Hrvatska zaista može biti ponosna. Naime, ona je jedina država u cijeloj Europi koja ima jedan uistinu zanimljiv unikat – pravi pravcati staljinistički list. Jutarnji list. Kada bi taj famozni JL pokazali Britancima, Francuzima, Šveđanima ili, primjerice, Poljacima, svi bi nas oni zacijelo od srca žalili videći u kakvom smradu živimo.

{jathumbnail off}I u tom jedinom staljinističkom glasilu Europe u kojem, po starom dobrom komunističkom običaju, postoje dežurni, partijski komentatrori i kolumnisti, u službi medijskih političkih komesara. Glavni od njih je šef-analitičar Butković, a odmah iza njega dolazi, stara partijka, Jelena Lovrić, koja je preživjela već 3 sistema: Titov, Račanov, Sanadreov i sada je u četvrtom; Milanović-Josipovićem. I Lovrićka je 26-27 godina u svakom od njih na strani vlasti i na strani bogatih i moćnih. Butković i Lovrićka su glasnogovornici kukurikavaca, koji po starom partijskom obrascu objašnjavaju sve odluke Milanovičeve vlade, pravdaju sve njene gafove i brane sve njene gadosti.

Tako su onda, kada je Mamić bio pritvoren, ovo dvoje u najsramotnijoj staljinističkoj maniri napisali optužnicu i presudu protiv njega. Optužnica je glasila: kriv, presuda: najmanje 3 godine zatvora i zauvijek napolje iz hrvatskog nogometa i svih dužnosti. Naravno da se nakon oslobađanja Mamića nikad nisu ispričali. Isprika je samo za civilizirane slabiće u demokratskim državama, a ne postoji u komunizmu. Jer Partija je uvijek u pravu.

Sada su ovo dvoje komesara Jutarnjeg opet naravno ragirali partijskim komentarima. Butković se ispljuvao po Bušiću, a Lovrićka po vukovarskim prosvjednicima i naravno po HDZ-u. HDZ je za svaku gadost ove vlade uvijek odgovoran. Da Milanović dobije proljev u zrakoplovu na putu za Brisel, a u upravo u tom trenutku, je WC pokvaren izvan uporabe i zaključan, oni bi okrivili HDZ. U stvari Zoki već sipa proljev bez prestanka, i to iz usta. Tako je nedavno čak drsko optužio i EK i gospođu Reding, da šuruju sa HDZ-om. U svakom nastupu bijesa, još više se šire veliki krateri na njegovom licu.

Ali ova dva glavna analitičara u JL, očito nisu bila dovoljna, pa su pozvali još i Juricu Pavičića iz Slobodne i Tomislava Čadeža u pomoć. Svo četvoro da nam objasne kako vlada ispravno radi, kako je ćirilica vrhunac hrvatske demokracije, prosvjednici divlji šovinisti, a Srbi jadna ugrožena manjina, koja ne bi ni mrava zgazila i kojoj se uskraćuju ljudska prava.

Unatoč tim golemom naporima, i tome što Jutarnji sve te šuplje komentare reklamira kao “top preporuka”, ti komentari nikako da osvanu među “najčitanijim člancima” u JL. Očito da čitateljstvo JL slabo interesira propogandistička gomila đubra u tim komentarima i očito da se JL boji reakcije čitatelja jer su sada “zaključali” forum, i ne dozvoljavaju više da čitatelji kometiraju ove kolumne Butkovića, Lovrićke i ostalih, poučeni negativnim iskustvom, kada je ranije svaka kolumna Butkovića i Lovrićke dobivala masu negativnih komentara na forumu.

EPH u nevolji, i filmski kritičar mora pomoći

Za pojačanje prenijeli su komentar Jurice Pavičića iz onog bezbojnog listića, koji se na svom portalu hvali da su “najveće dnevne novine u Dalmaciji”. Kao da je neka velika stvar biti “najveće dnevne novine u Dalmaciji”, kada uopće nemaš konkurenciju.

Pavičić, je inače u SD zadužen za film. Sa tim se tada jos mladjani Jurica, bavio već prije nekih 24-25 godina, u SFRJ, dok je Slobodna još bila službeno komunističko glasilo. Danas je samo neslužbeno.

Očito je da je kriminalna organizacija EPH, koja ne plaća porez, u velikoj potrebi, jer sad i filmski kritičari moraju pisati političke pamflete. Tako je Jurica odavno postao politički pamfletist i jedan od najvatrenijih boraca protiv ove “fašističke tvorevine”.

