(Kvazi)znanstvenici bez ikakva uvida i dokaza naklapaju o Gospinom kipu
Radeći s maturantima uvodne lekcije iz filozofije, kažem im kako ono mjesto koje u umjetnosti ima mašta, u filozofiji razmišljanje, u religiji objava, u znanosti imaju pokus i dokaz. Međutim, ovih su me dana “neovisni hrvatski” mediji debelo demantirali.
{jathumbnail off}Posebno su se u tome istakli RTL i Jutarnji list u kojem kemičar Pavle Močilac kazuje kako je Gospina svijetlost školski primjer prirodnog fenomena, fosforesencije. On dodaje da je netko u želji da napravi predstavu prebojio kip s premazima na bazi stroncijeva aluminata te je pojasnio kako je to samo jeftin trik za naivne i lakovjerne. Ovim je on uveo novo pravilo po kojem se znanost ne zasniva na pokusu i dokazu, nego na mašti. Do toga su stava on, i neki drugi doktori znanosti, koji bi valjda samim tim trebali biti i znanstvenici, došli paušalno, unatoč tomu što nikada Gospin kip nisu ni vidjeli izbliza, a kamoli izvršili analizu materijala od kojeg je sastavljen, kako to znanost zahtijeva. Svoju tezu da se radi o prijevari oni i te kako nonšalantno donose, potkrjepljujući to stavom da se radi o lakoj zaradi, ponižavajući time desetine tisuća koji ovih dana posjećuju kuću vidjelice Vicke. Ne zanima ih ni to što mnogi očevici tvrde kako kip ne svijetli cijelu noć, niti svaku večer počinje svijetliti u isto vrijeme. Da je premazan, morao bi svijetliti stalno i uvijek u isto vrijeme.
Mnogi tvrde kako su vidioci bogataši koji lagodno žive. Govoreći općenito o međugorskom fenomenu dr. teologije Adalbert Rebić, rekao je kako su vidioci u prvim danima ukazanja 1981. godine imali i te kako problema s Udbom i ondašnjom milicijom. Koji bi im motiv bio sebi zagorčavati život i navlačiti bijes hercegovačkih udbaša, koji su možda bili najokrutniji od svih u bivšoj državi. Koji bi to motiv imao fra Jozo Zovko podržavati takvo što pa kao posljedicu odležati godine najstrožega zatvora u Foči i Zenici?
Ne pada mi na pamet nikoga osuđivati pa tako ni ove kvaziznanstvenike koji se neodgovorno odnose spram jednog vrlo bitnog fenomena. Kako reče papa Franjo: “Tko sam ja da sudim?” Tim više što sam i sam dolazio godinama u Međugorje i tijekom mise pio piće u kafićima u blizini crkve. Dok su mi se otac i majka molili u crkvi, ja sam promišljao: Kako glup i zatucan narod?! Na drugoj sam strani bio zavidan mudrim vidiocima koji su otvorili najbolji biznis na svijetu. Ispovijedam, evo, javno, svoja promišljanja. Bilo je tako sve do 1988. godine. Dok me u životu nisu snašle, za mene, neprevladive teškoće. Danima ništa nisam jeo, a noćima spavao. Opet sam odvezao roditelje u Međugorje, ali sam ovaj put i ja ušao u Crkvu na misu. Isplakao sam more suza, ali i osjetio takvu toplinu i milost, neopisivi mir koji je nemoguće opisati onome tko to nije osjetio. Nisam vidio nikakvo čudo, ali sam i te kako osjetio Gospinu blizinu, što me motiviralo da potpuno promijenim život. Do tada su mi životna preokupacija bile utakmice i alkohol, a od tada vjera. Do tada me u životu vodio besmisao, a od tada smisao. Bog je postao smisao moga života, a s njim nije bilo problema koji se nije mogao riješiti. Korjenito sam, dakle promijenio život zahvaljujući upravo Međugorju. Eto, to vam je moja javna ispovijed. Potpuno razumijem sve one koji u Međugorju gledaju prijevaru, jer sam i sam nekad tako promišljao. Razumijem i one koji su imali milost da od djetinjstva imaju čvrstu vjeru, pa im Međugorje kao mjesto obraćenja i izljeva posebnih Božjih milosti nije niti potrebno. Ali što s tisućama i tisućama, pa možda i milijunima onih koji su u Međugorju pronašli neizrecivu milost i mir kakav nigdje drugo na svijetu ne mogu osjetiti. Kako protumačiti da se osobe iz primjerice SAD-a po pedeseti put vraćaju u Međugorje? Vjerniku nije potreban poseban znak s Neba, nego nevjerniku, skeptiku, agnostiku. A danas je takvih mnogo. Upravo takve, čudo poziva na obraćenje, čiji je put izuzetno dug i trnovit, a zasigurno je najteži onaj prvi korak.
Mjesto obraćenja i molitve krunice
Poruke koje Gospa iz Međugorja uporno ponavlja ovih 32 godine uglavnom su poziv na molitvu. I Isus je apostole često pozivao na molitvu (Bdijte i molite, Mt 26,14), a sam je u molitvi provodio i čitave noći. Duh je slab, a kušnja trajna i uvijek podmukla. Bez trajne molitve pad je neizbježan. Molitvom smo u zajedništvu s Bogom, i zaštićeni od Zla. Gospa i u Luredesu, i u Fatimi, i u Međugorju posebno ističe molitvu krunice. Mnogo je onih koji mole krunicu, a da ne znaju njezinu povijest. O tome piše Sveti Ljudevit Montfotski u knjizi “Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se.” Kako smo ušli u listopad, mjesec krunice to mislim da je potrebno reći nešto o tome kako je Krunica nastala. Sami pojam je nastao od riječi kruna. Krunicu neki nazivaju i Ružarijem. Svakom izmoljenom Zdravomarijom, piše Sv. Ljudevit, mi stavljamo ružu (pa odatle ružarije) oko glave Gospi te joj na taj način pletemo malu krunu oko glave (odatle krunica). Naše ruže, tvrdi ovaj svetac, nikada neće uvenuti. Moleći svaki dan ružarij i mi stječemo od Isusa i Marije tri krune: krunu zasluga u ovome životu, krunu mira u trenutku smrti i rajsku krunu slave u Nebu. Autor piše kako je sveti Dominik utemeljio krunicu na Gospin mistični poticaj. Razlog je obraćenje sektaša koji su se pojavili u Dominikovo vrijeme. Radi se o kršćanskim sektama albingenza i katara koje su zagovarale radikalno siromaštvo. Naučavali su da je svijet stvorio đavao koji vlada svijetom pa se stoga ljudi ne smiju ženiti, spolno općiti, jesti meso, niti išta ručno raditi. Kako su se mnogo proširili i ojačali, francuski se kralj s njima odlučio obračunati u ratu koji je trajao od 1209. do 1229. godine. Kako ih nije uspio iskorijeniti poslije toga su mnoge europske države uvele inkviziju, kako bi se obračunali s njima. Tragične posljedice za Crkve su nam svima poznate. U vrijeme dok se sve ovo događalo, Gospa je sv. Dominiku objavila Krunicu, najučinkovitije sredstvo za iskorijeniti te sekte. Danas znamo kako je, nažalost, mnogima bilo lakše ubiti svoje neprijatelje, nego moliti za njih i nastojati ih ljubavlju privući Kristu. A zar nije isto i danas? Koliko ima onih koji su spremni moliti za neprijatelje? Sigurno puno manje nego onih koji su spremni poslušati poruke mira i ljubavi.
Autor: Josip Milić/Dnevno.hr
