DON BLOG: ZAVNOH & Dolores (U kakvom stravičnom i gadljivom prividu mi živimo!!)
Ove dvije teme iz naslova samo naizgled nemaju veze jedna s drugom i samo naizgled izgleda suludo povezivati ih trpanjem u isti koš
{jathumbnail off}Međutim! Međutim, premda nisam kanio ovako rekordno brzati s novim postom, dok se prethodni još nije ni ohladio (od užarenih komentara)… – požurio sam jer je mučnina doista neizdrživa…
POLITMEDIJSKA PROSTITUCIJA: DO SUZA DIRLJIVO – DO DNA GADLJIVO
Dakle, najprije drugo – umrla je još jedna javna odnosno popularna osoba. Tragično kako je i živjela. Ne znam je li bila krštena, ali neka joj se Bog smiluje, a njezinim najbližima dade snage za (pod)nošenje gubitka voljenog bića, ter im izražavam iskrenu ljudsku i kršćansku sućut. Međutim, ono što je do dna pa i ispod te razine (a i dno je nekakva “razina”), čak i do DNA nepodnošljivo, gadljivo, odvratno… jest trenutni odnos svih tzv. javnih medija prema toj pokojnici.
Prvo, tko/što je ona uopće bila da zavrjeđuje toliku javnu medijsku pozornost – i to upravo od onih licemjerno-farizejskih medija koji su je koliko jučer doslovce pljuvali i prikazivali kao prostitutku!? Bila je obična GLUMICA, tj. glumičica (“koja nije dočekala veliku ulogu”, kako sada suze rone novinari u stilu ženskih časopisa), a ipak sada sva pera i nakladnici hrpimice pišu fantastične nekrologe, objavljuju specijalne priloge, ubacuju izvanredne emisije, angažiraju vrsne stručnjake… dižu nevjerojatnu maglu-prašinu-pljevu (i nakladu!) kao da je “u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” umrla mučeničkom smrću cijela četa premijerā, predsjednikā, biskupā i nogometnih reprezentativaca u jednom danu –kao da se npr. srušio zrakoplov u kojem su letjeli “od Vardara do Triglava”! Ili kao da je umro Drug Tito… Ma bljak! Povraća mi se na tu medijsku prostituciju, koja s tolikom drskošću smatra sav narod kretenskim i zaglupljenim, nema poštovanja ni pred pameću živih ni pred tragikom pokojnih…
Drugo, svu tragiku i tragikomiku ove civilizacije i njezine KULTURE-coolture – koja uzdiže na najvišu razinu KULT TURA (odakle se sadržaj medijskog debelog crijeva suptilno i vulgarno raspršuje po glavama, dušama i mozgovima konzumenata) – pokazuje upravo glorifikacija i “pobožanstvenjenje” glumaca, pjevača, sportaša = ZABAVLJAČA! Kakav “napredak” od vrjemena tzv. navodnih divljaka koji su uživali u arenama dok su divlje zvijeri zubima trgale ljude (kršćanske mučenike)! Ovoj civilizaciji danas takav “domet” doista može biti na “ponos” i “prajd”… – jer “tko poštenja nema sramotom se diči!” “Zaustavite Zemlju, silazim…!” – dođe mi da zavapim… Srećom, nisam jedini koji se ne da trovati “galofakom” za kloniranje kretenoidā novog svjetskog poretka!!
A sada ono prvo. O tome će biti medijske magle-pljeve-prašine već sutra – godine Gospodnje 2013. u istom danu, 26. listopada – i zbog čega također osjećam “dubinsko” gađenje ter molim Boga da se što prije dogodi nuždna revizija povijesti. Naime, tada će svi oni koje sam gore spomenuo (bez biskupā i “vatrenih”, nadam se) i koji, Bogu hvala, nisu umrli u istom danu, biti okupljeni ovdje u Otočcu, u srcu Gacke doline, hrvatskog bisera. Oni će doći, tj. neće nitko doći nego će svi biti dopremljeni specijalnim konvojima pod rotacijskim svjetlima velikom brzinom po A1 od Zagreba do Gackog pučkog otvorenog učilišta, preko puta župne crkve Presvetoga Trojstva.
A to naše Gacko pučko otvoreno učilište smješteno je u svima nama tj. Gačanima dobro poznatoj zgradi u samom središtu Otočca. U toj zgradi, vlasništvu Hrvatskoga sabora – koja još uvijek na svome “tijelu” tj. fasadi nosi vidljive rane od nedavnih ratnih granata i ostalih plodova mržnje i inata – smješten je i Muzej Gacke sa svojim zbirkama. U foajeu, na samom ulazu u zgradu, obješeno je odnosno na lijevi zid pričvršćeno nekoliko velikih mramornih ploča s određenim tekstovima. Riječ je o spomen-pločama iz nekih prethodnih vrjemena (za mlađe čitatelje: to je razdoblje tzv. socijalizma iliti komunizma). Na jednoj od njih piše:
U OVOJ ZGRADI OTPOČELO JE PRVO ZASJEDANJE ZEMALJSKOG ANTIFAŠISTIČKOG VIJEĆA NARODNOG OSLOBOĐENJA HRVATSKE 13. VI. 1943 – 13. VI. 1953.
