Veliki rabin Francuske o homoseksualnim brakovima, roditeljstvu i posvajanju
Spolni identitet želi se zamijeniti spolnim usmjerenjem u kojem tolerancija igra ulogu Trojanskog konja u borbi protiv heteroseksualnosti
{jathumbnail off}Najbolji odgovor na (razumljive) strahove gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Zagrebačke Židovske Općine, kao i na (iracionalne) optužbe sudionika okruglog stola na temu referenduma o braku, daje Rabbi Bernheim, Veliki rabin Francuske, u svom tekstu Homoseksualni brak, homoroditeljstvo i posvajanje.
Homoseksualni brak u ime jednakosti
Čuje se: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo na brak.” Zaboravlja se reći da svi ljudi koji se vole nemaju samim time zakonsko pravo sklopiti brak. Brak nije samo priznavanje ljubavi. To je institucija, koja savez muškarca i žene povezuje sa slijedom naraštaja. To je institucija obitelji, ćelije koja stvara odnos neposredne filijacije među njezinim članovima.
Brak nije samo zajednički život dviju osoba; on organizira život jedne zajednice koja se sastoji od potomaka i predaka. U tom smislu, brak je temeljni čin u izgradnji i stabilnosti kako pojedinaca tako i društva. Neki brak smatraju zastarjelom i nadiđenom institucijom, pa je paradoksalno čuti da se upravo oni zalažu za homoseksualni brak.
Homoseksualni brak u ime zaštite supružnika
Čuje se: „Poslije smrti partnera ili u slučaju razdvajanja, homoseksualne osobe bivaju obespravljene i osiromašene. Homoseksualni brak bi riješio taj problem.” Zaboravlja se reći da to vrijedi za sve parove, bili oni heteroseksualni ili homoseksualni, vjenčani, paksirani ili u slobodnoj vezi. Autorizacija homoseksualnog braka ne bi automatski jamčila zaštitu svih pojedinaca u svim homoseksualnim parovima.
Potrebno je da se oba partnera hoće i vjenčati! Ista stvar vrijedi i za heteroseksualne parove, od kojih veliki broj živi u slobodnoj vezi. Brojke govore da sve manje i manje ljudi sklapa brakove. Između PACS-a (građanskog ugovora solidarnosti) i braka pred zakonom nema bitnih razlika po pitanju socijalne zaštite i nasljedstva.
Homoroditeljstvo u ime ljubavi
Čuje se: „Najvažnija je ljubav. Homoseksualni par djetetu može dati mnogo ljubavi, katkada i više nego heteroseksualni par.” Zaboravlja se reći da ljubav nije dovoljna. Jedna je stvar voljeti dijete, druga je stvar voljeti ga ljubavlju koja strukturira. Svesti roditeljske veze na afektivnu i edukativnu dimenziju značilo bi zanemariti činjenicu da je filijacija psihički vektor i da je ona temeljna za djetetov osjećaj identiteta. Sve emocije svijeta nisu dostatne da bi stvorile temeljne psihičke strukture koje odgovaraju djetetovoj potrebi da zna odakle dolazi.
Dijete se, naime, izgrađuje postajući različito, a to pretpostavlja da zna kome nalikuje. Dijete ima potrebu znati da je proizašlo iz ljubavi i sjedinjenja jednog muškarca – njegovog oca, i jedne žene – njegove majke, zahvaljujući spolnoj razlici koja postoji između njegovih roditelja. I posvojena djeca znaju da su proizašla iz ljubavi i želje svojih roditelja, iako ih oni nisu donijeli na svijet. Otac i majka djetetu ukazuju na njegovo rodoslovlje.
Dijete treba jasno i suvislo rodoslovlje da bi se moglo pozicionirati kao pojedinac. Rizik da se nepopravljivo pobrka lanac naraštaja je golem. Izraz „homoroditeljstvo” (homoparentalité) zapravo je čista fikcija: brak i roditeljstvo ne temelje se na spolnosti pojedinaca, nego na spolu, dakle na antropološkoj razlici između muškaraca i žena. Biti otac ili majka nije samo afektivno, kulturalno ili društveno pitanje. Izraz „roditelj” nije neutralan: on ima spolne konotacije. Prihvatiti izraz „homoroditeljstvo” znači riječi „roditelj” oduzeti njezinu neotuđivu tjelesnu, biološku i fizičku dimenziju.
