SVJEDOČANSTVO: ZLATKO SUDAC
Kad sam bio dječak, nisam vjerovao u Boga. Bio sam kršten i odgojen tradicionalno. Išao sam u crkvu, ali sam odlazio prazan. Nisam imao Boga. Nisam Ga osjećao. I nisam vjerovao.
{jathumbnail off}Mislio sam da su sve to laži, da je to (vjera) utopija, da je to manipulacija. Imao sam karakter pobunjenika. Na povratku iz vojske bio sam pozvan na seminar svećenika Emilijena Tardiffa. Seminar se održavao na stadionu u Ljubljani. Tamo je bilo 20.000 ljudi. Ja sam sjedio na balkonu. Otac Tardiff je rekao da je među bolesnima žena koja je izliječena, a imala je 20 godina paralizu. On je rekao da osjeća veliki elektricitet kroz njezino tijelo, toplinu, i da je Bog ozdravlja. On je pozvao sve da mole za nju. Nakon kratke šutnje, on je ponovio “Gospođo, ozdravljeni ste. Ustanite iz svojih invalidskih kolica u ime Isusa Krista, i mahnite svojom maramicom kao znak da ste to vi.” Nitko se nije ustao. Nakon toga on je to ponovio, “Ti koja si izliječena, ustani i daj znak.” Ponovno se nitko nije ustao. Ustao sam se i vrlo demonstrativno otišao sa skupa. Bio sam na balkonu tako da sam morao otići na nižu razinu da iziđem. Morao sam proći kroz 2 ili 3 reda bolesnika u invalidskim kolicima.
Dok sam prolazio tuda, otac Tardiff je ponovio treći put: “Ti koja si izliječena, u ime Boga, ustani i daj znak.” Onda je žena ustala. Bila je otprilike 10 metara daleko od mene – upravo tada sam došao do niže razine gdje su bili bolesni. Vidio sam je. Njezine noge su bile mrsave kao i ruke, mršave kao naš zglob. Od rođenja nikada nije stala na svoje noge. Dva su joj muškarca pomogla da se ustane. Sa suzama, uzbuđenjem i drhtanjem ona je jedva učinila korake prema mikrofonu. I tako se moj život još jednom srušio kao kuća od karata. To ozdravljenje nije bilo samo za nju već i za mene. Tjedan dana nakon toga nisam mogao ništa jesti. Nisam mogao pričati ni sa kim. Kada gradiš svoj život na “sigurnim uvjerenjima”, kulu od pijeska i tada netko povuče prostirač ispod tvojih nogu, ostane velika ruševina. To je bio početak mog novog života.
Zlatko Sudac je rođen u Rijeci 1971. godine, a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku, mjestu odakle potiču glasovita vrbnička zlatna žlahtina i zagrebački nadbiskup, prvi čovjek Crkve u Hrvata Josip Bozanić. U Vrbniku i danas žive Zlatkovi roditelji – njegova majka je, primjerice, sa nadbiskupom Bozanićem išla u školu. Poslije srednje škole neko vrijeme radi kao strojarski tehničar, ali uz rad upisuje i fakultet u Rijeci. Rat ga je tako zatekao kao studenta filozofije i psihologije, da bi nakon par godina otkrio svoj pravi poziv, pa 1993. godine upisuje bogosloviju i seli u sjemenište. Teologiju završava u Zagrebu, i u lipnju 1998. konačno se zaređuje za svećenika i postaje župnik u malom otočkom mjestu Novalji. Odatle će, niti godinu kasnije, u svibnju 1999. godine, stići nevjerojatna vijest o mladom župniku kojemu je, za vrijeme druženja s prijateljima, na čelu prokrvarila rana u obliku križa. Na otok su već sutradan pristigli novinari i fotoreporteri, i slika mladog svećenika u dugačkoj bijeloj haljini, duge kose i njegovane bradice, s flasterom na mjestu krvavoga križa, obišla je Hrvatsku.
Njegova je pak župa uskoro postala mjestom hodočašća vjernika iz okolnih župa, ali i cijele Hrvatske, i legenda se nezaustavljivo zakotrljala. Nekoliko ljudi iz župe ispričalo je tako novinarima kako su velečasnog Suca jednom vidjeli ispred crkve – jedan od njih čak se i rukovao s njim – što ne bi bilo nimalo čudno da velečasni u tom trenutku nije meditirao u svom župnom domu, naravno, pred svjedocima. Onda su neki župljani potvrdili da osim dara bilokacije župnik posjeduje i dar levitacije, kako su ga vidjeli gdje lebdi iznad zemlje, dok su se treći pak kleli da su ga čuli kako u transu govori starohebrejskim narječjima. Službena Crkva prema ovom se navodnom fenomenu, baš kao prema Međugorju, odredila vrlo rezervirano, bez službenih komentara. Umjesto njih, Zlatko Sudac je već nakon nekoliko mjeseci povučen iz Novalje i skriven od javnosti. Neko je vrijeme, kako se čulo, proveo na ispitivanjima u poznatoj rimskoj klinici Gemelli, gdje je, vele, nepobitno ustanovljeno da je stigma u obliku križa na njegovu čelu “rezultat zaista natprirodne pojave, neobjašnjive prirodnim zakonima dostupnim suvremenoj znanosti”.
U hrvatskim katoličkim misijama na Istočnoj obali, njegove mise u Greenwich Villageu ili New Jerseyu okupljaju i po četiri-pet tisuća ljudi, uključujući i jake snage redara i vatrogasaca. Iseljenički i katolički mediji javljali su o novim čudesima: na jednoj je njegovoj misi prohodala dotad nepokretna žena bolesnih kukova, u New Jerseyu nekom je čovjeku nakon Sudčeve propovijedi nestao karcinom, a na jednoj fotografiji snimljenoj u Chicagu Sudčev lik je – proziran. Kao vrhunac stigla je vijest o najvećem čudu: prilikom boravka u Italiji, u lombardijskom gradiću Lugano di Cuomo, točno na blagdan svetog Franje Asiškog velečasnom su Zlatku Sucu prokrvarile žive rane na mjestima gdje je i sam Isus Krist prilikom raspeća bio proboden čavlima!
Izvor: medjugorje-info.com
