Thomas Mann: „Neki ljudi uz mnogo truda došli su u pakao, a uz upola manje truda mogli su doći u raj”.

{jathumbnail off}Mitovi 

Za razliku od brojnih udruga i čitavog niza grupacija koje se u demokratskom svijetu bore zbog tobožnje ugroženosti, a koje ustvari na silu žele ostvariti prava koja im prema naravnim ili zdravorazumskim zakonima ne pripadaju, postoji jedna grupacija ljudi koji su itekako ugroženi, ne samo u demokratskim društvima, već posebno u totalitarnim poput Sjeverne Koreje, nekadašnjoj Jugoslaviji i državama sličnog političkog usmjerenja.

Radi se o iznimno snažnoj ugroženosti koju sam u svojem kratkom životu nebrojeno puta iskusio. Dakako, oni (obično ljevičari) koji si dozvoljavaju da me vrijeđaju jer oni u demokratskom društvu imaju pravo iznijeti svoje mišljenje, obično su krajnje netolerantni i licemjerni ljudi. Ne samo u osobnoj, već i u internetskoj komunikaciji, više sam se puta sapleo u noge takvih ljudi nakon čega mi je bilo žao što sam uopće išta rekao ili napisao.

Radi se naravno o katolicima koji su ugroženi ne samo usmeno i pismeno, već i u mnogim državama svijeta formalno. Za razliku od ljudi različitih profila i uvjerenja, po pitanju ugroženosti katolici u gotovo svim „demokratskim” društvima svijeta nemaju premca. Usprkos toj činjenici, katolici su donekle naviknuti (jer se na vrijeđanje privatnih osjećaja zapravo vrlo teško naviknuti) na ovakav tretman jer mi (katolici) smo bezbroj puta do sada pokazali da smo tolerantni i miroljubivi ljudi.

Osobno je shvaćanje da koliko god se gurale na papir neke neprirodne formalnosti i provodila upitna politika povlađivanja manjini nauštrb većine, mrzitelji svega prirodnog i katoličkog tim postupcima neće postići apsolutno ništa (primjerice, može na rodnom listu pisati roditelj A i roditelj B, no dijete je i dalje dar Božji i plod muško-ženske ljubavi i to niti jedna protuprirodna formalnost ne može promijeniti).

Crkva, u najšturijem opisu zajednica svih vjernika, posebno je na udaru. To doduše nije novost, samo su metode drugačije. Nekad su kršćane bacali lavovima, proganjali ih i ubijali, a danas je (uz iznimke nekih azijskih zemalja gdje su kršćani i dalje fizički ugnjetavani) glavna metoda progona kršćana pisana riječ. Razlog je vrlo jednostavan – kršćanstvo ne počiva na materijalizmu, već na duhovnosti. Ovo je jedini i glavni uzrok toliko snažne današnje nesnošljivosti i netolerancije.

Crkva je stala na put pretjeranoj potrošnji i materijalizmu koji definiraju današnji moderni svijet, tj. glasno je stala na put profitu i to joj ljudi koji su materijalizam objeručke prihvatili ne mogu oprostiti. U svim tim raspravama moguće je međutim otkriti neke obrasce kojima se koriste ljudi siromašni duhom i koje obično koriste kao glavne „argumente” protiv vjernika katolika i posebno Crkve. Ovdje ćemo ih navesti i dati na njih odgovore, koji su ustvari toliko jednostavni da je pravo čudo koliko se ljudi nad njima čude. 

„Crkva nas tjera na…”

Jedno od temeljnih načela na kojima Crkva počiva jest da nikoga ne tjera na ništa. Crkva nije poput nogometnog kluba koji u nekome vidi potencijal i onda ga nagovara na članstvo, ili poput nekog učitelja koji nadarenog učenika tjera na dodatnu nastavu. Kršćanstvo je zajednica pozvanih, a Crkva zajednica odazvanih – toliko je jednostavna čitava ta filozofija. Crkva ne promatra ljude kao talentiranije i manje talentirane vjernike pa ove talentiranije tjera na „članstvo”, jer takva kategorizacija uopće ne postoji.

Crkva otvara vrata svima, bili oni siromašni ili bogati, hromi ili zdravi, neuki ili školovani, prosti ili kulturni, vjernici ili nevjernici. Ona ljude poziva, ona ih ne tjera, a da osoba bude član Crkve, čak ne mora biti vjernik. Netko može sudjelovati u radu Crkve, svoju djecu krstiti i krizmati, nedjeljom hodati na misu, a da u Boga ne vjeruje („Pojedinci koji nisu svjesni da je Katolička crkva ona prava, istinita Crkva, mogu i dalje postići spasenje po zaslugama Crkve, unatoč nedostatku znanja”.). Crkva je zaista otvorena prema svima i nema nikakvog govora na nekakvu prisilu koja se često neopravdano potencira.

