Zvonimir Hodak: Branimir Pofuk istakao se kao muha u čaši mlijeka
Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”
{jathumbnail off}Novinar tjedna, ma što tjedna, mjeseca i godine je Branimir Pofuk. Nomen est omen iliti ime je znak. Pametni Latini. Naš etablirani jugonostalgičar po tko zna koji puta istakao se kao muha u čaši mlijeka. Visoko kvalificirani agent Beogradske filharmonije ovaj se puta otisnuo u TV vode. Tu mu je izvor informacija supruga Lela Knežević, sposobna i pametna žena koja je od tajnice preko noći dotjerala do urednice, što je raritet. Pucala je Lela i na više, ali na žalost ambicije joj je skresao nedostatak formalne naobrazbe. U Obzoru od 9. studenog o.g.: “čovjek za sve regione dohvatio se i očešao o rođenu Vukovarku Karolinu Vidović Krišto”.
Naslov tog jeftinog pamfleta glasi: “Svu djecu vukovarskih Srba treba izvesti iz škole i javno ih pitati da li vole Hrvatsku!” Pametni naš Brane. Odmah je shvatio da se tu radi o svinjariji. Na tome je on magistrirao. Mjesto svinjarije nije OŠ u Vukovaru već stranica 18 Večernjakovog Obzora od 9.11. Vidovićka je emisiju napravila pred godinu dana, uradak je prikazan, ali odjednom Brane brzinom zvuka shvaća što se to pred godinu dana desilo i umače pero u tintu. Mogao ga je umočiti i negdje drugdje…
U emisiji se vidi kako Vidovićka pita najprije srpsku djecu jesu li svi rođeni u Vukovaru i vole li Hrvatsku. Nakon te niske provokacije, djeca odgovore da su rođena u Vukovaru i da vole Hrvatsku. Tu svinjariju novinarka upita i hrvatsku djecu i dobiva identičan odgovor.
Novinarka svojim komentarom baca Branu u živčani trans. Kaže nešto što Brane ne kuži: “I ja volim Hrvatsku, dakle, tu se slažemo!” Pofuk je zabezeknut grubom provokacijom novinarke koja manipulira djecom i montira. Prijatelj direktora Beogradske filharmonije zna što je to montaža jer se time i sam služio.
Njegov prijatelj dirigent je u međuvremenu postao ministar u srpskoj vladi Ivice Dačića, vjernog učenika Slobe, proizvođača salate. Zakletvu je položio kod četničkog vojvode Tome Grobara. Taj dogođaj je naš talentirani montažer pokušao na stranicama Večernjaka prikazati kao dobru vijest za Hrvate. To je dobra vijest, ali za Hrvate kao što je on i njemu slični. Naša debela muha u čaši mlijeka dalje piše da nakon što je odgledao emisiju, testirao je nekoliko kolega kako bi mu rekli što misle o emisiji.
“Vidio sam u glavama nevjericu, u čudu otvorenih usta i različite nijanse zgražanja.” U kolega kosa brenovana – stara je varoška srpska pjesma. I meni je žao njegovih kolega otvorenih usta. Mora da je Pofuk u testiranju susreo Savu Štrbca, Zorana Pusića, Antu Tomića, Vesnu Teršelić, Borisa Dežulovića, Miljenka Jergovića, Davora Butkovića i slične likove. Stvarno je svirepo od naše muhe iznositi pred svoje drage kolege jugo-istomišljenike ovaj horor koji je Vidovićka priredila djeci u Vukovaru. Mogao je nekoga strefiti šlag. Brane navodno, uvijek kad krene u Vukovar, zaluta i svrši u Beogradu. Nema veze! Njegovi test kolege sigurno nemaju ništa protiv.
