Zvonimir Hodak: Glagoli više nisu tako rezolutni
Oscar Wilde je napisao: “Pravi komunisti sve dijele ravnopravno: Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine”
{jathumbnail off}Pametni ljudi misle da bi povijest čovječanstva bila bitno drugačija da su slučajno Adam i Eva bili Kinezi. Jabuka bi navodno ostala visiti na drvetu, a Kinezi bi pojeli zmiju. I danas bi Amerika i Engleska bila zemlja kineska…
Zamjenica Općinskog državnog odvjetnika u Vukovaru svaki dan nakon uredno odrađenog posla putuje kući u Šid. Šid je grad u bratskoj Republici Srbiji. Ujutro uredno odlazi na posao u Vukovar. Neki dan je granicu prešla u 10 h prije podne. Navodno zbog rođendana. Branka Tomić radi kao zamjenica ODO Vukovar, istog onog koji je neki dan šestorici teških izgrednika iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara poslao optužne prijedloge u kojima se traži da se vukovarskim braniteljima odrapi kazna I od 2 g zatvora. Radi se već o famoznom skidanju ploča s ćirilčnim pismom s vukovarskih zgrada. Možda je sve lege artis. Možda zamjenica Tomić ne krši ni jedan propis. Ali… Vukovarci prosvjeduju što dobivaju u gradu kao službeno pismo onih koji su grad sravnili sa zemljom. Pismo kojima su obilježavane njihove kuće kad su okupatori ušli u grad pjevajući nešto o salati, Slobodanu i mesu. I kad skidaju ploče s pismom koje su tri mjeseca gledali na tisućama teškokalibarskih čahura, Općinsko državno odvjetništvo ih predloženim kaznama podsjeća da su se malo prerano proglasili pobjednicima u Domovinskom ratu. I rat se nastavlja nakon rata. Branka Tomić odlazi svako popodne preko granice k nedavnom agresoru. Drugi dan možda na kolegiju sudjeluje u predlaganju kazneno pravnih sankcija protiv onih koji su se borili protiv njezinih sumještana u Šidu. Branka Tomić je navodno dobila i stan u Vukovaru kojeg opet navodno iznajmljuje. Ni to nije protupropisno. Ne znam. Nije protupropisno ni kad županica Marina Lovrić Merzel kupi limuzinu od skoro 500 000 kn. Pa zašto onda Siščani prosvjeduju ispred zgrade županije. Možda je protupropisno kad hrvatski policajci nakon posla odlaze u Srbiju, a hrvatske uniforme ostavljaju na granici. Možda su Nikolić i Josipović prilikom zadnjeg bratskog i prijateljskog susreta mogli potpisati protokol kojim hrvatski policajci mogu od 17 h pa do 10 h sljedećeg dana boravit u Srbiji u svojim službenim odorama i šahovnicom na kapama. Nekako dvojim da bi ih i protokol spasio. Barem od batina.
Još je nedavno vlast skoro godinu dana žmirila na štrajk neraspoređenih policajaca-branitelja što je apsolutni svjetski rekord u žmirenju. Moje čestitke.
Završen je popis stanovništva u BIH. Ima navodno I hrvata. U nešto više od 400godina turske vlasti nestalo je 66 % katolika u BIH. Turci nisu baš ostali u sjećanju po salonskim finesama. Danas je stanje već daleko podnošljivije. U zadnjih 20 godina u BIH je samo 30 % Hrvata manje nego u predratno vrijeme. Na tih 36 % posto nestalih Hrvata manje nego u zloglasna turska vremena itekako su ponosni dr. Franjo Topić, Oliver Frljić. Mile Kekin, Miljenko Jergović, Komšić, fra Drago Bojić. Fra Nikica Vujica Gvardijan franjevačkog samostana u Fojnici kaže da nije bilo Ahdname, povelje koju je 1463. g sultan Mehmed II. Osvajač dao fra Anđelu Zvizdoviću da bi svi katolici napustili BIH. Nakon više od 400 godina došla je crna i nenarodna Austro-Ugarska. I u toj nenarodnoj diktaturi broj katolika u BIH je porastao za 4 do 5 %. I sad u 20 godina multietničke Bosne 30 % katolika manje. Povijest čitavih naroda često je plod banalnih i slučajnih događanja. Nedavno mi je jedan sarajevski pjesnik Hrvat objašnjavao kako bi povijest BIH izgledala malo drugačije da se na prvim demokratskim izborima pobjednik Fikret Abdić nije odrekao svoje pobjede u korist Alije Izetbegovića. I teško da će se BIH tronožac održati na dvije noge ako se ne dogodi opet neki povijesni slučaj, ali ovaj put u korist Hrvata.