Ovdje smo se dotakli jedne važne teme – svete pričesti i svete potvrde i tobožnje prisile tih „dosadnih popova” koji „našu djecu tjeraju subotom na vjeronauk i nedjeljom na misu”. Situacija se dodatno komplicira ako dvoje želi sklopiti sakrament ženidbe u Crkvi, a u priču opet uskoče „dosadni popovi” koji „o tome pojma nemaju” i koji tjeraju na „nekakav bezvezni vjeronauk”. Vi koji se toliko mrštite oko svih tih silnih obaveza, a koje su zaista minimum minimuma za onu Božju Milost koju dobijete zauzvrat – pa tko kaže da vaša djeca moraju ići na krizmu ili pričest, ili da se morate vjenčati u crkvi?

Stalno se pozivate na neko pravo izbora – Crkva vam ga daje više od ikoga. Kažete da vaše dijete „mora” na vjeronauk, a ja kažem – ne mora. Ako se grozite tih dvadesetak nedjeljnih misa na koje su vaša djeca prisiljena ići kako bi dobila sveti sakrament, zašto ga onda želite? Što točno za vas predstavlja primanje svetog sakramenta, osim prilike da vaše dijete dobije hrpu novca, skupe darove, i konačan otpust od toliko naporne Crkve uz dobru zabavu do jutra?

Bez obzira na njezinu otvorenost, Crkva ipak nije „tržnica sakramentima”, i ako ih želite za sebe ili svoje dijete, prihvatite i odradite te obaveze. Uostalom, mislite li da ste zavrijedili mjesto u prvoj momčadi športskog kluba ili dobru ocjenu u školi ako niste trenirali ili učili? Potpuno je ista stvar sa sakramentima – da bi osoba (vi ili vaše dijete) bili spremni primiti nadnaravnu Milost Božju u vidu sakramenta svete pričesti ili potvrde, potrebno se duhovno i intelektualno pripremiti. Ovo nije nikakva filozofija ili prisila – ovo je krajnje jednostavan model. Priznat svima, ali Crkvi ne.

Još je jedan trend prisutan u zadnje vrijeme, a također se tiče tobožnjeg prava izbora. U mnogim mjestima prvi dan škole započinje svetom misom, a tako je ove godine bilo i u Budinščini. Ovaj je „događaj” izazvao burne reakcije od nekih mještana, kao da je njihovu djecu, braću i sestre u zgradi crkve dočekao sam Sotona. Argumentacija je bila da mise ne treba jer djeca imaju pravo izbora. Neobična je to logika – ako postoji pravo izbora, a misu prije početka školske godine treba ukinuti, kako će oni koji se odluče za odlazak na misu ostvariti svoje pravo?

Ako niste željeli da vaša djeca, braća i sestre idu na misu, mogli ste ih odvesti direktno u školu, a oni koji se opredijele za misu u školu će doći po završetku iste. Ono što je mene tada nasmijalo, a ponekad me nasmije i danas, bila je ideja nekolicine uvjerenih mladih ljevičara vezana za pravo izbora. Oni su potencirali da djeca imaju pravo izbora, što svakako imaju, i u tome se slažemo. No ovdje se postavlja jedno sasvim logično pitanje – koliko su djeca prvih nekoliko razreda osnovne škole sposobna razlučiti treba li im misa taj dan ili ne?

Djeca koja recimo nisu navršila niti 7 godina – jesu li ona u mogućnosti shvatiti što to točno znači za njih, ili su možda još premali da ih se zamara takvim dilemama? Ako pak vi odlučite za njih, onda im niste dali pravo izbora (uostalom, baš me zanima na koji način djetetu objasniti „prednosti” i „nedostatke” odlaska na misu). Ako još uvijek niste uvidjeli pogrešku u koracima, onda ili ste nevjerojatno zadrti, ili ste ljevičar neokomunist, a u oba slučaja vas mogu jedino žaliti i za vas moliti.

Ovakva borba protiv 30 minuta svete mise na kojoj je župnik učenicima dao ništa više doli nekoliko dobrih i korisnih savjeta, podsjeća me na (parafrazirano) izreku vrhunskog njemačkog intelektualca Thomasa Manna: „Neki ljudi uz mnogo truda došli su u pakao, a uz upola manje truda mogli su doći u raj”. U konačnici dolazimo i do odgovora – u mozgu uvjerenog ljevičara neokomunista postoji pravo na dva izbora – lijevi i lijevi ili njihov i njihov – i u tome leži sva njihova komedija i tragedija.

