Znanost potvrđuje – odrastanje u homoseksualnoj zajednici pogubno je za djecu
Nevjerojatno je da će djevojčice koje žive s homoseksualnim parovima imati samo 15 posto šanse za završetak srednje škole u usporedbi s djevojčicama koje žive s raznospolnim vjenčanim roditeljima
{jathumbnail off}Svojim proučavanjem djece koju su odgojili homoseksualni roditelji, sociolog Mark Regnerus sa sveučilišta Texas i Austin srušio je konvencionalno akademsko stajalište koje tvrdi da takva djeca nisu ni na koji način zakinuta u odnosu na djecu koju su odgojili njihovi vjenčani majka i otac. Njegovo istraživanje Nove obiteljske strukture do nedavno je bilo najpodrobnije , najrigoroznije i metodološki najpreciznije proučavanje ikad provedeno na tu temu. Otkrilo je brojne i značajne razlike između tih skupina i zaključilo da su djeca homoseksualnih roditelja u skoro svakoj kategoriji ubilježena kao „sub-optimalna“.
U usporedbi s djecom koju su odgojili njihovi vjenčani biološki roditelji, djeca homoseksualnih roditelja mnogo češće primaju socijalnu pomoć, imaju nižu razinu obrazovanja, navode manju sigurnost i zaštitu u obitelji, navode više „negativnih utjecaja“ primljenih u obitelji, češće pate od depresije, češće su bili hapšeni, ako su ženskog spola, imali su više seksualnih partnera, kako muških tako i ženskih. Djeca lezbijskih majki češće u sadašnjosti žive u kohabitaciji, imaju skoro 4 puta veću šansu da u odrasloj dobi žive od socijalne pomoći, manja je vjerojatnost da imaju posao s punim radnim vremenom, imaju više od 3 puta veću mogućnost da su nezaposleni, imaju skoro 4 puta veću mogućnost da sebe definiraju kao osobu koja nije posve heteroseksualna, imaju 3 puta veću mogućnost da su imali neku vezu izvan braka ili kohabitacije, imaju začudno 10 puta veću mogućnost da ih je roditelj ili odrasli skrbnik spolno dodirivao, imaju skoro 4 puta veću mogućnost da su bili „fizički prisiljeni“ na seks protiv svoje volje, imaju veću mogućnost da se suočavaju s problemom „vezivanja“ s obzirom na sposobnost da se oslone na nekoga, češće koriste marihuanu, češće puše, češće provode mnogo više vremena gledajući televiziju, češće su bili kažnjavani za veće prekršaje.
Kada se uspoređuje djecu homoseksualaca s djecom vjenčanih bioloških roditelja, razlike u seksualnosti – iskustvo spolnog zlostavljanja, broj seksualnih partnera, homoseksualni osjećaji i iskustva među djecom – bili su frapantni. Iako svi podatci nemaju istu razinu „statističke važnosti“ kao oni gore, ipak su važni.
Zbog svih ovih rezultata Mark Regnerus je bio žestoko napadan, njegova studija diskreditirana i podvrgnuta akademskoj cenzuri. Najveća zamjerka studiji bila je u tome da je u uzorku bio obuhvaćen vrlo mali broj djece koja su od početka živjela u istospolnim obiteljima. Ostatak Regnerusova uzorka, koji je zaista impozantan, obuhvaćao je djecu koja su imala roditelje homoseksualce ili lezbijke u različitim vezama.
No prije niti dva mjeseca izašla je nova studija kanadskog ekonomista Douglasa W. Allena u znanstvenom časopisu Revija za gospodarstva i domaćinstva koja koristi uzorak sačinjen od 20 posto ukupne populacije Kanade prema podacima iz zadnjeg popisa stanovništva. U tekstu koji donosimo Regnerus sa zadovoljstvom analizira studiju koja je rađena na još većem uzorku od njegovog te koja analizira podatke o školskom uspjehu djece odrasle u istospolnim izvanbračnim ili bračnim zajednicama. Na više mjesta ova studija kojoj će rijetko tko moći naći zamjerke potvrđuje rezultate iz Regnerusova istraživanja.