Jurica je ovdje mala novinarsaka kurvica, isto kao i njegova kolegica Sneška Pavić. Ista metoda lažnog obrata za 360 stupnjeva, kada to služi svrsi pravdanja režima. Jurica-Kurvica škraba ovo: “Naime, ljudi koji drže da brane hrvatsku državu napali su hrvatske policajce s hrvatskim grbom na šapki, smrvili su čekićem službenu tablu s hrvatskim grbom i natpisom..”

Pavićka je lani prvo napisala već gotovu presudu za Gotovinu i Domovinski rat, da bi nedavno, ta ista osoba, hvalila tog Gotovinu na sav glas i nazivala ga “našim herojem”, samo da bi obranila svog premijera kome su zviždali u Kninu i pravdala hapšenje ljudi zbog tog zviždanja. Pavičić je, prije nekoliko mjeseci, otvoreno podržao onog espedeovog orjunaša sa Korčule, koji je rekao da je Hrvatska “homofobna i fašistička” i da treba “crknuti”, a sada se naš Jurica-Kurvica pretvara da je domoljub. Tu ljigavu, glatku zmijsku osobinu posjeduju svi, a posebno njihov premijer, koji je u svrhu obrane “lex Perković”, također pokušao zaigrati na lažnu domoljubnu kartu i hinio da oni s “lex Perković” žele zaštiti naše branitelje.

A Tomislav Čadež, nam iz “intelektualnog kuta” po stoti put, objašnjava već totalno otrcane “povijesne” dokaze, da je ćirilica hrvatsko pismo, kao što je već prije nekoliko mjeseci objašnjavao kulturni korifej Večernjeg, Branimir Pofuk, koji će, kladim se, uskoro također, izići sa svojom kolumnom i opet nam tupiti, kako zapravo moramo voljeti ćirilicu, jer je i naše pismo. Ali zašto uvijek argumentirati u jednom smjeru? Zašto ne argumentirati i u drugom smjeru? Dakle, latinica je i srpsko pismo. Što piše i u ustavu i zakonima Srbije. I najveći broj Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, u privatnom životu, koristi se zapravo latinicom. Dakle, ne postoji nikakav valjani pravni argument, po kojem bi Hrvatska morala, ne samo u Vukovaru, već i u drugim mjestima, dozvoljavati i ćirilične natpise.

Pa dovoljno je kupiti nekoliko od brojnih srpskih novina na latinici i pokazati ih recimo u Europsko parlamentu u Strassbourgu ili pokazati im na internetu desetine srpskih portala na latinici. To je dokaz da je latinica i srpsko pismo i da uopće nema potrebe za uvođenjem ćirilice, i da su ti zahtjevi samo provokacija i ostaci one propale politike miloševićevizma. Ništa drugo. Sve ostalo je mazanje očiju, i ljudska prava i ova i ona prava. U privatnom životu nitko Srbima ne uskraćuje uporabu ćirilice. Uskraćivanjem ćirilice na službenim i javnim mjestima, Hrvatska ne uskraćuje prava srpskoj manjini jer Srbi imaju dva pisma – i latinici i ćirilicu, i Hrvatska im jedno od ta dva pisma omogućuje. Skojevac Pavičić tvrdi da je ćirilica Srbima “materinje pismo”, ali materinje pismo im je isto tako i latinica. Baš ovakvi kao Pavičić, koji hrvatski i srpski jezik ionako smatraju jednim jezikom, “srpsko-hrvatskim”, i rado napadaju i Maticu Hrvatsku i HKV i sva ta hrvatska akademska čangrizala koja inzistiraju na posebnom hrvatskom jeziku, ovdje rade suprotno i upinju se svim silama da dokažu, kako su hrvatski i srpski, ipak dva različita jezika.

Tu se još jednom vidi zmijska dvoličnost Pavičića i ostalih jugofila. Dakle, hrvatski jezik za njih u stvari ne postoji i za njih su hrvatski i srpski jedan jezik, ali kada se radi o borbi za režimsku propagandu i prava i privilegije jedne razmažene manjine, koja želi ponovo biti suvladar Hrvatske, kao za vrijeme SFRJ, tada nam Pavičić i kolege dokazuju da ipak postoji hrvatski jezik i da se ipak razlikuje od srpskog.