„Vi Katolici mislite da ste bezgrešni”

Nije mi jasno otkud je potekla ideja da mi katolici smatramo da smo bezgrešni i sveti. Istina je zapravo dijametralno suprotna – mi smo itekako svjesni svojih grijeha, svojih slabosti i propusta. Savjest nam itekako radi, no ima nešto što nas u bitnom razlikuje od primjerice ateista – mi vjerujemo da ćemo za propuste učinjene u ovom životu odgovarati pred Bogom. U tome je bit našeg života, naša „kočnica” koja nas na ovom svijetu na jedan određeni način sputava.

Ako ćete sada uprijeti prstom u mene i reći da „koliki svećenici ne žive ono što propovijedaju”, ako ćete mi pred nos baciti novinski tekst u kojem su opisani crkveni skandali, ja to neću nijekati, već ću se kršćanski skromno postidjeti.

Za razliku od tog savršenog svijeta kojeg ste dionik i u kojem su ljudi bezgrješni, najveća vrlina katolika jest što su svjesni svojih grijeha i grijeha svoje Crkve. Meni je osobno jako krivo kada vidim da je neki od sinova Crkve (bilo se da radi o biskupu, svećeniku, vjerniku laiku ili nekom drugom) napravio teški grijeh, kao što se stidim i svojih grijeha.

Jasno mi je da su protivnicima Crkve veliki skandali jaki argumenti, i s te strane vam dajem za pravo (bez obzira što se i manji grijesi vjernika katolika i pripadnika klera prilikom medijskih objava pomnože barem sa 10 kako bi izgledali uvjerljiviji). No mi katolici imamo moralni kompas koji nam služi kao vodilja u životu i kojeg se uz Božju pomoć pokušavamo držati. To što smo duhovno toliko slabi da često skrenemo sa puta Istine, to je prije svega naša osobna stvar za koju ćemo u konačnici pred Bogom odgovarati samo mi i nitko drugi doli nas samih.

„Vi mislite da ste bolji vjernici jer hodate u crkvu”

Mi katolici itekako smo svjesni da nas redovito hodanje na nedjeljnu misu ne čini po ničem posebnim ili boljim katolicima ili ljudima. To nas samo čini katolicima i ljudima koji redovito pohađaju nedjelju misu, a nipošto nas ne uzdiže iznad katolika ili drugih ljudi koji ne hodaju na misu. Ovdje se međutim javlja jedno drugo pitanje, a kojeg sam prvi put čuo prije nekoliko godina – „misliš li ti, koji u mene upireš prstom govoreći mi da me nedjeljna misa ne čini boljim vjernikom, da je isto moliti doma u kupaonici ili u zajednici vjernika, uz svećenika i pred Presvetim”?

Iako nije direktno usporedivo (možda čak i donekle bogohulno), mogla bi se potegnuti poveznica sa navijanjem za omiljenu momčad ispred malog ekrana ili na stadionu gdje se nalazi barem 50 000 navijača koji dijele ljubav prema istom klubu. Sumirano, stvar se može objasniti i ovako – redovito pohađanje nedjeljne mise (i tijekom drugih svetkovina) ne čini nas boljim ili posebnim ljudima, ali da naša duhovnost raste zbog toga jer smo u odnosu na nekog drugog proveli barem 50 sati godišnje u zajedništvu molitve, toliko se puta pričestili, oko toga po mojem mišljenju nema niti najmanje nikakve sumnje.

„Jeste li se ikad zapitali zašto Crkva smeta mnogima i zašto se ljudi udaljavaju?”

Daleko od toga da se nikad nismo zapitali, ali nije baš da je o tome potrebno razmišljati danonoćno. Odgovor je, iako se mnogi s time neće složiti, zapravo iznimno jednostavan, pa je stoga upitno zbog čega to pitanje izaziva toliko čuđenja. Dva su osnovna razloga i koliko god se trudili dokazati mi suprotno, nemaju nikakve veze za uobičajenim isprikama poput „župnici ne žive ono što propovijedaju”, „crkva je u povijesti radila zločine” i sličnim.

Prvi razlog odnosi se na čistu lijenost, tj. frazu da je „misa dosadna”, a i zbog čega bi netko proveo jedan nedjeljni sat slušajući jedne te iste riječi, kad u isto vrijeme može spavati, sjediti u kafiću, hodati po šoping centru ili na neki drugi način gubiti vrijeme. Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavno – misa se ne pohađa, misa se živi! Misa nije skup riječi ili propovijed, ona je nešto daleko više od toga. Uostalom, niti nogometna utakmica neće biti zanimljiva osobi koja nogomet ne shvaća niti u njemu nalazi interes.

