteta braka i obitelji.
Pitanja o kojima kongresnica Pelosi govori ne odnose se tek na uvjerenja ili običaje Katoličke crkve. Posrijedi je prirodni moralni zakon upisan u srce svakoga čovjeka i kojeg Katolička crkva također poučava: taj prirodni moralni zakon koji nam je tako predivno prenesao naš Gospodin Isus Krist svojim spasonosnim poučavanjem, ali više od ičega svojom mukom i smrću.
Reći da su ovo jednostavno pitanja katoličke vjere kojima nije mjesto u politici je jednostavno lažno i pogrešno. Bojim se za kongresnicu Pelosi ako ne shvati u kakvoj se zabludi nalazi. Pozivam ju da razmatra primjer svetoga Tome Morea koji je postupio ispravno u sličnoj situaciji makar ga je to stajalo života.
Brojne vjerne katolike muči kada utjecajne političke figure sa neskrivenim protu-životnim i protu-obiteljskim stavovima primaju počasti poput pozivnica da drže govore na katoličkim sveučilištima, kada im se daju počasne titule ili se za njih služe katoličke pogrebne mise bez da su se odrekli svojih nemoralnih stavova. Vjerne se katolike istovremeno uči kako čine ozbiljan grijeh ako glasaju za takve kandidate. Kako se oni koji se trude živjeti svoju vjeru mogu pomiriti sa ovakvim kontradikcijama?
Takve se stvari ne mogu pomiriti – one jesu kontradikcija, to je pogrešno, to je skandalozno, i to mora prestati! Živimo u kulturi sa lažnim osjećajem dijaloga – koji se također uvukao u Crkvu – gdje se pretvaramo da dijalogiziramo o otvorenim i nečuvenim prekršajima protiv moralnog zakona. Možemo li vjerovati da je dopušteno javno častiti ljude koji podržavaju nečuvene prekršaje, a potom se ponašati iznenađeno ako se netko sablazni nad time? Za katoličke institucije ili pojedince koji priznaju takve ljude, častiti ih na bilo koji način, izvor je strašnoga skandala za koji su oni sami odgovorni. Na određeni način, oni sami pridonose grešnosti osoba koje su u to uključiti. Nema drugoga načina da se takvo što pomiri; to je jednostavno pogrešno.
Pohađanje mise
Putem anketa redovito saznajemo da samo 20-25 % onih koji se predstavljaju kao katolici pohađa nedjeljnu misu. Naravno, mnoštvo njih nije svjesno kako će mandat HHS-a utjecati na vjerske slobode unatoč USCCB-u i biskupima čija se upozorenja nadglašava. Iako biskupi nastoje odaslati poruku o neizbježnim opasnostima koje prijete obiteljima, vjerskim slobodama i tako dalje, kako mogu išta postići u takvome okruženju? Kako vjerni laici mogu pomoći? [NB. “HHS mandat’ je pravilnik Odjela za zdravlje federalne vlade koji propisuje da su sve bolnice, zdravstvena osiguranja i sl. dužne pokrivati troškove kontracepcije, abortivnih sredstava i sterilizacije kao dio tzv. “preventivne zdravstvene usluge “za žene”.]
Na žalost, u vremenu koje je uslijedilo nakon Drugog vatikanskog koncila, zbila se reforma svete liturgije kojom je ona učinjena usredotočenom na čovjeka i banalnom. U nekim slučajevima ljudima je u stvari postalo teško nositi se sa time radi nejasnih umetanja dijelova mise, stranim idejama i nametanju osobnosti svećenika i kongregacija u liturgiju do razine u kojoj su ljudi počeli smatrati kako je Misa neka vrsta društvene aktivnosti. A ako im više nije bila prihvatljiva, prestali bi ju pohađati.
Ako netko razumije što Misa uistinu jest – Krist sam silazi sa Nebesa kako bi obnovio žrtvu Kalvarije – kako bi mogao ne biti prisutan Nedjeljom? U prošlosti ljudi su to razumjeli i 80-90 % ljudi je pohađalo svetu Misu. Moramo povratiti svetost slavljenja svete Mise kako bi se oni koji su otpali vratili.
Drugo, kada ljudi ne dolaze na Misu u velikim brojevima, kao što je slučaj, nemaju priliku slušati Nedjeljnu propovjed koja je glavno sredstvo poučavanja vjernih odraslih u Crkvi. Na nekim mjestim, čak i kada ljudi pohode Misu, ne poučava ih se kao što bi trebalo. Biskupi prvi, a potom i svećenici skupa s njima moraju biti jasni i ustrajni u predavanju istine o slobodi i savjesti, kao i o zlima mandata (op.: pravilnika) o zdravstvenoj skrbi.