Kao za vrijeme Eseferjota

Ti partijski kolumnisti u Jutarnjem podsjećaju na one nekadašnje dežurne partijske kolumniste i urednike u komunističkim medijima za vrijeme SFRJ, koji su uvijek budno stražarili i čim bi se dogodio neki “nacionalistički” ispad, kao recimo, kritika nekog župnika na račun komunizma, i slično, po zadatku bi odmah verbalno “pendrečili” po onima koji su pravili “nacionalistički” ispad. Prave pendreke bi ti jadnici dobivali u zatvoru.

Ne samo kritika na račun komunizma. Dovoljno je bilo samo da pijani mladići na nekoj fešti zapjevaju “Marjane, Marjane” ili “Vilo Velebita”, to je za te mladiće značilo zatvor, a partijski medijski slugani u tadašnjim komunističkim glasilima i na TV skakali bi po dužnosti na noge.

Dežurni partijski urednik, totalno ozbiljnog i smrkuntog lica započeo bi televizijski Dnevnik ovako:

Danas je napadnuta Jugoslavija! Slijedilo bi nekoliko sekundi šutnje, da bi se stvorio dojam jeze i strave. Onda bi partijski urednik nastavio otprilike ovako: “Nacionalisti, šovinisti, separatisti, fašisti..(i svi mogući ..-isti), s pozicija ekstremnog hrvatskog nacionalizma i ustaštva uz pomoć inozemnih, imperijalističkih, kapitalističkih snaga sa Zapada, siju mržnju i žele srušiti bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, žele srušiti našu samoupravnu, socijalističku zajednicu Jugoslaviju…”

I nakon toga bi slijedilo neizbježno podsjećanje na Jasenovac i “700.000” žrtava. Bile bi prikazane slike kostiju i lubanja. Onda bi se pojavio neki stari partizanski heroj, koji bi sipao vatru na te momke koji su pjevali “šovinističke” pjesme i rekao bi kako su roditelji krivi što se bolje ne brinu za odgoj te mladeži u socijalističkom duhu i da je to sramota. Potom bi razvezao kako su oni u ratu sa Srbima i ostalim narodnostima u partizanima, dijelili komad kruha te njegovali bratstvo i jedinstvo. Na kraju bi ponavljao otrcanu Titovu frazu da se “bratstvo i jedinstvo mora čuvati “kao zjenicu oka”.

“Što drugi pišu o nama”

To je tipična floskula hrvatskih medija, kada prenose izvještaje iz stranih medija. Neki hrvatski mediji prenijeli su članak iz austrijskih novina “Der Standard“, u kojem se autorica negativno izrazila, ne samo o prosvjedima protiv ćirilice u Vukovaru, nego uopće o Hrvatima.

I čitatelji se nepotrebno uzbuđuju, jer ne znaju o kome se radi. A to očito ne znaju ni hrvatski mediji koji takve članke, samo tako prenesu, i do bola nemaju pojma što i koga prenose. I kada tako nešto prenose onda ne objasne čitateljima: kakve su to novine odkuda su prenijeli neki članak i kakvog usmjerenja. Već hrvatski mediji kažu ovako: evo što “Austrijanci”,( ili “Njemci”, ili “Britanci”) pišu o nama. Koji “Austrijanci”?. Kao da su to pisali neki austrijski seljaci sa alpskih brda, koji blage veze nemaju o tomu i kao da u Austriji postoji samo “Der Standard”, a ne još stotine novina i drugih medija. Novinarka Standarad koja je to naškrabala, dopisnica iz Hrvatske, je jedna vrsta austrijske Jelene Lovrić, samo ne tako ideološki perfidna kao Lovrićka, ali je poznata po tome da u svojim izvještajima o Hrvatskoj, napada sve “nacionaliste” i hrvatske i srpske, a posebno hrvatske koji, po njoj, proslavom Oluje samo izazivaju Srbe, i da joj srce kuca za bratstvo i jedinstvo. “Der Standard” je poznat kao ljevičarske novine. Vlasnik Standarda, Oscar Bronner, ljevičar, a član je i Bilderberg grupe. Sve jasno?

Poznati veliki ‘prijatelj djece’ Cohn-Bendit piše za Jutarnji

Gotovo neprimjećeno od hrvatske medijske javnosti, u sjeni vukovarskih dogadjaja, prošla je činjenica, da je Jutarnji jučer, osim partijskih kolumni za obranu ćirilice, objavio i jedan promidžbeni članak, pod naslovom “Ne sumnjajmo u Europu, ponašajmo se kao Europljani”, prenesen sa portala EuropeansNow, kako je kratko objašnjenjo ispod naslova. U stvari ništa posebno. Gomila frazetina o lijepoj Europi i kako mladi trebaju biti Europljani, bla, bla, bla…i tako dalje i tomu slično.