Tijekom mojeg kratkog života, u župi kojoj pripadam izmijenilo se već osam župnika, a otkad sam počeo hodati na nedjeljnu misu, izmijenilo se za oltarom njih šestero. Neću lagati (niti će mi vjerujem netko na toj iskrenosti zamjeriti) ako kažem da su mi neki župnici bili više, a neki manje zanimljivi jer oni su prije svega ljudi od krvi i mesa. No niti meni, a niti ljudima koji samnom svake nedjelje dijele klupe u kapeli Sv. Josipa Radnika u Budinščina to nije kriteriji prema kojem bi razmišljali hoćemo li ići na misu ili ne.

Svećenik nije Crkva, on je dionik Crkve i nema stoga nikakve logike u mržnji Crkve jer nam se svećenik ne sviđa. Uostalom, mrze li ljudi Dinamo ili Hajduk zbog njihovih trenera, igrača ili vodstva, ili su im bezuvjetno vjerni i dalje? Ovdje se opet vraćamo na početak – ista logika i pravila vrijede za sve, ali za Crkvu ne.

Drugi razlog zbog kojeg se ljudi masovno udaljavaju od Crkve jest činjenica da ona jasno i glasno govori protiv profita, konzumerizma i generalnog materijalizma i nemorala koji poput slaka ulaze u sve pore modernog društva. Suprotno uvriježenom mišljenju, Crkva ne traži od nas da budemo gladni, goli i bosi, već da svoj život ne podredimo zgrtanju materijalnih dobara: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Lk 16, 14).

Koliko god se nama običnim ljudima činilo da su ljudi koji posjeduju znatna materijalna i financijska dobra sretni, mnoge ispovijesti takvih osoba govore nam da je taj svijet pun pokvarenosti, nemorala, osobne nesreće i nezadovoljstva, jer novca nikad dosta, a kako biste bili sretni trebaju vam slamke od titana koje vrijede 5000 kn, kao što to na svojim koncertima zahtjeva popularna američka pjevačica Beyoncé. No zgrtanje materijalnih dobara nikako ne može biti hrana za dušu.

Kada čovjek upadne u takvu kolotečinu zaboravlja Boga, ili ga se sjeti samo po potrebi, odnosno kada stvari ne idu svojim tijekom („uvijek se Bogu molim kada mi je teško”). Crkva sama po sebi ne smeta nikome, već ljudima koji svoj i život svoje djece temelje na materijalizmu smeta ono što ona nudi i propovijeda. Jer kako se složiti s nekim tko tvrdi da je u životu potrebno biti ponizan i skroman, kad tekovine modernog društva i profiterstvo diktiraju drugačija pravila.

Moderno društvo kaže da vrijediš koliko imaš, dok Crkva kaže da se tvoja vrijednost temelji na tome što imaš u srcu i duši, iako je Božje milosrđe beskrajno. Princip je jasan – uzmi ili ostavi, prihvati Crkvu i njezino učenje ili nemoj, a ako je ne prihvaćaš, čemu onda mržnja i ogovaranje?

„U Bibliji piše to i to”

U mračnom dobu jugoslavenskog komunizma, a koje je u povijesti Hrvatske Crkve zapamćeno kao razdoblje u kojem je na stotine svećenika, redovnika i redovnica pod paskom Josipa Broza Tita i partije mučki ubijeno (obično radi tobožnjih suradnji sa okupatorom, suradnji sa ustašama, i drugim namještenim optužbama), postojala je određena vrsta ljudi koja je poznavala citate iz Biblije (odnosno samo određene dijelove) bolje od mnogih vjernika i pripadnika klera.

Bili su to partijski doušnici i špijuni koji su po zadatku tadašnjih vlastodržaca promatrali tko sve dolazi u crkvu i što župnici propovijedaju, tako da ih kasnije mogu šikanirati i kažnjavati na svim poljima privatne i javne sfere. Upravo me to podsjetilo na jednu anegdotu od prije koju godinu čiji sam bio dionik. Vozim se autom s troje ljudi sa jednog sastanka, a ono što sam znao jest da su te osobe iznimno lijevog uvjerenja (nisu to ljudi koji povremeno glasaju za lijevu stranku, već ljudi koji svoje agresivno ljevičarstvo žive i zagovaraju).

Počne u jednom trenutku priča o hodanju na misu u onom (jugoslavenskom) režimu, a generalni zaključak njih troje bilo je čuđenje da otkud priče o zabrani hodanja na nedjeljnu misu i da „nitko nije sprečavao rad Crkve”. Ja sam se u raspravu uključio na njezinom kraju sljedećom izjavom: „Znate, ja imam tu nezgodnu naviku da volim čitati biografije i ispovijesti drugih ljudi. Pročitao sam u zadnjih nekoliko godina na stotine ispovijesti župnika koji su djelovali u ono vrijeme i gotovo svi su trpjeli zastrašivanja, mnogi od njih su dobili i batine, a da ne spominjem više od 600 mučki ubijenih pripadnika klera. Tako da mi se čini da stvari nisu bile onakve kakvima ih vi prikazujete.” (Ne)očekivano, ova je moja izjava izazvala neugodnu šutnju koja je potrajala nekoliko minuta dok nismo stigli na odredište.

