Social Engineering ili kako razoriti društvo iznutra?
Danas je javnosti poznato da je festival Woodstock 69.-te, a kasnije festival Altamont, bio instrumentaliziran od strane američke Vlade i FBI koji su bili zaduženi za distribuciju raznih eksperimentalnih droga poput LSD-a
{jathumbnail off}Često smo svjedoci suludih mjera i «grešaka» političkih, gospodarskih i medijskih oligarhija, da se možemo legitimno zapitati nije tu riječ o neznanju, krivim procjenama ili pak o dirigiranim i namjernim greškama. Katastrofalni rezultati monetarističke politike i Washingtonskog konsenzusa koje provode sve vlade europskih zemalja kao «spasonosne mjere» za rješavanje financijske i gospodarske krize (dok u stvari produbljuju dužničko ropstvo) dobra su ilustracija tog ustrajanja u greškama. Teško je povjerovati da su te greške proizvod stupidnost i kratkovidnosti ili su pak posljedica slijepe pohlepe.
Međutim kada sagledavamo tu «glupost» na dulji rok i unutar određenog društveno-povijesnog konteksta dolazi se do zaključka da je na djelu jedna uhodana racionalna metoda upravljanja (Nomai Klein to naziva upravljanje kaosom) koja dodaje destrukciji, pozitivnu i kreativnu ulogu. Naime, kao što postoji pozitivna diskriminacija koja putem kvota privilegira status raznih spolnih, etničkih i vjerskih manjina, tako postoji i pozitivna destrukcija koja je u središtu suvremenog kapitalizma i koja se temelji na nizu induciranih, generiranih i rekuperiranih gospodarskih i političkih kriza.
Može se uspostaviti usporedba između metoda kulture i mentalnog preodgoja tipa MK Ultra s mjerama pozitivne destrukcije koje počivaju na jednoj logici: uništiti ono što se ne može kontrolirati i ponovo izgraditi nešto racionalnije ali pod kontrolom. Frapantni primjer politike pozitivne destrukcije je politika koja je rezultira iz laboratorija Bushove administracije tzv. neokonzervativci «neo-cons» , krug kristocionista i kršćanskih fundamentalista (na francuskom bi to bile neo-budale ilustrirane raznim programima poput Clear Breaka, PNAC-u. Na prvi pogled moglo bi se reći kako su ratoborne avanture Bushove administracije bile plod nepromišljenosti i naslijeđe američkog misionarskog mesijanizama, miks Leo Straussa, Makijavela, Kojevea, Schmitta, (Totalna država).
Ta metoda upravljanja može se poistovjetiti s planiranom modifikacijom ljudskog ponašanja s određenim strategijama mentalne manipulacije. Upravljanje putem kaosa kao metoda pojavljuje izumom «revolucionarnog kapitalizma» u razdoblju između 1750.-1800. kao kapitalizam koji ima remetiteljsku društvenu ulogu, kapitalizam koji proizvodi revolucije i nered kako bi bolje postigao ciljeve svoje agende. Međutim tek 60.-tih godina nastaju laboratoriji za «totalni pristanak» masa potrošačkom i kapitalističkom modelu društva i promicanje u društvenim odnosima inovacije poput libertarizma ili koncepta «emancipacije manjina». Znanstvenici i analitičari poput Lutz Dammbecka povezuju projekte društvene kontrole kibernetičke znanosti 50.-tih godina s nastankom, deset godina kasnije, anglosaksonske pop-kulture .
Nije tajna danas, i postoje dokazi kako su kontra-kultura, 68. Woodstock flower power, bile sredstvo krupnog kapitala kako bi se proizvela potrebna «socijalna entropija». Danas je poznato u javnosti kako je festival Woodstock 69.-te, a kasnije festival Altamont, bio instrumentaliziran od strane američke Vlade i FBI koji su bili zaduženi za distribuciju raznih eksperimentalnih droga poput LSD-a (Woodstock je bio proizvod Artie Kornfelda, direktora Contemporary Projects Division, filijale Capitol Records EMI – koji je radio za vojne pokuse unutar subverzivnih pop rock grupa ) kao farmaceutske industrije. CIA je financirala niz «subverzivnih pokreta» i ikone subverzivne umjetnosti poput Jackson Pollocka.