No, ono što je bilo zanimljivije, je tko su bili autori tog članka. Jedan od dvojice suatora, bio je naime Daniel Cohn-Bendit. Stari šezdestosmaš iz njemačke i francuske stranke Zelenih (u obojima je član), poznat po tomu što je u mladosti gotovo dva desetljeća bio jedan od najvatrenijih zagovornika legalizacije pedofilije i autor najodvratnijih pedofilnih gadosti, za koje bi jedan običan čovjek, koji nije na položaju kao Cohn-Bendit, malo odležao u ćuzi zbog širenja dječije pornografije. Internetom odavno kruže snimci s francuske i njemačke televizije, u kojima se Cohn-Bendit prije tridesetak godina, hvalio kako je seksualnost male djece u predškolskoj dobi, nešto najljepše što je doživio, a isto je pisao i u svojoj knjizi prije 35 godina. Zbog toga su ga prije nekoliko mjeseci, na jednom skupu u Njemačkoj, gdje mu je trebala biti dodijeljena nekakva nagrada za demokraciju, verbalno napali prosvjednici i otvoreno ga nazvali pedofilom i zlostavljačem djece. Inače ga u Njemačkoj i Francuskoj najčešće nazivaju “Cohn-Bandit”. O Cohn-Benditu izvještavali su prije nekoliko mjeseci i neovisni hrvatski portali.

I dok Cohn-Bendit u ovom bijednom promidžbenom člančiću koji je objavio Jutarnji laprda o Europi, miru, demokarciji i ljudskim pravima, dotle se on nedavno strastveno založio za vojnu intervenciju Zapada u Siriji. Ova ljudska ljiga je u doba šezdestosmaških protesta, tada dok je bio anarhist i ljevičar, protestirao protiv Amerike i vijetanmskog rata, a danas on pripada svjetskoj eliti i zalaže se za intervenciju Zapada u Siriji. Iako od intervencije “Zapada” neće biti ništa, jer su se svi povukli, čak i glavni američki slugani, Britanci, i ne žele sudjelovati u toj farsi Amerikanaca i njihovih strahovito demokratskih saveznika vehabijskih Saudijaca.

Ali bit će samostalne intervencije Amerikanaca, plus vjerojatno Francuza. Nakon što su Britanci odustali, javio se Hollande da bude američki potrčko i da podrži Obamu. Homo-Hollande priskače u pomoć Gaybami. Solidarnost dvaju idola el-ge-be-te-ku pokreta. Našla vreća zakrpu. Dok većina Amerikanaca i još veća većina Francuza, ne samo da su protiv vojne intervencije u Siriji, već ne mogu vidjeti očima svoje vlastite predsjednike. Ali glavno je da je Butković, prije nekoliko dana, čitateljstvu objasnio da se mora interveniarti u Siriji, baš kao i Cohn-Bendit jučer.

A i Bora Dežulović, sa svojim pivskim trbuščićem i masnom kosom, koju pere svako tri mjeseca, iako pod krinkom lažnog ljevičara, je pokušao na svoj neduhoviti način, nekako nešto kritično reći o Siriji, ali u biti se ne smije suprotstavljati američkoj intervenciji, jer tako je naredio tatica Soroš, jedan od glavnih podržavatelja i financijera Obame.

Vladmir Putin, koji se ovih dana pokazao kao lukavi strateg koji od Obame i Kerryja, s pravom pravi mamlaze, dobio je i na Zapadu kod velikog broja stanovništva podršku za svoj kurs. Dok je Kerry ruskom predsjedniku objašnjavao kako oni imaju dokaze da su Asadove trupe upotrijebile kemijsko oružje, Putin mu je sa svojim ledenim smješkom u oči rekao; “Gospodine Kerry, vi znate divno lagati”. Ali Amerika na rubu bankrota hoće ipak opet malo ratovati i zato su Kongres i Senat odobrili rat. Na saslušanju u američkom Senatu prije dva dana, dok je Kerry objašnjavao zašto se mora ići u Siriju, upalo je dvadesetak prosvjednika. Koji su nosili parole protiv rata u Siriji i ruke obojili u crveno, kao znak prosvjeda da Amerika “ne krvavi ruke”.

I zamislite, nitko nije uhapsio te prosvjednike i strpao ih u zatvor. Nemaju Amerikanci jednog Ostojića, pa da on pendrekom pokaže kako se radi s tom bagrom.

Damir Juraković/Croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save