Pametni ljudi misle da bi povijest čovječanstva bila bitno drugačija da su slučajno Adam i Eva bili Kinezi. Jabuka bi navodno ostala visiti na drvetu, a Kinezi bi pojeli zmiju. I danas bi Amerika i Engleska bila zemlja kineska…
Prvi podoficir hrvatske kolumnistike karizmatični Ante Tomić pronašao je čarobnu formulu. Uspoređujući Gotovinin otklon od politike nakon povratka iz Haaga s ponašanjem Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Ante je nakon teškog i temeljitog razmišljanja zaključio da ipak bolje biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan: General nakon što je dao 12 najboljih godina života za Hrvatsku uživa u životu loveći tune. Tomić i svi njegovi svake nedjelje na misi mole da se general doživotno bavi lovom na tune. Cinici i protivnici samoupravnog socijalizma nisu sigurni da će se socijaldemokratske molbe bogu ispunit. Podofocir kuži engleski jer je Gotovina navodno zaključio “I’m too old for this shit”. Zna Ante Tomić što je general zaključio. OZNA sve dozna. Tomić se sjeća što je pisao o Gotovini i za vrijeme lova na njega i za vrijeme suđenja. Na sam dan izricanja drugostupanjske presude njegov Jutarnji iz pera Snježane Pavić proročanski i s puno nade napisao je da će ta presuda biti konačna presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj. I onda šok. Dogodila se ružna meronizacija svih njih. Oliver Frljić, Mile Kekin, Zoran Pusić, Vesna Tešerlič, Buda Lončar, Stipe Mesić i danas se liječe od šoka. No, s vremenom se moraju malo i prilagoditi. U upotrebi su malo razvodnjeni stavovi, glagoli više nisu tako rezolutni. Zato zaboravljajući da je već davno ostavio svoj trag u snijegu kaže: “Kao što zacijelo znate, ja nisam obožavatelj generala Ante Gotovine. Taj tip me u posljednjih deset godina živcirao kao malo tko. Živcirao…ha, ha. Ante ima specifičan smisao za humor. Ne samo zbog Gotovine zbog kojeg je poživčanio. Naime, neka je baka iz Zagreba ispričala kako su Milan i Maja ostali bez majke koju je susjed Srbin zaklao i objesio je na rašlje. Podoficir misli da žena izmišlja. Možda je u pravu, a možda i nije. Sam ne raspolažem činjenicama. Ali 27. srpnja ’41. g. u okolici Srba prilikom četničke oružane pobune jedan katolički svećenik nabijen je na kolac. I još ima živih svjedoka tog povratka u srednji vijek. No, nikada se nisam potrudio doznati imena i činjence. Pogodite zašto? U listopadu ’91. g. u zaseoku Sertić Poljana na Plitvičkim jezerima žive su spaljene četiri stare žene koje zbog bolesti i nepokretnosti nisu uspjele pobjeći ispred svojih komšija. Rafalima su spriječene da izađu iz kuća koje su zatim zapaljene. Tu znam i imena žrtava i činjenice. U tom zaseoku sam rođen. I zbog ova dva primjera sklon sam povjerovati za razliku od Tomića da se je bestijalni zločin u Vukovaru doista i dogodio. I ako bi mi bilo puno draže da nije i da je izmišljen. Jer to je zločin koji ne kompromitira onog tko ga je počinio, nego baca neizbrisivu ljagu na ljudsko biće. Znači posredno na sve nas. No, naši nas neokomunisti i nadalje nastoje podučiti što je istina i što je dobro.