Situacija niti danas nije drugačija, samo što su partijske špijune zamijenili različiti crkveni „stručnjaci”, novinari različitih profila i čitave vojske internetskih komentatora koji sa katoličanstvom ili crkvom nemaju nikakve veze. Uz pretpostavku da su mnogi od njih ništa više doli priprosti neznalice i provokatori, vjerujem da određen broj njih funkcionira po zadatku, financirani od moćnih kompanija kojima smeta crkveno protivljenje masovnom materijalizmu.

Nije stoga rijetkost vidjeti da su Facebook statusi i drugi oblici komentara prepuni biblijskih citata, pri čemu oni traže objašnjenja poput „zašto Crkva zagovara to i to, kad to u Bibliji ne piše”. Uz višak slobodnog vremena kojim takve osobe raspolažu, njihove su dileme zapravo vrlo lagano rješive. Umjesto da se hvataju svakog citata iz Biblije koji se mogu protumačiti na više načina i koji ne služe da bi se papagajski ponavljali i doslovno shvaćali, već služe da nam budu vrelo inspiracije te predstavljaju načine na koji bismo trebali (pokušati) urediti svoj život.

Poput svete mise, biblija se živi! Postoje ljudi koji čitav život proučavaju Bibliju i nikad ne uspiju proniknuti u njezine temelje, a s druge strane se nađe čitav niz ljudi bez ikakvog životnog iskustva i koji se „traže” tamo negdje do četrdesete, ali koji su zato vrsni stručnjaci za sve crkvene i biblijske teme. Takve osobe silom pokušavaju ljude uvjeriti da je crkveno učenje krivovjerje te nas pokušavaju uvući i razne dileme. Koliko su njihova tumačenja i namjere šuplji, može se objasniti u svega nekoliko rečenica.

Povijest nam govori kako su kroz stoljeća na tisuće znanih i neznanih osoba iznimnih ljudskih vrlina svoj život dali za drugoga i podnijeli mučeništvo za Boga, a mnogi od njih bili su neuki ljudi, nepismeni i nisu poznavali pisanu Riječ Božju. To ih nije spriječilo da svoj život žive svetije od onih koji su pročitali na tisuće vjerskih knjiga i mislili da biti dobar katolik i pripadnik Crkve znači odabrati pravi citat u pravom trenutku.

Stoga svi vi komentatori koji se toliko trudite dokazati mi da je učenje Crkve pogrešno i koji me obasipate raznim tvrdnjama i citatima pitajući me da „zašto to i to, kad tamo piše to i to”, ja ću vam odmah i jednom za svagda odgovoriti – ne znam (iako bih volio znati), ne želim s vama diskutirati niti imam vremena za to. Busate se u prsa nekakvom demokracijom – ja eto koristim svoje demokratsko pravo da vam kažem da me pustite na miru. Zašto, pitate se? Vaša upornost dokazati mi kako moram naizust poznavati Bibliju i poznavati na tisuće crkvenih knjiga kako bih bio dobar katolik i pripadnik Crkve, samo je konačan dokaz da niste proniknuli niti u temelje nečeg sa što se prozivate stručnjakom, te stoga nikakva diskusija svama nije moguća niti bi imala smisla.

„Vjera se vjeruje”, ona nije egzaktna znanost i ne trebaju nam čvrsto dokazane znanstvene činjenice. Moja vjera u Boga i Crkvu nepokolebljiva je i jača je od tisuću dilema, koliko god se vi uporno poput masona trudili skrenuti mene i druge Katolike s tog puta. Ja u vaša shvaćanja i vjerovanja ne ulazim, ne zanimaju me niti ih propitkujem, stoga vas lijepo molim da i vi učinite isto! Zanimljiva je ta opsesija govorenja Crkvi kako se mora ponašati i djelovati (iako je uz mnogo nedaća, osporavanja i progona proživjela već 2000 godina), kada istovremeno toliki njeni mrzitelji i kritičari nisu sposobni u red dovesti sebe same, svoju obitelj i prijatelje, a kamoli širu društvenu zajednicu čiji su dionik.

„Crkva je činila zločine!”