Treće, u situaciji kakvu imamo, koju jednostavno moramo prepoznati, laici naprosto moraju svjedočiti svojim bližnjima. Više i više iskrenih i poučenih katolika mora biti spremno potvrditi svoju vjeru drugima, čak i ako nisu vješti govornici. Sama činjenica da nekome prilaze i razgovaraju sa bližnjim katolicima o pitanjima poput slobode savjesti ne može proći bez pozitivnog efekta na pojedinca.
Jesmo li na rubu dosezanja točke gdje obrazovani i pripremljeni katolici koji su vjerni Crkvenom učenju o moralnosti više neće biti primani u područjima poput zdravstva, obrazovanja, socijalnih usluga, ili savjetovanja gdje vjerska uvjerenja ne pogoduju državnim idejama, i gdje su nastrane kulturalne norme smatrane normalnima u našemu društvu? Je li javni progon neizbježan? Je li moguće zaustaviti vladu?
Ako trenutna vlada, koju se ne može opisati nikako drugačije osim kao totalitarnu, nije zaustavljena te nastavi smjerom kojim ide, takva će progonstva uslijediti. Katolicima neće biti moguće pružati većinu normalnih ljudskih usluga, bilo to u zdravstvu, obrazovanju ili socijalnim uslugama, jer po savjesti neće moći činiti ono što vlada od njih zahtijeva: da surađuju u teškom moralnom zlu. Putujemo tim putem i to možemo primijetiti čak i sad.
Primio sam mnogo upita od katoličkih vlasnika malih kompanija koji posluju sa osiguranjima, čije su savjesti mučene trenutnom situacijom u našoj zemlji. Nije lako naći načina da djelujemo sa pružanjem zdravstvene njege nekima. To je netolerantna situacija koju imamo u svojoj zemlji i ona mora prestati.
Da, to se može vratiti – imamo demokraciju. Vlada poput naše može i mora biti zaustavljena u tome što čini. Ankete nam govore da se većina Amerikanaca protivi pružanju abortusa i da se također protivi ideji priznavanja zajedništva dvije istospolne osobe kao braka. Zašto onda naša vlada nameće ovo na ljude koji se, sa svojim zdravo odgojenim savjestima, protive ovim stvarima?
Nikad nisam mislio da ću ovo kazati, ali trebali bi slijediti primjer Francuske. Francuzi su imali vladu koja je na žalost bila slična našoj. Na totalitaran način, uvela je i pokušava nametnuti zakonsko priznavanje takozvanim bračnim zajednicama istoga spola. Francuzi su na ulicama u protestu – jedna je demonstracja privukla više od dva milijuna ljudi. Postoji ustanak u Francuskoj među ljudima koji se protive vladi, i to je ono što trebamo u našoj zemlji.
Ne možemo se samo slagati sa vladinim idejama i zakonima koji uništavaju one najnevinije i najslabije među nama. To će također naškoditi i onima koji su oslabili poradi svoje starosti ili ozbiljne bolesti. Ovo je sve uzorak, potpuna korupcija istine o ljudskoj spolnosti koja je već nanijela groznu štetu osobama, obiteljima i našem društvu, i to mora prestati.
Ohrabriti mlade
Za kraj, što ste primijetili na svojim putovanjima svijetom, a da vam daje najviše razloga za nadu?
Najveći su mi znak nade mladi ljudi koje sam sreo, koji vjeruju više od moje generacije i prepoznaju kako je propala naša kultura, te traže istinu. Oni razumiju da je ovaj zakon koji brani abortuse, istospolne zajednice i sl. te koji nam je prodan, ultimativno uništavajući. Tako da bih rekao da je to najveći razlog za nadu.
No ovi mladići također trebaju ohrabrenje od nas koji smo stariji. Oni trebaju mudrost starije generacije koja se herojski borila za istnu, za ono što je istinska ljubav koja je u skladu sa Božjim zakonom. Oni među nama koji su stariji bi također trebali sami biti ohrabreni; istovremeno, moramo se potruditi oko komunikacije sa mlađom generacijom i pomoći im izgraditi bolju budućnost.
Mislim na malene kako odrastaju – moje nećake i nećakinje – i također sam ponekad ispunjen sa toliko tuge jer vidim njihove roditelje koji se istinski trude odgojiti ih u pravome kršćanskom domu i prianjanju uz praksu i istine vjere. Ali svijet u koji će ući kao odrasli, ako namjeravaju ostati vjerni svojoj vjeri, od njih će zahtijevati da budu istinski odvažni i snažni.
Izvor: Katolik.hr