To znači da je ploča postavljena povodom desete godišnjice toga povijesnog događaja. Jednog događaja. JEDNE istine. Zapravo “istine”! Jer ta povijesna istina nije potpuna. Doista, u velikoj dvorani te zgrade započelo je spomenuto zasjedanje, ali budući da je izvršen prepad na Otočac, delegati su pobjegli na Plitvička jezera i tamo je nastavljena ta sesija (neki su u najvećoj “hrabrosti” uspjeli preplivati Gacku, dok je veliki pisac Vladimir Nazor određeno vrijeme proveo u šašu u rijeci, dok se nije dokopao “oslobođenog teritorija”). Međutim, ovdje su bitne okolnosti u kojima se to dogodilo… (o strategiji na višoj razini ovaj put neću ni riječi). Zašto? Zato što, nažalost, nisam stigao pronaći znanstvenu analizu nekog neovisnog povjesničara, npr. prof. dr. Josipa Jurčevića, ali ću to učiniti naknadno. Jer samo nas ISTINA može OSLOBODITI! Ipak, evo nekoliko detalja, o kojima djeca neće učiti u školi… ni u povijesti, ni u (h)istoriji, ni po EU-ministarstvu, ni po balkanskom školstvu…
Dakle, baš ta 1943. godina bila je šugava godina. Naime, kad su partizani ušetali u Otočac, nakon povlačenja i kapitulacije Talijana grad im je ostavljen na milost i nemilost, započela je njihova strahovlada. (Tada je i mučenica časna sestra Žarka Ivasić, koja je u bolnici njegovala sve vojnike bez razlike, optužena za “služenje okupatoru” i poslije u Gospiću likvidirana kao zločinka!). Podrum te lijepe otočke zgrade pretvoren je u zatvor/pritvor, zapravo – mučilište. Partizani su lovili viđenije Otočane, bilo ih je i iz okolnih sela, ter su ih u tom podrumu podvrgavali “isljeđivanju” (za mlađe čitateljstvo: istrazi, ispitivanju) i mučenju.
U sjećanjima starih Otočana i danas odjekuju krici iz podruma, osobito noću. Da bi se manje čulo na ulicu, na podrumske prozore je stavljana “ćebad” (za mlađe čitateljstvo: deke). Nakon mučenja, te ljude se pred jutro tovarilo u kamione i odvodilo na otočko groblje, tj. na tzv. talijansko groblje ter ih se bez suda i presude strijeljalo. Taj “posao” se u gradu sasvim dobro čuo, tj. pucnji su odjekivali i dopirali do grada. Strijeljane bi potom jednostavno gurnuli u otkopane rake, iz kojih su Talijani prethodno ekshumirali svoje poginule vojnike. Razumije se da obiteljima tako strijeljanih nije bilo dopušteno uzeti mrtva tijela i pokopati na grobljima. Mučenja u tzv. općini (tada je zgrada današnjeg Učilišta bila općina) i strijeljanja trajala su onoliko koliko je potrajala partizanska vlast – od travnja pa sve do siječnja 1944., kada su Otočac preuzeli Nijemci… Itd. – nije to sve ima toga još mnogo…
Međutim, sada se postavlja pitanje, bitno pitanje: zaslužuju li (i) žrtve tih mučenja (gačanski mučenici) također mramornu ploču, postavljenu barem u foajeu GPOU-a, na kojoj bi pisalo što se sve događalo u toj zgradi, tko je vršio mučenja i koliko je to trajalo? lli barem ploču na samome groblju gdje je taj zločin sustavno obavljan?
Svakako, sasvim je logično i etično, da žrtve to zaslužuju. Ali, tj. ponovno to famozno “međutim”, nameće se također bitno ili još bitnije pitanje ima li tko NACIONALNE HRABROSTI postaviti ploču toga sadržaja? Danas, nakon 70 godina od tih “slavnih zahvnohovskih dana”? I to upravo OVDJE, u Otočcu (ne čekajući da nam netko iz Gospića ili Ogulina ili Senja to predloži)! Ili ćemo se i dalje licemjerno ponašati i glumiti demokraciju, kozmopolitizam, europejstvo…? Kao da je još uvijek “1943. – godina koja se vraća”!? Hoćemo li se opušteno razmetati (podvaljenim) frazama (“nove pravednosti”?) kako smo “neopterećeni prošlošću i okrenuti budućnosti”, kao i mnogim drugim ljigavim izgovorima… (ter nakon toga na vrhuncu nove “nacionalne frustracije” sve druge optuživati za sve naše probleme)…?! I, svesrdno pomognuti svim trikovima medijske propagande, gaditi se samima sebi kukajući po kafićima i birtijama, ponavljajući veliki “nacionalni bljak!”… Ali riskirajući da poslije zasluženo dobijemo negativnu povijesnu etiketu?
Ili ćemo se već sada odvažno trgnuti ter, svim raspoloživim demokratskim metodama i alatima, učiniti ono što i narod, i istina, i pravda od nas traže – kao subjekti povijesti (poput braniteljā u Domovinskom ratu!) upisati novi “bod” na tablici naše vlastite budućnosti (BOD = Bog, Obitelj, Domovina)!
Don Anđelko Kaćunko/Večernji list