Iako će ispasti kako se ponavljam, ne mogu se oteti dojmu da ljudi koji Crkvu optužuju da je činila zločine sebe smatraju bezgrešnima. Nikad nisu u krivu, nemaju se potrebe nikome ispričavati ili ponizno priznati svoje pogreške. Crkva postoji gotovo 2000 godina, mnogo lošeg dogodilo se kroz povijest (neobično bi bilo da se nije dogodilo), a događa se i danas. Nikad nisam čuo da bi netko to negirao, bilo od članova Crkve ili običnog vjerničkog puka. Nema smisla ovdje se detaljno baviti povijesnim temama (spaljivanja heretika i drugih tema) jer o tome postoje kvalitetni izvori u kojima se može naći mnoštvo konkretnih informacija.

No ono na što svaka osoba zdravog razuma, bila ona vjernik ili ne, nikako ne može ostati imuna upravo je inzistiranje na grijesima Crkve koje je činila u srednjem vijeku i nabijanje tih informacija današnjim vjernicima i pripadnicima klera na nos. To obično zvuči ovako: „Crkva je u srednjem vijeku činila zločine, kako to objašnjavaš?”. I sad se od mene ili nekog drugog traži što točno – isprika, objašnjenje, sram? Sve se to podrazumijeva, no što od mene očekujete po tom pitanju – da napustim Crkvu zbog grijeha koje su u okviru iste prije 500 godina radili ljudi uskih intelektualnih dosega i krivih usmjerenja? Ne mogu dokučiti koja logika stoji iza ovakvih inzistiranja, osim da se radi o čistoj gluposti.

Uostalom, ako već inzistiramo na starim grijesima, spomenimo onda zločine koji su svojim obujmom i duljinom trajanja mnogostruko nadmašili crkvene. Radi se o komunističkim zločinima kroz 20. stoljeće, a koji se u nekim državama provode i dan danas. No ako nekog komunistu upitate kako objašnjava desetke milijuna nevinih žrtava koji su u ime tog režima izgubili život, on ili ona će vas vjerojatno upitati „A Crkva, zar ona nije činila zločine?”, što je konstatacija koja je odavno objašnjena.

To što je Crkva u dvadeset stoljeća napravila za ljudski rod više dobrog nego sve dobrotvorne organizacije i režimi zajedno, o tome se dakako ne govori. No budući da su u trenutku pisanja ovog teksta u Hrvatskoj na vlasti komunisti (Socijaldemokratska partija Hrvatske, kao nasljednica Saveza komunista Hrvatske, komunistička je stranka čiji su glavni vođe ljudi koji su žarili i palili u jugoslavenskom režimu, odnosno mnogi od njih izravni su potomci jugoslavenskih komunista) naravno da komunističke zločine treba umanjiti koliko god da je moguće, a prečac prema konačnoj realizaciji takve ideje vodi dakako preko Crkve.

„Crkva se mora mijenjati”

Dana 15. veljače ove (2013.) godine, Večernji list objavio je tekst pod naslovom „Crkva nije tekstilna industrija pa da mora pratiti ‘trendove'”, autora Nine Raspudića. Iako sam u obrazovnom i intelektualnom smislu u odnosu na Raspudića daleko inferiorniji, prvo što sam pomislio kada sam vidio naslov i pročitao tekst bilo je „Raspudiću, pa ukrao si mi ideju”, budući da sam se jedno duže vrijeme htio osvrnuti na to.

Da ne prepričavam o čemu je Raspudić (inače trn u oku mnogim jugoslavenima i mnogim starim i novim komunistima) u tom tekstu pisao budući da je tekst dostupan na Internet portalu Večernjeg lista i portalu Bitno.net (u Google upišite naziv članka i naći ćete ga), ovdje ću izdvojiti jedan citat iz istog koji vrlo dobro pogađa u bit ove podteme: „Prišivali su mu besmislenu etiketu konzervativca, kao da je Crkva, institucija koja ima kontinuitet od dvije tisuće godina, nekakva tekstilna industrija pa je važno prati li “trendove” ili ne, zaostaje li ili je ispred “vremena”. Zanimljivo je da s jedne strane optužuju Crkvu za populizam, a s druge se čude zašto ne prati “duh vremena” i širokogrudno blagoslovi narod da čini što hoće.”

Drugim riječima, ako je itko kroz stoljeća znao prepoznati znakove vremena i na njih pravilno odgovoriti, onda je to bila Crkva. Uostalom, kada bi Crkva pratila ovozemaljske trendove i njima se prilagođavala, već je odavna ne bi bilo (kao čitav niz trendova koji su bili veoma popularni, a kasnije popuno zaboravljeni), ili bi svećenici i biskupi naokolo hodali u kratkim hlačama, tulumarili do jutra i onda direktno iz diskoteke odlazili na misu, gdje bi ih ljudi čekali sa prijenosnim računalima u krilu i slušalicama na ušima. Umjesto slušanja dosadne propovjedi – jedna epizoda omiljene epizode. Šalim se dakako, pa da ponovim – da je Crkva na ovaj način pratila ovozemaljske trendove, odavna je ne bi bilo.