Mama i tata u braku zaista jesu važni – Novi dokazi iz Kanade
Autor: Mark Regnerus
8. listopad, 2013. (Public Discourse) – Pojavili su se novi, vrlo bitni dokazi u raspravi o društvenoj znanosti na temu istospolnog roditeljstva i jedinstvenih doprinosa koji razvoju i napretku djece pružaju majke i očevi. Studija koja je objavljena prošlog mjeseca u znanstvenom časopisu Revija za gospodarstva i domaćinstva, koja analizira podatke dobivene na vrlo velikom uzorku stanovništva, otkrila je kako djeca homoseksualnih i lezbijskih parova imaju samo 65-postotnu šansu da će završiti srednju školu u odnosu na djecu vjenčanih raznospolnih parova. Također je važan spol djeteta: djevojčice će vrlo vjerojatno imati veće poteškoće u razvoju od dječaka budući da kćeri homoseksualnih roditelja pokazuju dramatično niske stope završetka srednjoškolskog obrazovanja.
Za razliku od istraživanja koja su bila provedena na području Sjedinjenih Američkih Država, ovo istraživanje evaluiralo je 20 posto uzorka iz popisa stanovništva Kanade, zemlje u kojoj su istospolni parovi imali pristup poreznim i drugim olakšicama od 1997. te pristup braku od 2005. godine.
Dok se kod popisa stanovništva u SAD-u broj istospolnih kućanstava može samo nagađati na temelju spola i broja samoprijavljenih glava kućanstava, odraslima mlađe dobi kod kanadskog popisa stanovništva postavljano je pitanje: „Da li ste dijete muškog ili ženskog istospolnog bračnog ili vanbračnog para?” Iako je autor studije ekonomist Douglas Allen uočio da vrlo velik broj djece u Kanadi koja žive s roditeljem homoseksualcem ili lezbijkom zapravo žive sa samohranom majkom, što je u skladu s rezultatima koji su dobiveni u Studiji o novim obiteljskim strukturama (Mark Regnerus), ipak je uspio izolirati i analizirati na stotine djece koja žive s homoseksualnim ili lezbijskim parom (u braku ili vanbračnoj zajednici sličnoj kohabitaciji).
Prema tome studija može usporediti, jedne s drugima, mlađe odrasle osobe koje su odgojili istospolni parovi i one koje su odgojili raznospolni parovi, također i djecu koju su odgojili samohrani roditelji ili su odrasli u drugim oblicima obitelji. Allen je odmah uočio tri ključna rezultata:
„djeca vjenčanih raznospolnih parova imaju visoku stopu završetka školovanja u odnosu na druge; djeca iz lezbijskih obitelji imaju vrlo nisku stopu završetka školovanja u usporedbi s drugima; ostala četiri oblika (nevjenčani parovi, homoseksualni parovi, samohrane majke, samohrani očevi) po rezultatima su međusobno slični i nalaze se između dva ekstrema s visokom stopom završetka školovanja (vjenčani raznospolni parovi) i vrlo niskom stopom završetka školovanja (lezbijske obitelji).“
Koristeći regresijske modele i seriju kontrolnih varijabli, Allen zaključuje da se ispodprosječna postignuća u obrazovanju ne mogu pripisati rijeđem pohađanju nastave učenika ili skromnijoj naobrazbi homoseksualnih ili lezbijskih roditelja. Zapravo, istospolni roditelji češće imaju viši stupanj obrazovanja i puno je veća vjerojatnost da će djeca biti upisana u školu nego što je to kod vjenčanih raznospolnih roditelja. Pa ipak, njihova djeca imaju značajno veću vjerojatnost da će zaostajati sa završetkom školovanja.
