Kada će Hrvatska imati državnika praktičnog vjernika – katolika?
U ‘naprednim državama’ zapadnog svijeta svake godine brutalno se likvidira oko dva milijuna nevinih ljudskih bića. Njihovu likvidaciju u pravilu traže njihove vlastite majke, a provode ih doktori smrti i to najčešće tako da ih usmrćuju kidajući im udove jedan po jedan.
{jathumbnail off}A u hrvatskom saboru smo ovih dana mogli slušati o najvećem deficitu u povijesti naše mlade države. Čini se da sve ide nizbrdo: novaca ni od kud, zatvaraju se radna mjesta, privreda tone, ljudi završavaju na ulicama, plaće se smanjuju, sve poskupljuje… građani od Vlade očekuju čudo koje realno nije ostvarivo. U takvoj situaciji postoji velika opasnost da se građani okrenu novom kultu. Riječ je o tehnokraciji…
U ‘naprednim državama’ zapadnog svijeta svake godine brutalno se likvidira oko dva milijuna nevinih ljudskih bića. Njihovu likvidaciju u pravilu traže njihove vlastite majke, a provode ih doktori smrti i to najčešće tako da ih usmrćuju kidajući im udove jedan po jedan. Činjenica je to kojom se ne može ‘pohvaliti’ niti jedno društvo u cjelokupnoj ljudskoj povijesti. Ljudi koji ne vole Crkvu vrlo rado će nam spočitnuti zločine Svete inkvizicije koja je u ‘mračnom srednjem vijeku’ (‘mračan’ je bio samo Božjim neprijateljima) nepokajane heretike osuđivala na smrt – a da pri tome neće spomenuti da je sv. Inkvizicija u 700 godina svoga postojanja potpisala manje smrtnih presuda nego što ih suvremeno društvo danas potpiše u jedan jedini dan. Hitlerov režim je, kako nas uči službena povijest, u pet godina progutao 6 milijuna uglavnom nevinih života: naše društvo to ponovi svake tri godine. Kako je to moguće? Kako je moguće da živimo u društvu koje svake tri godine potpuno legalno provede novi holokaust, a da se oko toga nitko vidno ne uzrujava, da se svi ponašaju kao da se ništa ne događa? Zar nam je srce zaista toliko otvrdnulo, zar smo zaista postali toliko fokusirani na svoj mikrokozmos da nas krv nevine djece koja se iz dana u dan prolijeva u našim gradovima ni najmanje ne dira?
Pa ipak, ima i iznimaka. Tako smo ovaj tjedan čitali da je predsjednik Ekvadora Rafael Correa uložio predsjednički veto na zakon kojim je parlament te zemlje htio ozakoniti ubojstva nevinih ljudskih bića. Taj čin podsjetio me na velikog Gabriela Garciju Morena (1821.-1875.), slavnog ekvadorskog državnika, koji je pokazao da i demokratski izabran vladar može biti katolički vladar u punom smislu te riječi. Moreno je shvaćao da pravedna država može biti samo ona koja prihvaća, promiče i podržava jedinu pravu religiju, te je kao prioritet svoje vladavine postavio širenje i jačanje katolicizma te borbu protiv djelovanja tajnih društava, posebice slobodnih zidara, koji za konačan cilj imaju uništenje Crkve i rastakanje prave vjere u more relativističke žabokrečine. Moreno je tako zakonom zabranio rad tajnih društava, a katoličku vjeru proglasio je službenom državnom religijom. Bio je i jedini državnik tog vremena koji se javno usprotivio gubitku papinske države (početak kraja svjetovnog utjecaja papine vlasti u svijetu). Gabriel Garcia Moreno bio je iznimno pobožan, sv. Misi nazočio je svakog dana, a svaku nedjelju se pričešćivao. Svaki dan je molio Gospinu krunicu. Često je odlazio na ispovijed i rado vršio pokoru. Na vlasti je bio više od deset godina i za njegove vladavine Ekvador je zabilježio ekonomski i kulturni porast koji je bio i ostao bez presedana u čitavoj povijesti te zemlje. Umro je kao mučenik u 54. godini života, ubijen mačetom od strane masona, uz posljednje riječi: ‘Bog ne umire!’. Dan prije atentata obavio je opću ispovijed. Eh, da nam je više takvih državnika! Ne bi bilo ni krize ni recesije…
A u hrvatskom saboru smo ovih dana mogli slušati o najvećem deficitu u povijesti naše mlade države. Čini se da sve ide nizbrdo: novaca ni od kud, zatvaraju se radna mjesta, privreda tone, ljudi završavaju na ulicama, plaće se smanjuju, sve poskupljuje… građani od Vlade očekuju čudo koje realno nije ostvarivo. U takvoj situaciji postoji velika opasnost da se građani okrenu novom kultu. Riječ je o tehnokraciji, prema kojoj se na stručnjake (najčešće ekonomske) gleda kao na spasitelje koji svojim znanjem i strukom jedini mogu spasiti čovječanstvo. Malo po malo, tehnokracija se može pretvoriti i u novu vrstu religije, ili bolje rečeno idolopoklonstva, u kojoj mesijansku ulogu preuzimaju stručnjaci u skupim odijelima. Nije to ništa novo, svatko tko je čitao Stari Zavjet vidi da se ovaj kult, na ovaj ili onaj način, uvijek nanovo vraća i postavlja kao izazov svakom naraštaju. S jedne strane imamo jedinog pravog Spasitelja čovječanstva, Gospodina Isusa Krista raspetoga i uskrsloga, koji nas poziva na pomirenje s Bogom obećavajući nam da će nam se ‘sve ostalo nadodati’. S druge strane imamo ljudsko nastojanje koje, ne računajući s Bogom, gradi babilonsku kulu kako bi čovječanstvu osiguralo bolju budućnost. Kao i svaki naraštaj prije nas, i našem je naraštaju dana slobodna volja, tj. mogućnost izbora. Bojim se da bismo ju i ovoga puta mogli zloupotrijebiti, na vlastitu propast.
Spomenimo još i to da smo ovaj tjedan proslavili dva liturgijska blagdana u kojima se spominjemo mučenika sinova sirijske Crkve: sv. Ignacije Antiohijski i sv. Luka Evanđelist. Neka nam uspomena na te velike svece posluži kao dodatan motiv u molitvama za tu ranjenu zemlju, imajući na umu da krv kršćanskih mučenika i danas natapa tlo te drevne kršćanske zemlje.
Autor: Luka Popov/Dnevno.hr