Homoroditeljstvo u ime pravne zaštite
Čuje se: „Homoroditeljstvo de facto postoji: stotine tisuća djece odgajaju homoseksualni parovi. Treba stvoriti pravni okvir za zaštitu te djece.” Zaboravlja se reći da Zakon već omogućuje organizaciju svakodnevnog života ponovno sklopljenih obitelji. Građanski zakon predviđa mogućnost da se roditeljski autoritet delegira trećoj osobi na odluku suca. Delegiranje može biti totalno (ono se odnosi na sva prava u odnosu na dijete osim pristajanja na posvajanje), ili djelomično (ono se odnosi na samo neke vidove, kao što je čuvanje ili nadziranje).
Suočen s rastućim fenomenom ponovno sklopljenih obitelji, zakon sada daje obiteljskom sucu mogućnost da, zbog potreba odgoja djeteta i u suglasnosti s njegovim roditeljima, organizira podjelu roditeljskog autoriteta. Takva podjela dopušta da se vršenju roditeljskog autoriteta pridruži treća osoba, a da roditelj pri tom ne gubi svoje prerogative. Nije potrebno dodavati još jedan zakon.
Posvajanje u ime prava na dijete
Čuje se: „Homoseksualci su žrtve diskriminacije. Oni, kao i heteroseksualci, moraju imati pravo imati djecu.” Zaboravlja se reći da ne postoji pravo na dijete, ni kod homoseksualaca ni kod heteroseksualaca. Nitko nema pravo imati dijete samo zato što želi imati dijete. Par koji želi imati dijete može se sjediniti da bi ga začeo. Par koji želi posvojiti dijete može pokrenuti potrebnu proceduru, ali nijedan od tih parova nema pravo na dijete koje želi samo zato što ga želi.
Patnja neplodnog para nije dostatan razlog da bi taj par dobio pravo na posvajanje. Dijete nije objekt prava nego subjekt prava. Govoriti o „pravu na dijete” je neprihvatljiva instrumentalizacija. Ako svi koji hoće dijete imaju pravo na dijete, onda dijete postaje predmet.
Posvajanje u ime djece koja čekaju na posvajanje
Čuje se: „Nekoliko tisuća djece čeka na posvajanje i bolje je za njih da ih posvoji homoseksualni par nego da ostanu u sirotištu.” Zaboravlja se reći da posvojeno dijete više od bilo kojeg drugog treba oca i majku. Napušteno dijete proživjelo je dubok unutarnji lom. Napušteno dijete traži svoje parametre i želi naći ono što je izgubilo. U najdubljoj dubini, instinktivno, želi se naći što je bliže moguće temeljnoj ćeliji koja mu je dala život: ocu i majci. Posvojeno dijete mora se suočiti s dvostrukom traumom činjenice da je bilo napušteno i da ima dvostruki obiteljski identitet. Više od bilo kojeg drugog djeteta, ono treba jasnu biološku filijaciju.
Često se događa da posvojeno dijete odbije jedno od roditelja. Zato je važno da se može identificirati s dvoje roditelja različitih spolova: s majkom, jer se mora pomiriti sa ženom; s ocem, da bi moglo prepoznati nazočnost muškarca bez koga ga njegova majka nije mogla začeti. Zbog svega toga bi posvajanje od strane homoseksualnog para moglo još otežati traumu napuštenog djeteta, jer bi lanac filijacije bio dvostruko prelomljen: u realnosti zbog napuštanja, i na simboličan način zbog homoseksualnosti svojih adoptivnih roditelja. Posvajanje postoji da bi se djetetu dala obitelj, a ne obrnuto.
Novi oblici homoroditeljstva u ime jednakosti?