Isto vrijedi i za djecu vanbračnih partnera, kao i za djecu samohranih majki i očeva, što jasno ukazuje na činjenicu da su se podaci vrlo malo promijenili u zadnjih nekoliko desetljeća kada za analizu imamo dostupne vrlo velike, kvalitetne uzorke. Tradicionalna nuklearna obitelj (majka, otac i djeca) i dalje ostaje zlatni standard kod uspjeha djece u školi. Ono što iznenađuje kod podataka iz Kanade je otkriće da djeca lezbijskih parova postižu u prosjeku daleko najgore rezultate čak i u usporedbi sa djecom samohranih roditelja.
Međutim, uistinu jedinstven aspekt Allenove studije je možda sposobnost razlikovanja različitih utjecaja odrastanja u istospolnim kućanstvima u odnosu na djetetov spol. Allen piše:
„određena spolna kombinacija unutar istospolnih kućanstava na dramatično različit način utječe na djetetov završetak školovanja. Uzmimo na primjer djevojčice. . . . Bez obzira na kontrolne usporedbe i bez obzira da li djevojčice trenutno žive s homoseksualnim ili lezbijskim parovima, šanse za završetak njihova srednjoškolskog obrazovanja su znatno niže nego kod djece iz bilo kojeg drugog oblika kućanstva. Nevjerojatno je da će djevojčice koje žive s homoseksualnim parovima imati samo 15 posto šanse za završetak srednje škole u usporedbi s djevojčicama koje žive s raznospolnim vjenčanim roditeljima.“
Stoga, iako djeca istospolnih roditelja općenito lošije prolaze u školovanju, ovaj disparitet je nejednako raspodijeljen i bazira se na kombinaciji spola djeteta i spola roditelja. Dječaci prolaze bolje, odnosno imaju veću vjerojatnost da će završiti srednju školu kod dva roditelja homosekualca nego kod dvije lezbijke. Kada se radi o djevojčicama, vrijedi suprotno. Time ova studija ne samo da potkopava tvrdnje o tome da „ne postoje razlike“ u odrastanju djece kod raznospolnih ili istospolnih roditelja već isto tako potkopava tvrdnje o tome da majke mogu zamijeniti očeve i obrnuto. Očito je da ne mogu.
Svaka studija ima svoja ograničenja, pa tako i ova. Prema ovoj studiji je nemoguće odrediti povijest nastajanja kućanstava s djecom. Niti je moguće odrediti okolnosti rođenja djece čiji rezultati u obrazovanju se evaluiraju – odnosno, da li su djeca nastala u heteroseksualnoj vezi, ili su posvojena ili rođena putem surogat majčinstva ili medicinski potpomognute oplodnje? I na kraju, popis stanovništva nije razlikovao vjenčane od nevjenčanih homoseksualnih i lezbijskih parova. Ali se sasvim sigurno radilo o parovima.
Zapravo, ova studija ima uistinu neznantna ograničenja u usporedbi s njezinim nevjerojatnim i jedinstvenim prednostima i snagama. Radi se o rigoroznoj i temeljitoj analizi golemog i nacionalno reprezentabilnog uzorka u zemlji koja ima dugu tradiciju zakonskog priznanja istospolnih parova i istospolnog roditeljstva. Ova studija dosad je najbliža idealu u društvenom istraživanju.
Objavljivanje studije nastavlja se na pojavu novih istraživanja na ovom području, koja se temelje na velikom uzorku stanovništva i koja su većinom srušila tvrdnje znastvenika i javnosti o tome da se djeca koja odrastaju unutar istospolnih i raznospolnih partnerstava po ničemu ne razlikuju i koja se koriste od strane aktivista ili navode u sudskim postupcima i presudama o istospolnim brakovima.
Da li su možda članovi Američkog udruženja psihijatara i Američkog udruženja sociologa bili pretjerano samouvjereni ili su se prenaglili prilikom zaključivanja da „ne postoje razlike“ kod tog posve novog predmeta istraživanja. Sociološka istraživanja koja su se bavila djecom iz istospolnih roditeljstava redovito su se oslanjala na malene i neslučajne uzorke koji pogoduju naručiteljima istraživanja. Možda se jesu prenaglili i možda su nakon svega mama i tata u braku ipak važni.
Preuzeto s dopuštenjem portala Public Discourse
Izvor: zdravstveniodgoj.com
