Voda kao najveći strateški interes: Privatno vlasništvo ili javno dobro?
U studiji doc.Petera Gleicka, suosnivača i ravnatelja Pacific Institute u Oaklandu, stoji kako se samo od 2010.-2013. zbog vode u svijetu vodio 41 oružani sukob
{jathumbnail off}VODA – KOME PRIPADA? 21 godinu nakon proglašenja “Svjetskog dana voda” bilo bi dobro podsjetiti kako slatke vode na našoj planeti ima u ograničenim količinama, no ipak je veći problem upravljanje njome i tretiranje vode kao “robe”, a ne kao “neotuđivog ljudskog prava”.
Svima je poznato kako je u nekim dijelovima svijeta doslovno nedostaje. Riječ je o alarmantnoj činjenici o kojoj se na zapadu, iako ni sam nije imun na taj problem, govori veoma rijetko.
Kako bi se bolje upoznali s problemom, potrebno je navesti neke podatke o kojima se govori jednom godišnje – milijardu ljudi nema pristupa pitkoj vodi, a 2,5 milijarde je nema dovoljno za zadovoljavanje osnovnih higijenskih potreba. Upravo zbog neracionalnog korištenja vodnih resursa i iskorištavanja bez ikakvih skrupula prirodnih dobara, čovjek je došao u situaciju da nedostatak vode ubija više ljudi na svijetu nego ratovi. Tužna istina jest da voda zbog svog značaja nije samo izvor života, nego na žalost i profita, a samim tim i oružanih sukoba.
Prije nekoliko mjeseci su Ujedinjeni Narodi pokrenuli studiju o 30 zemalja koje će se 2025. naći u situaciji da neće imati dovoljno pitke vode za osnovne životne potrebe. Među njima se nalazi 18 zemalja s Bliskog Istoka i područja sjeverne Afrike. Egipat, Izrael, Somalija Libija i Jemen su zemlje za koje se već zna da trpe nestašicu i za njih se situacija može još samo dodatno pogoršati.
Iako mnogi analitičari tvrde kako će se Treći svjetski rat voditi upravo zbog vode, treba reći da se (iako postoji i takav rizik) tome problemu treba pristupiti puno ozbiljnije i pronaći pravi uzrok nestašice obnovljivog prirodnog resursa.
Sukobi zbog vodnih resursa i odluka State Departmenta da se oni proglase najvećim strateškim interesom
O tome problemu bi se moglo govoriti s više aspekata, ali je onaj koji proizlazi iz postulata mislioca iz 18. Stoljeća, Thomasa Malthusa, a koji tvrdi “kako zbog pomanjkanja prirodnih resursa neizostavno dolazi do ratnih sukoba”, najvjerodostojniji.
U prvoj polovini 2011. američka državna tajnica, Hillary Clinton, od obavještajnih je agencija naručila studiju o “mogućnosti oružanih sukoba uzrokovanih nedostatkom vode”. Tada je agencija National Intelligence Estimate uputila alarm za sigurnost na globalnoj razini. Objava njihovog izvješća u ožujku 2012. je bila razlog pokretanja projekta “Water Partnership”, kojim je Obamina administracija odlučila umrežiti vladine agencije, nevladine organizacije i privatne kompanije, a sve kako bi se izbjegao scenarij katastrofe opisan u izvješću NIE-a.
No, kako su SAD isključivo mislile na problem unutar svojih granica tvrdi Gianni Tarquini, autor teksta ‘Rat za vodu i naftu’, a koji na tu temu u jednom intervjuu tvrdi:
“Najveća svjetska supersila, Sjedinjene Američke Države, otvoreno izjavljuju kako vode, koja se dosada smatrala obnovljivim resursom, u posljednje vrijeme nedostaje i kako se zbog toga mora smatrati resursom od najvećeg strateškog značaja. U tajnom izvješću od 2004., a koje je potom objavio The Guardian, savjetnik Pentagona, Andrew Marshall upozorava na opasnosti koje sa sobom nose klimatske promjene, te naglašava kako SAD moraju u najkraćem mogućem roku ući u posjed vodnih dobara na onim mjestima u svijetu u kojima ih ima najviše”.
U studiji doc.Petera Gleicka, suosnivača i ravnatelja Pacific Institute u Oaklandu, stoji kako se samo od 2010.-2013. zbog vode u svijetu vodio 41 oružani sukob. Jedan u Oceaniji, šest u Aziji, osam u Latinskoj Americi, 11 u Africi i 15 na južnoj hemisferi.
Svi ovi sukobi su naizgled bili vjerski, politički i gospodarski, ali su u suštini bili borba za pitku vodu. Sukobi su se ponekad odvijali čak i među socijalnim i gospodarskim interesnim skupinama unutar iste zemlje. Rizične zone su Središnja Azija, sliv Nila, Kenija, te Bliski Istok.