U članku Brane zamjera Stožeru za obranu Vukovara što je pružio podršku Karolini Vidović Krišto. Tu je potpuno u pravu. Očekivao je da Stožer podrži njega I njegove kolege. Ili možda pridrži. To vrijedi i za onih 50.000 sa Facebooka koji su također podržali Karolinu koja nam je emisijom otvorila oči o vukovarskim svinjarijama. O segregaciji srpske djece koja idu u posebne razrede i uče svoju lažnu povijest o građanskom ratu i ustašama koji su taj rat započeli. Pofuk se, iz fotelje, obračunava s novinarkom, Stožerom kojeg uspoređuje sa SUBNOR-om i sa svima onima koji su protiv ćirilice. Ne sjećam se da je svoj glasić ikada digao kad je devedesetih na kućama Hrvata ćirilicom osvanulo: “Ovo je Srbija!”
Ne sjećam se da je svoju brigu za djecu pokazao na malim Vukovarcima koji su za tri mjeseca opsade grada osijedili u istim godinama kao i njihovi srpski vršnjaci koje je novinarka sada provocirala riječima: “Ali vi ste Hrvati bez obzira na nacionalnost!” i tu je bit svih problema Srba u Hrvatskoj. Kad jednom svi Srbi koji žive u Hrvatskoj postanu i politički Hrvati onda će etnički problemi u Hrvatskloj biti riješeni. A Pofuk injegovi istomišljenici će otići na smeće povijesti kao I njihova država 1991.g. Jadni Pofuk je zakasnio samo 20 godina sa svojom borbom protiv nacionalističkih vjetrenjača. Ezop je rekao: “Treba pomoći prijateljima kad im je to potrebno, a ne dokazivati se kad su oni već propali.”
Napokon jedna vesela vijest i to od našeg jugo-povjesničara Tvrtka Jakovine. Nedavno je vijeće gradske četvrti Donji Grad u slobodarskom Zagrebu odlučilo da neće podržati prijedlog HDZ-ovog bloka o promjeni imena Trga M. Tita. Časni antifašisti u vijeću smatraju kako je to ime zaživjelo sa imenom druga Tita, devetog najvećeg zločinca u XX st. Taj najljepši trg u Zagrebu dobio je to ime još za vrijeme “bombaškog procesa” koji antifašisti i danas s ponosom smatraju hrvatskom prethodnicom Al Qaide.
Tresnuti bombu usred klasnih neprijatelja, a na sudu priznati samo sud svoje Partije pravi je podvig koji zaslužuje da se bravar koji svira klavir saživi sa prostorom između HNK i zgrade Sveučilišta. Naravno protiv promjene imena Trga je i Maršalov obožavatelj Tvrtko Jakovina.
Tvrtko kaže: “Kao povjesničar hladnog rata mogu reći da više nemam snage živjeti u zemlji koja još živi u hladnom ratu. Nadam se da će Skupština odbiti prijedlog.” Omekšaj, Tvrtko! Naravno da će Skupština odbiti prijedlog. Malo gradova u EU ima prekrasan trg koji ponosno nosi ime devetog najvećeg zločinca u XX st. Tražiti da se mijenja ime Trga koji je toliko zaživio sa socijal-demokratskim Zagrebom po Tvrtku nas vodi ravno u hladni rat.
Nismo mi zaostali Slovenci koji su u Ustav unijeli odredbu kojom se zabranjuje da bilo koja ulica ili trg nose ime Maršala bravara. Slovenci se zbog toga nisu našli u vrtlogu hladnog, toplog ili nuklearnog rata. Oni su spremni zaratiti za Piranski zaljev, Svetu Geru, Ljubljansku banku itd., ali za Jožu ih boli glava. Međutim, Hrvati su drugačiji. Tronuti i zahvalni neprestano misle na sve dobro što im je podario pokojni Maršal. Da nije bilo Jože, Hrvatska bi danas bila prenapučena zemlja kao Nizozemska, Hong Kong ili Makao. Hrvati bi živjeli na brodovima i drveću. Tito je vizionarski od 1945-47, genocidno-progresivnom metodom počistio višak stanovništva u Hrvatskoj kao u staroj Sparti. Znamo da je pet spartanskih efora birano na godinu dana poslalo svakog stanovnika starijeg od 40 godina u sveta brda da tamo umru. Naš Maršal je bio pragmatičniji te je pobio mlađe i starije od 40 godina i tako nas spasio prenaseljenosti. Spasio nas je i od Srijema, Boke Kotorske te napunio jame i napuštene rudnike u sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji viškovima Hrvata.
