Najteže umiru grješnici – treba se obratiti Bogu dok ne bude prekasno
Neka mlada Amerikanka, udata za jednoga veoma bogatog čovjeka iz New Yorka, vraćala se iz Kalifornije svojoj kući. Na putu je doživjela prometnu nezgodu. Zadobila je veoma teške rane. Liječnici je nisu mogli spasiti.
{jathumbnail off}Neka mlada Amerikanka, udata za jednoga veoma bogatog čovjeka iz New Yorka, vraćala se iz Kalifornije svojoj kući. Na putu je doživjela prometnu nezgodu. Zadobila je veoma teške rane. Liječnici je nisu mogli spasiti.
Kao djevojka bila je veoma pobožna. Potjecala je iz dobre kršćanske obitelji i bila je dobro odgojena. Nakon udaje došla je u posve drugu sredinu. Tu nitko nije govorio o Bogu, duši i vječnosti.
Ispočetka je to mladu ženu veoma smetalo. Ali malo po malo ona se sasvim lijepo priučila na ovaj udoban i raskošan život i gotovo posve zaboravila na Boga i spasenje svoje duše. Sada, nakon teške nesreće, eto je na samrti. Mora ostaviti sve i poći Bogu na račun, koji ju je tako dugo čekao na pokoru i popravak.
“Moram li umrijeti, gospodine doktore?” – pitala je nervozno liječnika.
“Nažalost, gospođo!” – glasio je kratak odgovor liječnika.
“Koliko još imam živjeti?”
“Možda još jedan sat!?” – rekao je liječnik.
Strah je prostrujao njezinim tijelom. Ta kako i ne bi. Ona odlazi s pozornice svijeta. Odlazi iznenada u nepoznato. Kakav život i kakav svršetak!?
Tako zamišljena stavi ruke na oči i jedan trenutak osta nepomična. A onda smogne snage kao da želi nekud skočiti i poviče silnim, bolnim i očajnim glasom: “Kući, kući u New York!”
“To je nemoguće!” – reče blago liječnik. “Umirite se jer svako uzrujavanje veoma je opasno!”
A tada će ona: “Gospodine doktore, koliko dobra sam mogla učiniti novcem kojega sam posjedovala samo da sam ostala vjerna životu svoje mladosti – svojim idealima. Ali, ja sam mislila samo na zabavu i modu. Sada mi preostaje samo još jedan sat života. Sada je sve prekasno!”
Nije živjela niti jedan sat jer ju je uzrujavanje ubilo za nekoliko minuta. Liječnik je kasnije izjavio da nikada u svome životu nije nešto tako strašno doživio kao riječ te mlade gospođe na umoru – riječ prekasno! Prekasno – zaista to može biti najstrašnija riječ u našem ljudskom govoru.
Tko bi bio kadar izbrojiti sve nepoznate slučajeve koji su slični svršetku spomenute gospođe? Koliko iznenadnih smrti u nezgodama: prometa, potresa, poplava… Budimo uvijek vjerni svome krsnom obećanju. Mislimo stalno na Boga, držimo njegove zapovijedi, molimo se i tako proslavimo Boga svojim životom.
Autor: Fra Petar Ljubičić/Dnevno.hr