Voda postaje “roba”
Da li je Malthus imao pravo kada je rekao da je uzrok oružanih sukoba nedostatak resursa? Ako gledamo podatke koje je iznio doktor Gleick, oni su zabrinjavajući, ali on ipak previđa jednu činjenicu, a to je kako većina zemalja u svijetu, kada je voda u pitanju, prema podacima UNESCO-a dobro surađuju. Problem je, kako naglašava prof. Asit’ K.Biwas, loše upravljanje vodnim resursima, a ne njihov nedostatak. Potom postoje slučajevi u kojima se za nestašicu vode optužuju susjedne zemlje, kao npr. kada je Mubarak zbog lošeg upravljanja vodnim resursima za krađu otvoreno optužio Etiopiju. Ne treba posebno napominjati kako je egipatski narod povjerovao u tu priču.
Problem dakle nije nedostatak vode, budući da njena količina ne ovisi o prirodi, već ponajprije o čovjeku koji njome loše upravlja. Najveći problem su razvijene zemlje, koje su kroz stoljeća dosegle takvu razinu potrošnje da se moraju okrenuti tuđim resursima.
Eksperti, kao npr. Thomas Homer Dixon, ravnatelj Centra za mir i proučavanje konflikata sveučilišta u Torontu, tvrde kako su neravnopravnost i socijalna isključivot glavni razlozi sukoba, a ne nedostatak vodnih resursa samih po sebi. Postoje i nove tehnologije koje bi mogle riješiti problem na globalnoj razini, ali kako je voda postala “roba”, a ne “čovjekovo pravo”, one su dostupne samo manjem dijelu svjetskog stanovništva. Jednostavno rečeno: nije nedostatak vode problem, već onaj tko je eksploatira i iskorištava.
Kome pripada voda? Da li je ona privatno vlasništvo ili javno dobro?
Sada kada smo navikli da se privatizira doslovno sve (od državnih tvrtki i javnih službi do prirodnih resursa), došla je na red i voda. U Italiji su, na primjer, građani na referendumu odlučili da se voda u njihovoj zemlji ne smije privatizirati, međutim tadašnji premijer Mario Monti je na sve načine pokušavao izbjeći volju naroda i ipak pogodovati krupnom kapitalu. To je dokaz da se demokratski standardi mogu provoditi samo kada nisu u sukobu s profitom. Privatizacija voda je sama bit Obaminog projekta “Water Partnership” i njime se pomiče granica upliva kapitala. Da li će SAD koristiti soft-power ili oružje, ostaje nam da vidimo. Međutim, možda bi i “mi na bogatom zapadu”, uljuljkani u lažnu sigurnost i navikli da je voda nešto što se podrazumijeva samo po sebi, ipak trebali malo bolje promisliti o navodima Petera Gleicka koji za 41 rat u tri godine tvrdi da se vodio zbog vode.
{jathumbnail off}Njemački Bundestag je odlučio: Voda više nije civilizacijsko pravo, odluka je prošla skoro nezapaženo
(Vladimir Kapuralin)
Privatizacija opskrbe vodom: Njemački Bundestag je 28. veljačea 2013. godine odbio zahtjeve stranaka “Zelenih”, “Lijevih” (Die Linke) i SPD, koji su imali za cilj spriječiti provođenje privatizacije opskrbe vodom u Njemačkoj, a što je posljedica naloga koji dolazi iz EU. “Zeleni” su od savezne vlade tražili da dotični nalog od strane EU o preuzimanju koncesije od komuna i međukomunalnih organizacija zaustavi ili da iznudi veliki broj iznimki.
Nakon poimeničkog glasanja, ovaj je zahtjev odbio 291 zastupnik, svi iz redova CDU/CSU i FDP, a prihvatilo ga je 249 njih, uz 8 suzdržanih. Stranka “Lijevih” (Die Linke) je također tražila da se ovaj nalog potpuno odbije.
Isto tako postavljen je zahtjev da se onemogući pokušaj stvaranja zakonskih okvira, koji bi mogli dovesti do liberalizacije ili privatizacije opskrbe vodom. Glasanje je i u ovom slučaju bilo poimenično. Protiv tog zahtjeva je glasalo 299 zastupnika, i ovaj put se radilo o članovima stranaka CDU/CSU i FDP, za je bilo 122, a suzdržanih čak 124. SPD je u svom tajnom glasanju tražila od savezne vlade da se pridruži stavu Gornjeg doma parlamenta, po kom nije obavezno prihvatiti nalog EU o davanju koncesija i po kojem je isti potrebno odbiti.
Predajom (prodajom) ugovora o koncesijama, opskrba vodom će iz ruku komuna biti prenesena “trećim” osobama, tj. privatnim poduzećima. Bruxelles planira uvođenje obaveze raspisivanja dodjele koncesija, što će, prema mišljenju SPD, imati za posljedicu totalnu reorganizaciju komunalne privrede.
Hrvatski časnički zbor – PGŽ/Croative.net