„Crkva se miješa u politiku”

Prije nekog vremena, novinar jednih dnevnih novina odlučio je upitati nasumce odabrane građane naizgled jednostavno pitanje. Pitanje je bilo postavljeno na način da je unaprijed sadržavalo odgovor, tj. nije dopuštalo anketiranoj osobi da izrazi svoj stav, već da izrazi do koje se mjere slaže sa tvrdnjom. Zbog prirode pitanja nije bilo moguće negativno se izraziti u vlastitom odgovoru (tj. takav odgovor ne bi našao svoje mjesto u listu), već se sa tvrdnjom moglo složiti djelomično ili u potpunosti. Tema je bila vječna dilema – Crkva i politika.

Pitanje je glasilo otprilike ovako: „smatrate li da se Crkva previše miješa u politiku”. Već i površnom čitatelju jasan je smjer ovakvog pitanja, kao i očekivani odgovor. Nisam novinar, niti se školujem za istog, no držim da je osnovna novinarska zadaća prilikom ovakvih zadataka dobiti uvid u mišljenje slučajnih prolaznika, a ne nametati svoja mišljenja i stavove, koji ne moraju nužno biti ispravni.

Očekivano, sve su se anketirane osobe apsolutno složile da se Crkva previše miješa i da se, citirajući glavešine iz doba komunizma, „neka vrati u sakristiju gdje joj je i mjesto”. Zaista, danas će se mnogi složiti kako se Crkva previše miješa u politiku, obično bez kritičkog pristupa ovom važnom pitanju. Netko je nekad rekao kako se Crkva previše miješa i na tome je ostalo.

Postavimo sada to pitanje i ovdje i pokušajmo dati na njega objektivan odgovor. Taj odgovor svakako neće zadovoljiti većinu jer će oni iz naftalina vaditi izjave biskupa, svećenika i drugih pripadnika klera, tumačeći ih na svoj način i time pokušati demantirati tvrdnje iz ovog teksta.

Doduše, ovaj je kraći osvrt ionako primarno namijenjen onim katolicima koji misle drugačije i kojima ponekad uzmanjka argumenata, a često su podvrgnuti ruglu i podsmijehu okoline koja se obično skriva iza tzv. „liberalnog” svjetonazora. Ili pojednostavljeno, nije namijenjen osobama koje zbog urođene ili stečene krutosti ne žele (ili ne mogu) razmišljati drugačije, promijeniti stav, ma koliko argumenti koji ukazuju na suprotno bili valjani.

Analizirajmo sada tu toliko spominjanu tvrdnju kako se Crkva miješa u politiku. Što to uopće znači, koja je definicija „miješanja”? Što znači da se netko „miješa” u nešto? Podrazumijeva li „miješanje” iznošenje stava prema nekim pitanjima, posebice prema pitanjima koja se izravno dotiču vjernika u ovom primjeru? Nemojmo biti toliko paranoični i odmah kazati „da, to je miješanje”. Recimo jednom za svagda: miješanje i iznošenje stava nije isto. Ta nije valjda potrebno na to uopće skretati pažnju?

Čini se da je upravo riječ „paranoja” pojam koji objašnjava toliki otpor prema svemu što Crkva prokomentira, no takva paranoja može s vremenom postati vrlo opasna, o čemu već i svjedočimo neko vrijeme, ili smo svjedočili od 1945. naovamo. Iako će netko reći kako je vjera osobna stvar, što u svojoj osnovi i jest, vrijeđanje vjernika nije nimalo osobno, već postaje znatan problem u hrvatskom društvu koje bi trebalo biti demokratsko.

Problem je i u tome što mnogi misle kao Crkvu čini samo i isključivo kler, što je u potpunosti pogrešna pretpostavka te sama po sebi već u začetku mora dovesti do pogrešnih zaključaka. Postavlja se tada pitanje pa što je to uopće Crkva? Navedimo ovdje definiciju crkve (ukoliko je uopće moguće definirati taj pojam), tj. preuzmimo istu sa službenih stranica varaždinske biskupije: „Crkva se najčešće definira kao zajednica ljudi koji su pozvani darom vjere i koji sudjeluju u sakramentalnom životu. Crkva je svaki od nas krštenika. Crkva nisu samo biskupi, svećenici i redovništvo. Svi mi koji smo kršteni smo Crkva.” (Kuzmičić, N.)

