Rat hrvatske vlasti protiv Hrvatske
Ne bi bilo ništa čudno da su se svi ovi izgredi s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti niti bi bilo prvi put da vlast ili neki moćni krugovi sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara
{jathumbnail off}Milanović i ćirilica
Čak deset metara dugu zastavu izvjesili su Srbi u Bršadinu kraj Vukovara na pravoslavnoj crkvi prije nekoliko dana. Zastava je zakonita i u tomu nema provokacije, ali provokacija je skrivena u njezinoj veličini i inherentno sadržanoj poruci upućenoj Hrvatima: ubijali smo vas, nismo kažnjeni i nitko nam ništa ne može! Istu svrhu ima i spomenik u Borovu Selu Vukašinu Šoškočaninu, jednom od ubojica hrvatskih redarstvenika, na kojemu se veliča agresija i „srpska zemlja”.
Hrvati Vukovara i okolice očajni su, ne, dakako, zbog te zastave, pa ni zbog implicitne poruke toga čina, koliko ponašanjem hrvatske vlasti u posljednje vrijeme. Premijer Zoran Milanović sve intenzivnije ratuje protiv tamošnjih branitelja i Hrvata uopće. Kad branitelji uklone ćirilične natpise s institucija, premijer u noćnim akcijama i pod nevjerojatno jakom policijskom zaštitom šalje nove ploče i postavlja ih, pa cijele zgrade s kordonom policije i metalnim ogradama vizualno Vukovar pretvaraju u grad koji je na rubu opasnoga sukoba.
Kakav to mora biti čovjek i kakav mora biti političar da s tolikom dozom sadizma svakoga dana baca šaku soli na vukovarsku ranu? Zoran Milanović raspolaže represivnim, ideološkim i informativnim aparatom te bez problema može, silom, kad već ne ide milom, ostvarivati svoje zamisli koje mogu dovesti i do krvoprolića. Naivno se mislilo da ako on baš i nije samosvjesni Hrvat, da je barem čovjek koji će imati razumijevanja za žrtvu Vukovara, za neopisivo stradanje i svu prolivenu krv i osjećaje preživjelih.
Na žalost, pokazalo se da na njega, premda je hrvatski premijer, sve to nema osobit utjecaj. On nije branio ni Vukovar ni bilo koji drugi djelić napadnute Domovine, nitko njegov nije stradao, nije ništa izgubio tijekom srpske agresije, a osim toga odgojem i obrazovanjem nije se identificirao s hrvatstvom, Hrvatskom, njezinom poviješću i vjekovnim težnjama naroda da bi sada Vukovar promatrao imalo drukčije od bilo koje zemljopisne točke na zemljovidu.
Pozivanje na Ustav
Pri uvođenju ćirilice hladno se poziva na Ustav. Čak i kad pritom ne bi jednostrano i neistinito tumačio Ustav, njegova opsjednutost legislativom bila bi krajnje suspektna. Kad mu, naime, zakon ne odgovara, isti ga dan mijenja, kao u slučaju Perković. Riječ je, naravno, o drugom sindromu, o njegovoj manijakalnoj potrebi da Hrvatima u Vukovaru ubije svaki ponos i sjećanje na istinu od prije 22 godine, da političko, ideološko i moralno stanje u tom gradu vrati na ono kakvo je bilo u bivšoj državi, pa i na gore od toga, i da se, koliko je u njegovoj moći, izbriše povijest te da se ne zna tko je ubijao, palio, rušio i pjevao o klanju Hrvata.
Situacija u Vukovaru danas ne ostavlja nikakve moralne dvojbe: bolje je biti i nesretni Hrvat u tom gradu nego sadistička, totalitarna svinja. Ćirilica ne smeta Vukovarcima kao pismo, nego kao simbol zla. Vlast ponavlja da ćirilica nije kriva što je pod njome netko ubijao. Ali ni riječi iz, inače, divnog hrvatskog pozdrava „Za dom spremni” nisu krive ako je tko, izgovarajući ih, činio nečasna djela. Pa ipak ista vlast ognjem i mačem zabranjuje taj pozdrav i progoni sve koji ga izriču. Kriterij nije teško razaznati: sve što je hrvatsko, suspektno je.
Kao refleksija događaja u Vukovaru, prošloga vikenda dogodilo se uklanjanje ćiriličnih natpisa u više malih mjesta po Hrvatskoj. Ćirilica je tako skinuta u Krnjaku i Vojniću kod Karlovca, u Biskupiji kod Knina, u Udbini… Jedva su anacionalni hrvatski vlastodršci i njihovi podrepaši dočekali taj niz kako bi po tipično komunističkome obrascu sotonizirali i dehumanizirali vlastiti narod – Hrvate. Metoda je već viđena u bližoj i daljnjoj prošlosti.
Režija vlasti?
Za razliku od Vukovara, još se ne zna tko je to učinio u manjim mjestima. Možda i jesu branitelji, ogorčeni ponašanjem vlasti u Vukovaru, ali možda su i neki tajni aktivisti vladajućih. Kada je Marko Perković Thompson pjevao prije nekoliko godina u Pazinu, tamošnje vlasti sve su činile da ga spriječe.
Jedan je građanin prije koncerta postavio bombu u dvoranu te su vladajući odmah u tom činu dobili potvrdu svojih apriornih optužaba na račun M. P. Thompsona sve dok se ubrzo nije ustanovilo da je bombaš IDS-ov aktivist i ljuti protivnik Thompsona.
Kada je osječki novinar Drago Hedl obznanio da mu prijete smrću SMS-porukama, onda je po skovanom stereotipu krivnja trebala pasti na Branimira Glavaša, međutim otkriveno je da je autor prijetnje njegov suradnik i prijatelj, amnestirani i samodeklarirani ubojica, plaćeni svjedok protiv Glavaša, čovjek na plaći u MUP-u, Krunoslav Fehir.
Kada su početkom 90-ih srpske tajne službe u tajnoj operaciji Labrador minirale Židovsku općinu i groblje u Zagrebu, mržnja i bijes trebali su biti upućeni prema Tuđmanu i netom proglašenoj hrvatskoj državi. Poanta je, dakle, u tome da ništa čudno ne bi bilo u mogućnosti da su se svi ovi izgredi s ćirilicom diljem Hrvatske dogodili u režiji vlasti. Ne bi bilo prvi puta da vlast ili neki moćni krugovi sami proizvode stvarnost kad im postojeća ne odgovara.
Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