Čuje se: „Pojam roditeljstva se mijenja, napose zbog medicinski potpomognute oplodnje. O tome treba voditi računa u zakonodavstvu.” Zaboravlja se reći da novi oblici homoroditeljstva otvaraju put izluđujućim kombinacijama. Jedna lezbijska udruga na svojoj Internet stranici nabraja četiri moguća oblika homoroditeljstva: „Može proizaći iz obiteljskog preslagivanja poslije heteroseksualne veze s partnerom istoga spola. Može nastati kao sustav su-roditeljstva u kojemu se homoseksualci i lezbijke dogovore da će imati dijete koje će se rasti u obje obitelji. Može proizaći i iz posvajanja. Konačno, može proizaći iz umjetne ili medicinski potpomognute oplodnje”.
Ovo nije ni konceptualni okvir, ni praktični vodič, nego prava platforma političkih zahtjeva. LGBT aktivisti marginaliziraju činjenicu da se dijete uvijek rađa iz veze muškarca i žene – pa i onda kada je riječ o potpomognutoj oplodnji. Dopuštanje braka za homoseksualce za mnoge od njih je zapravo Trojanski konj. Imaju mnogo ambiciozniji projekt: poricanje svake spolne razlike. Gore navedeni primjeri već su stvarnost, iako u Francuskoj nisu zakonski dopušteni.
Svima je jasno da prekršaj, dakle nepoštovanje zabrane, ne može biti dostatan razlog da se ukine zabrana. Drugim riječima, stvarno postojanje činjenica nije dostatno da bi one postale zakonska stvarnost. To vrijedi i za nove oblike homoroditeljstva. Svima je isto tako jasno da je ulog koji stoji iza medicinski potpomognute oplodnje s jedne strane i trudnoće (nošenja djeteta) za drugu osobu s druge strane mnogo veći nego samo pitanje homoroditeljstva, i da je širi od obiteljskog zakona. Zato je ključno da se ta pitanja i dalje rješavaju isključivo u okviru zakona o bioetici.
Trojanski konj?
Bernheim dalje sažeto analizira rodnu i queer teoriju, a onda objašnjava da je zapravo riječ o političkom projektu da se spolni identitet zamijeni spolnim usmjerenjem, u kojem tolerancija igra ulogu Trojanskog konja u borbi protiv heteroseksualnosti. Zato postavlja pitanje nije li krajnji cilj LGTBQ aktivista uništenje braka i obitelji u onom obliku, kako ih se tradicionalno shvaća. S tim ciljem, homoseksualni brak i pravo na usvajanje djece od strane homoseksualnih parova bili bi samo jedno od sredstava da se bolje uruši same temelje društva, da se omogući sve oblike veza konačno oslobođenih od naslijeđenog morala i tako konačno ukloni i sam pojam spolne razlike.
Komplementarnost kao transcedencija
Bernheim konačno izlaže biblijsku viziju komplementarnosti između muškarca i žene, koja je strukturirajuće načelo ne samo u Židovstvu, nego i u drugim religijama, u ne-religijskim svjetonazorima, u organizaciji društva i u mišljenju velike većine stanovništva. Biblijski tekst spolnu razliku temelji na stvarateljskom činu. Svaka osoba prije ili kasnije spoznaje da posjeduje samo jednu od dviju temeljnih varijanata čovječanstva, i da joj ona druga ostaje zauvijek nedokučiva. Spolna je razlika na taj način znak naše konačnosti.
Spolno biće nije totalitet svoje vrste, ono treba biće drugoga spola da bi proizvelo sebi sličnog. Svaka osoba, zbog svojeg spolnog identiteta, ukazuje na nešto što je nadilazi. Čim postaje svjesna svoje spolne pripadnosti, ljudska je osoba suočena s nekom vrstom transcendencije. Mora misliti na ono što je nadilazi i priznati postojanje nedostižnog bića koje joj je u bitnome slično, poželjno, ali nikad posve shvatljivo.
