Slaven Letica: Polemika o odrastanju u dječjem domu i homoseksualnoj obitelji
Koliko su tvorci javnog mišljenja neskloni objektivnom informiranju građana možda najbolje pokazuje primjer bujice napada na jednu izjavu dr. Željke Markić te zavjera šutnje kojom je popraćena zastrašujuća javna izjava gorljive protivnice referenduma, psihologinje dr. Mirjane Krizmanić
{jathumbnail off}Silna se ćudoredna panika i politička graja podigla oko referenduma o definiciji braka. Vidljiva se javnost – što zapravo obuhvaća stotinjak ili nekoliko stotina javnosnika (tako nazivam ljude koji često istupaju u javnosti: političare, novinare, pisce, stavotvorce, rijetko kojeg biskupa, svećenika, ponekog glumca, odvjetnika i umjetnika) podijelila u dva neprijateljska tabora: one koji su ZA i one koji su PROTIV.
Uzavrele strasti nisu previše pomirile ni dvije, jedino moguće, odluke Ustavnog suda: da se volja 749.316 potpisnika zahtjeva za referendumom naprosto mora poštovati i da je referendumsko pitanje sukladno s Ustavom RH.
A koliko su tvorci javnog mišljenja neskloni objektivnom informiranju građana možda najbolje pokazuju dva primjera: (1) bujica napada na jednu izjavu dr. Željke Markić, organizatoricu prikupljanja potpisa za referendum i (2) zavjera šutnje kojom je popraćena jedna zastrašujuća javna izjava gorljive protivnice referenduma, psihologinje dr. Mirjane Krizmanić.
Navest ću i kratko prokomentirati obje izjave:
Na pitanje televizijske novinarke što bi radije učinila, dala vlastito dijete u dječji dom ili homoseksualnom paru, Dr. Željka Markić je ovako odgovorila: „Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavi i koji nastoje nadoknaditi im obitelj do onog trenutka kada će ih dat muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti nego ih dala homoseksualnom paru.”
Nakon toga na nju se javno obrušila cijela takozvana liberalna javnost, a građanska udruga „Roda – roditelji u akciji” javnosti se obratila posebnom izjavom: „Reakcija udruge RODA na izjave o obitelji gospođe Željke Markić”.
Izjava počinje dramatičnim rečenicama: „Udruga Roda – Roditelji u akciji užasnuta je posljednjim u nizu nastupa Željke Markić, ovoga puta u emisiji Veto. Posebno pri tome mislimo na njezinu izjavu da bi djeci bilo bolje u domu za nezbrinutu djecu, nego s gay parom te na izjavu da su obitelji sa samohranim roditeljima također jedno “neprirodno okruženje”.
Cjelovita „Reakcija” Rode dostupna je ovdje:
http://www.roda.hr/article/read/reakcija-udruge-roda-na-izjave-o-obitelji-gospoe-zeljke-markic
A cjelovita snimka razgovora s dr. Željkom Markić može se pogledati (sporni dio počinje u 33 minuti):
Video možete pogledati ovdje
Pogledajmo sada izjavu dr. Mirjane Krizmanić objavljenu u Večernjem listu: „Poznato je da djeca koja rastu u domovima do treće godine postanu mentalno zaostala jer im se mozak slabije razvija zato što nemaju prave emocionalne potpore, topline i komunikacije. A djeca koju odgajaju homoseksualni parovi odrastaju u posve normalne ljude koja stupaju u heteroseksualne brakove i imaju djece. Nema sumnje da je bolje dijete dati homoseksualnom paru nego ga ostaviti u domu jer tamo postaje emocionalno oštećeno.” (Večernji list, 14. studenog 2013.)
Na tu doista zastrašujuću i stigmatizirajuću tvrdnju o mentalnom zaostajanju i slabijem razvoju mozga djece u dječjim domovima nije – do trenutka kad pišem ovaj osvrt, u subotu 16. studenog 2013. – nitko reagirao. A to je podjednako veliki politički i kulturni skandal.
Osobno sam nazvao kabinet potpredsjednice Vlade i ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić (nije bila u uredu, ali sam vrlo jasnu poruku – da naprosto mora osuditi izjavu dr. Mirjane Krizmanić – ostavio njenoj osobnoj tajnici). Iako je osobno posvojila dijete iz doma, nije se oglasila. Nije se oglasila ni pravobraniteljica za djecu, a ni ministar dr. Mirando Mrsić koji je, sa suprugom, posvojio dva domska dječaka.
Šute i „rode”, „babe”, GONG i još oko 25.000 građanskih i civilnih udruga koje se bave – ljudskim pravima.
Odrastanje u dječjem domu, to svatko zna, nipošto nije lako i nitko ga ne bi poželio vlastitom ili tuđem djetetu, ali izjava da su djeca u domovima „mentalno zaostala” i da ime se „mozak slabije razvija” sramota su za dr. Mirjanu Krizmanić koja je to izrekla, ali i za pristranu „liberalnu” javnost koja šutke prelazi preko te izjave.
A kako doista izgleda odrastanje u dječjem domu dobro pokazuje priča koju sam danas pronašao na mrežnoj stranici Darije Rendulić i koju vam nudim na ogled.