Sad nas želi napustiti i ogorčeni Tvrtko Jakovina. Bojim se da nismo te sreće. Možda bi rješenje bilo da se Tvrtka imenuje prvim sekretarom hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Tamo je legendarni veleposlanik Ivo Goldstein u sobi za primanje gostiju postavio sliku dragog Maršala Tita. Tom se idejom odmah oduševio i bivši veleposlanik Ivica Maštruko koji se s neskrivenim ponosom hvali kako je i on kao veleposlanik u Italiji, Sloveniji, Rumunjskoj I Grčkoj, držao u službenim prostorijama Titovu sliku. Kaže da je to izazvalo veliki interes diplomata. To što se većina njih križala, on objašnjava još neiskorijenjenim klerikalizmom.
Sad mu je žao što se nije sjetio staviti u Rumunjskoj uz Tita i sliku Chaucescua. I on je bio filantrop kao i naš Maršal. Kad govorimo o slici Hrvatske u svijetu onda ne smijemo zaboraviti izreći duboku zahvalnost našim veleposlanicima Goldsteinu, Maštruku i sličnima koji su svijetu prenosili sliku lijepe I uspješne Jugoslavije na čelu sa čovjekom br.9. Tito je bio pravi centarfor koji je zabio (u zemlju) više od 500.000 Hrvata u najboljim godinama. Charles Bukowski je napisao: “Skoro svatko se rodi kao genije, a umre kao idiot.”
Splitski Mediteranski institut za istraživanje života je navodno na rubu propasti. Institut, koji je dragi naš Ivo svojedobno poklonio Radmanu, još nije otkrio svu tajnu besmrtnosti. Pokazalo se da je pišljivih 35 milijuna kn uloženih u Institut od strane države ipak malo premalo za takav zalogaj! Navodno bi i stranci bili nešto uložili, ali pariški akademik Radman želi tzv: solarnu isplatu iliti lovu na sunce. Jedan moj prijatelj, blizak Institutu, tvrdi kako su Radman i ekipa ovih dana došli do epohalnog otkrića. Napornim radom Institut je došao do zaključka da je najveći uzrok smrti na zemaljskoj kugli – umiranje. Tako jednostavno, a tako genijalno! Institut je također otkrio da se položaj Srba u Lici poboljšava jer Hrvati vraćaju oružje, a Srbi to ne čine! Ma, čestitam Institutu!
Arsen Bauk referenduma kruži Hrvatskom! Svakodnevno cvile sve novi i novi zabrinuti demokrati. Jedni se boje da se referendumom ne uvede smrtna kazna jer oni znaju da to priječe ljudska prava. Ljudska prava je po njima I homoseksualni brak. Ja pak mislim da u kapitalno ljudsko pravo spada i Trg Maršala Tita. Boje se jer znaju unaprijed ishod takvog referenduma. Za ulazak u EU malo su snizili prag, a sad bi se kroz tu rupu htjeli I rigidni desničari provući u socijal-demokraciju. U slijedećoj kolumni ću prezentirati presudu Suda za ljudska prava u Strassbourgu iz koje je vidljivo kako je taj Sud već davno utvrdio da homoseksualni brakovi ne ulaze u kategoriju ljudskih prava. Scena iz jednog zagrebačkog stana. Muž se brije, a žena gleda TV Dnevnik. Na Dnevniku panegirici Milanoviću, Liniću, Jovanoviću o njihovim zaslugama za zaštitu ljudskih prava u domeni medija. Muž se dere iz kupaonice: “Draga, zovi me kad prestanu reklame!”
Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