U 80.-tim godinama dominantna ideologija se temeljila na promicanju načela anarhije, individualizma, društvene anomije, beskrajnog hedonizma koja je pripremila tsunami mentalnih i društvenih patologija 80.-tih: depresivnost, rast samoubojstava, bračno nasilje, epidemije pobačaja, promoviranje modela hiperaktivnog djeteta kralja, mladenačke delikvencije, sociopatologije, toksikomanija, itd. Znanstvenik mathisa Cardet razotkriva u knjizi „strašna prevara rap glazbe“, kako je rap glazba instrumentalizirana za širenje afro-američke crnačke getoizacije i kulturu „uličnih banda“ kao i za promociju krutog neokapitalističkog materijalističkog „bling bling“ svjetonazora u kojem je lako stečeni novac najveći društveni uzor.
Danas SAD ne kriju da im je najsuvremenija vojna doktrina «konstruktivni kaos», što objašnjava često proturječna prevrtljiva savezništva (primjerice s islamistima) i širenje etničko-vjerske fragmentacije na srednjem Istoku. Na društvenom planu nije čudo da nailazimo na zakonsku i društvenu legitimaciju individualnih ludorija, društvenih patologija koje su proizašle iz inkubatora liberalnog i permisivnog društva krajem 60.-tih. Ta hiperindividualistička dominantna ideologija koja je bila svojstvo liberalne ljevice i desnice imala samo jedan cilj: širenje entropije, to jest društveni nered i neuravnoteženost u raznim društvenim segmentima, kako bi ih se dijelilo, disolviralo i u konačnici atomiziralo i kontroliralo neutralizirajući njihove kapacitete za auto-organizaciju. Riječ je o klasičnom načelu podjeli pa vladaj, poticanje na individualističko i egoističko ponašanje (Facebook je danas najbolje sredstvo širenja narcisoidnosti za nove generacije), diskreditiranje kolektivne nacije, depolitiziranje i suzbijanje organizirane anti-kapitalističke pobune organizirane subverzije, disidencije i otpora.
Temelj političkog fenomena jest podvrgavanje individualne slobode kolektivnom i općem interesu. Stoga se inverzijom prioriteta i žrtvovanjem kolektivnog interesa u ime individualne slobode ili slobode bilo koje socijalne grupe i mikro manjine, društveni inženjering paralizira svaki konkretni organizacijski kapacitet dok dominantni sistem kontrolira mase putem anorganskog nereda šireći privid lažnog individualnog aktivizma i neoromantičarske pobune. Da nije riječ o teoriji zavjere govore niza ozbiljnih znanstvenih radova na toj temi a posebice na području nelinearnih dinamičnih sustava ( znanstvenici poput Vasile Marinca, Nicolae Herianu, Stephen Wiggins, Henrdrick Calvo, Oscar Calvo, Bernard Cazelles, itd..).
U tom smjeru, pozitivna diskriminacija i razmnožavanje manjinskih prava bez postavljenih odgovarajućih obveza u biti omogućuje porast bipolarizacije i entropije društva potičući sukobe između raznih društvenih zajednica i manjina, igrajući kartu svi protiv svih. Primjerice homoseksualci protiv homofobije, etničke manjine protiv većinskog pučanstva, međuvjerski i civilizacijski rat –Hungthingtonova pogrešna teza neminovnog sukoba civilizacija-, islamofobija itd. Bellum omnium contra omnes, rat svih protiv sviju, poznata krilatica Thomasa Hoobesa koji je na taj način označio ljudsku egzistenciju, danas služi kao glavna paradigma razarajućeg društvenog inženjeringa, kako bi oligarhija bolje i učinkovite vladala.
Autor: Jure Vujić/Večernji list