U prvom biblijskom izvješću o stvaranju, spolna razlika nije spomenuta kod životinja nego samo kod čovjeka, jer upravo u ljubavnom odnosu, koji uključuje spolni čin po kojemu muškarac i žena „postaju jedno tijelo”, oboje postižu svoj finalitet: biti na sliku Božju. Spol dakle nije neka slučajna osobina ljudske osobe. Genitalnost je somatski izraz spolnosti koja utječe na cijelo biće ljudske osobe: tijelo, dušu i duh. Komplementarnost i zajedništvo mogu postojati upravo zato što muškarac i žena uviđaju da su u svom spolnom biću različiti, a oboje su osobe. „Muško” i „žensko”, „muškarac” i „žena” su odnosni izrazi. Muško je muško samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema ženskom, a po ženi prema djetetu – u svakom slučaju prema očinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno. Žensko je žensko samo u onoj mjeri u kojoj je usmjereno prema muškom, a po muškarcu prema djetetu – u svakom slučaju prema majčinstvu, bilo ono tjelesno ili duhovno.
Drugo izvješće o stvaranju prikazuje čin stvaranja žene kao kirurški zahvat po kojemu Bog iz Adama vadi onu, koja će mu postati družica. Odsada ni muškarac ni žena odvojeno nisu ukupnost ljudskosti, i nijedan od njih ne poznaje ukupnost ljudskosti. To ima dvostruku svrhu: Ja nisam ukupnost, ja nisam čak ni ukupnost ljudskosti. Ja ne znam sve o ljudskosti: drugi spol mi ostaje uvijek djelomično nepoznat.
To znači da čovjek ne može biti sam sebi dostatan. To ograničenje nije uskraćivanje, nego dar koji omogućuje otkrivanje ljubavi koja se rađa iz divljenja pred razlikom. Želja čovjeku otkriva spolnu različitost iste naravi i otvaranje prema tom drugom mu omogućuje da otkrije sebe u svojoj komplementarnoj razlici.
Treće poglavlje Knjige postanka prikazuje grijeh kao odbijanje ograničenja i odbijanje razlike: „Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. „Stablo spoznaje dobra i zla” – stablo ispravnog i pogrešnog spoznavanja – simbolizira upravo ta dva načina suočavanja s granicama: „Ispravno spoznavanje” poštuje drugačijost, prihvaća da ne zna sve i da nije sve; taj način spoznavanja otvara prema ljubavi i time „stablu života” koje je Bog posadio u središte Vrta.
„Pogrešno spoznavanje” odbija ograničenje, razliku; ono guta drugoga u nadi da će u sebi rekonstituirati sve i steći sveznanje. To odbijanje odnosa u različitosti vodi u pohlepu, nasilje i konačno u smrt. Nije li to ono što nam nudi rod – gender: odbijanje različitosti, razlike, i zahtjev za prakticiranjem svih seksualnih ponašanja, neovisno o spolu, koji je prvi dar prirode? Drugim riječima, to je pretenzija „spoznavati” ženu kao i muškarca, postati cjelina ljudskosti, osloboditi se od svih prirodnih uvjetovanosti i tako postati „kao bogovi”?
Što je na kocki?
U zaključku Bernheim tvrdi bi najavljeni zakon mogao naštetiti društvu u cijelosti u korist jedne malene manjine, i to nakon što se stvori nepopravljiva konfuzija na tri područja:
– U genealogiji, u kojoj bi se majčinstvo i očinstvo zamijenilo roditeljstvom
– U položaju djeteta, koje više ne bi bilo subjekt nego objekt na koji svatko ima pravo
– U identitetima ili spolnoj pripadnosti kao prirodnoj datosti, koja bi se morala izbrisati pred pojedinačnim spolnim usmjerenjem u ime borbe protiv nejednakosti koja se izopačila.
Treba jasno reći što je na kocki kad se raspravlja o homoseksualnom braku i homoroditeljstvu. Ulog se odnosi na temelje društva u kojemu svatko od nas želi živjeti.
Priredila: Lidija Paris
hrsvijet.net/hkv.hr