Život u dječjem domu
http://dariarendulic.wordpress.com/2013/01/13/zivot-u-djecjem-domu/
Svoj posljednji post odlučila sam posvetiti iznimnoj osobi, dragoj prijateljici i uspješnoj studentici povijesti – Kristini F. Iza iznimnih ljudi stoje iznimne priče, a svoju priču o odrastanju u dječjem domu, Kristina je odlučila podijeliti s nama.
„Smještanje u dom bilo je najbolje rješenje”
U dobi od deset godina Kristina i njen mlađi brat smješteni su u Dom za djecu Vladimir Nazor u Karlovcu. Njen stariji brat u to je vrijeme već živio u domu. Prema Kristininim riječima, jedini izlaz iz teške životne situacije bio je odlazak u dječji dom. „Razlog zbog čega smo počeli živjeti u domu su neadekvatni uvjeti u kojima nismo mogli niti živjeti niti smo imali mogućnosti da dalje nastavimo ići u školu.”
Nova velika obitelj
Dolazak u dom za Kristinu je bio velika promjena. „Puno djece, novih ljudi, sve je bilo neobično i previše se promjena u tome trenu dogodilo, da je ustvari bilo teško sve to povezati i prihvatiti”, kaže Kristina. U trenutku kad je došla, u domu je živjelo stotinjak djece. U novoj okolini i djeca i odgajatelji pridonijeli su stvaranju tople atmosfere u kojoj se Kristina osjećala dobrodošlo. „Kada si dijete kao šta sam bila ja, mala i jednostavno nesvjesna svega što se desilo, sve se činilo simpatično i zabavno.”
Veliki trud odgajatelja
Dobra organizacija u domu potrebna je kako bi se odgajatelji kvalitetno mogli brinuti o djeci. Matični odgajatelj koordinira grupom u kojoj se nalazi desetero djece. Odgajatelji pomažu svakom djetetu u školskim obavezama i brinu o njegovim osobnim potrebama. Oni su odgovorni za djecu. „Vjerojatno roditelji malo manje gnjave svoju djecu što se tiče održavanja čistoće i brige oko osobnih stvari, ali sve ono što sam naučila u domu neizmjerno mi je pomoglo u mom samostalnom životu.” Odgajatelji rade s djecom u razvijanju njihovih međusobnih odnosa, kako bi se osjećali prihvaćenima. „U vrijeme blagdana i nekih specifičnih prilika uvijek se nešto organiziralo i uložilo maksimalan trud kako bi djeca osjećala toplinu blagdana i imala osjećaj zajedništva”, dodaje Kristina. Iako već četiri godine ne živi u domu, Kristina se često druži sa svojim odgajateljima. „Oni se svi i dalje ponašaju kao da sam ja njihovo dijete, znam da se u svemu i nadalje mogu osloniti na njih i da će mi u bilo kojem trenu, ako mi to zatreba, oni pomoći.”
„Život u domu otvorio mi je šanse u životu”
Za sva iskustva u domu, Kristina kaže da su vodila nečemu pozitivnom. Odrastanje u domu učinilo ju je samostalnom, odgovornom i uspješnom u onome što radi. „Neke stvari koje sam imala u domu, u svojoj obitelji nikada ne bi imala. Život u domu otvorio mi je veće šanse u životu nego što bi mi se pružile od strane mojih roditelja.” Prema njenim riječima, u domu je naučila najvažniju životnu lekciju – da neke situacije ne može promijeniti i za njih se kriviti. „Onog trena kad sam to tako posložila u svojoj glavi i prihvatila stvarnost koja mi se desila, odlučila sam uvijek dati najbolje od sebe i pokazati svima da mogu postati uspješna i samostalna djevojka.”
Uspješni rezultati na fakultetu
Vrlo je malo Kristininih prijatelja iz doma nastavilo obrazovanje. Prema Kristininim riječima, većina završava slabije srednjoškolske programe koji nisu dobra podloga za fakultet. „Svi njihovi problemi i traume s kojima su se nosili odražavali su se u njihovom neučenju i slaboj disciplini u školi”, dodaje Kristina. Iako su je u domu često zvali štrebericom, Kristina se odlučila posvetiti učenju. „Moji problemi su mene gurali naprijed, a učenje i knjiga su mi u nekoj mjeri predstavljali određeni bijeg od stvarnosti, jer sam nad time jedino mogla imati potpunu kontrolu, i iskazati se.”
Samostalan život
Kristina već četiri godine uživa u samostalnom životu. Zbog izvrsnog prosjeka ocjena na studiju i svog statusa, osiguran joj je smještaj u studentskom domu. Financijsku potporu dobiva od Centra za socijalnu skrb, a i spada u prvu generaciju stipendista akcije Korak u život. Dodatan džeparac zarađuje kao instruktorica aerobica. Kristina ističe kako je svaki njen uspjeh djelomično i uspjeh njenih odgajatelja, koji su joj od prvoga dana pružali maksimalnu podršku. „Činili su ono što moji roditelji nisu željeli niti su bili sposobni, i na tome ću im biti zahvalna cijeli život. Otvorile su mi se mnoge šanse, samo sam trebala biti ustrajna, učiti i biti sigurna u samu sebe.”
Slaven Letica/velecasnisudac.com