U tekstu se dalje navodi: „Kada to znamo shvaćamo koliko je komična i pogubna tvrdnja da se Crkva ne smije baviti politikom. To bi značilo da se devet desetina Hrvata ne smije baviti politikom. A to onda nije demokracija, nego diktatura manjine nad većinom.”

Ovo su zaista vrlo jasni i nedvosmisleni argumenti, oko kojih svaka osoba zdravog razuma ne bi smjela dvojiti. Navedenim citatom došli smo i do odgovora na postavljeno pitanje – u državi u kojoj se neovisno o osobnim zaključcima i tumačenjima 3.697.143 stanovnika, odnosno njih 86,28 posto deklarira katolicima (prema posljednjem popisu stanovništva), uvijek kada se donose (ili postoje takve naznake) odluke koje vrijeđaju ili se kose sa temeljnim pravima vjernika, od svakog člana Crkve (dakle, od svakog vjernika, a posebice pripadnika klera) očekuje se (rekli bismo da je i nužno) pravovaljana reakcija.

Crkva sama po sebi ne osniva stranke, vjerskim službenicima je zabranjeno aktivno se uključivati u politiku, stoga iz te perspektive nema govora o miješanju. A sa druge strane zaista ne vidimo razloga zbog čega se članovima klera osporava pravo da javno iznesu mišljenje, tj. nije odviše jasno zbog čega Crkva nema pravo na javno mišljenje. Od mnogih osoba sa kojima sam se susretao i kojima je prva asocijacija na Crkvu da se „miješa u politiku” još nisam čuo valjani argument, niti očekujem da ću ga ikad čuti (vjerojatno stoga jer ne postoji).

Čini se da je odgovoru najbliža uvelike osporavana i komentirana rečenica iz homilije kardinala Josipa Bozanića prigodom svetkovine Bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2009. u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup Bozanić rekao je tada kako je „komunizam ostao živjeti na razoran način”, tj. proći će još dosta vremena prije nego u potpunosti nestane duh vremena u kojima je Crkva u Hrvata proživljavala najveću patnju u svojoj povijesti.

Postavljam stoga svima koji i dalje tvrde da se Crkva ne smije baviti politikom sljedeće pitanje: Zbog čega meni kao vjerniku laiku i po ničem posebnom članu društva oduzimate pravo na političko mišljenje? Dozvoljavam da se ste u odnosu na mene intelektualno ili na bilo koji drugi način superiorniji, no to vam ne daje pravo da mi oduzmete mišljenje i riječ.

Zaključne misli

U nekoliko sam stvari siguran – ovaj tekst prepun je nedostataka, prvenstveno zbog mojeg nedovoljnog poznavanja materije. Odnosno, iako sam aktivan vjernik praktički otkad znam za sebe (gotovo 20 godina), moj intelekt i nepoznavanje teološke misli i terminologije razlog su zbog čega će svakom naobraženom čovjeku ovaj tekst djelovati priprosto. Međutim, ne vidim da bi gledano iz te perspektive to bio nedostatak, jer većina nas je takva, posebno oni samoprozvani crkveni stručnjaci na koje se osvrćem nekoliko puta tijekom teksta.

Nadalje, nije moguće obuhvatiti sve mitove s kojima se Crkva mora boriti i koji su u najmanju ruku pogrešni. Ovdje sam pokušao odgovoriti na neka pitanja s kojima sam se mnogo puta do sad imao prilike susresti. Također, ovaj je tekst nastao zbog toga jer ove rečenice ne mislim sto puta ponavljati, tj. ako se nađem u kakvoj raspravi, jednostavno ću ljudima reći da sam o tome pisao ovdje i ovdje i da se na to ne mislim više osvrtati.

Nadam se da će ovaj tekst vjernicima i pripadnicima Crkve kojima ponekad uzmanjka argumenata biti od koristi, jer nisam toliko naivan da bih smatrao da će mi protivnici Crkve dati za pravo bilo koji argument kojeg sam ovdje naveo. Oni će po običaju (ukoliko će uopće ovo čitati) za svaku od tih tvrdnji dati „valjani” protuargument i tada bi započela jedna beskonačna rasprava.

Mene osobno ne to dira previše i nemam ništa protiv da itko traži rupe u tekstu – svatko svoj život uređuje po svojem nahođenju i ima pravo na svoja shvaćanja. Uostalom, ako moram birati između besmislenih vječnih rasprava i Vječnosti, svoj ću život, nedostojan i grešan kakav jesam, ipak usmjeriti u nastojanja prema potonjem. Nisu zapravo potrebne nikakve rasprave, jer Odgovori su čitavo vrijeme pred nama i samo ih treba prepoznati.

Bruno Kos/bbird.me/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save