Oscar Wilde je napisao: “Pravi komunisti sve dijele ravnopravno: Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine”
Tomićev uzor Davor Butković uvjera nas i vas da je Aleksandar Tijanić hrvatsko-srpski novinar. Butković je bez dileme srpsko-hrvatski novinar, ali je to teško reći za Tijanića. Rođen u srcu Srbije na Kosovu Tijanić je godinama bio politički komesar hrvatskim novinarima iz tzv. “klase optimist”. Vijesnik i Slobodna Dalmacija bili su presretni kad bi Tile počastio redakcije svojim superiornim razmišljanjima iz prijestolnice. Hrvatski poltroni tipa Lovrićke, Butkovića, Kuljiša i sličnih likova doslovno su svršavali na liberalnopartijske eksibicije druga Ace. U isto vrijeme su podozrivo gledali na Veselka Tenžeru i Tanju Torbarinu s kojima se jeftini politikant iz prijestolnice nije ni po čemu mogao mjeriti. I sada pazite na kojem se ledu našao naš Bule. Tijanić je, kako se i moglo očekivati, ubacio u krug Slobodana Miloševića. Što više u danima najvećih zločina kao što je pokolj u Srebrenici bio je i ministar u Slobinoj vladi. Dobro bio. Bili su i drugi. Da, ali Butković za takvu osobu ne trepnuvši okom kao da se napio bunike kod Luke Hodaka piše: “Aleksandar Tijanić neosporni je i trajni dio naše političke i medijske kulture”. Hrvatsko poltronstvo je najjači hrvatski izvozni brend. Bilo da predsjednik ide Nikoliću. Bilo da Vučić dođe u Zagreb. Bilo da Tadić dođe u Vukovar. Bilo da Jergović ode u Beograd i vrati se sa svojom i Dražinom bradom. Tereza ne zaostaje i grca u suzama, tronuta što je opet među svojima. Dežulović i Pavičić promoviraju svoje knjige u Beogradu ponosni kao da su u Londonu. Ako je Tijanić dio hrvatske medijske i političke kulture, nije li to onda i Bora Čorba koji bi u Istri napunio Arenu? O Mici Trofrtaljki da i ne govorimo koja me osvojila kad je na pitanje je li čula za Johanna Sebastiana Bacha odgovorila da je, ali da misli da je prodala više kazeta od kolege.. I na kraju zapjevala “Oj’ što je Bach, toga više nema”.
Oscar Wilde je napisao: “Održanje novinarstva objašnjivo je jedino genijalnom Darwinovom teorijom po kojoj – samo najprostiji prežive”
U Vojniću tragično dvostruko ubojstvo. Boško Šapić došao je do stola za kojim su sjedili Alvin Horvatić i Dejan Vučković i rekavši im: “j…. vam mater ustašku, večeras će padati mrtve glave”. Sat i pol kasnije ponovno su se sreli u kafiću “Heart”. Šapić je tada nožem prerezao Vučkoviću grklja, a Horvatića je dokrajčio ubodom u prsa. Tipična priča i tipičan obračun zbog djevojke, misle naši mediji. Međutim, da je Šapić Hrvat, a Horvatić i Vučković Srbi, a ne obratno, te da im je opsovao mater srpsku i kratko vrijeme nakon toga zaklao, bi lijeva hrvatska medijska falanga i to prikazala kao obračun zbog djevojke? Zaključak prepuštam vama.
Francis Bacon je napisao: “Ljudska priroda izrasta ili u biljku ili u korov, zato valja na vrijeme zalijevati jedno, a čupati drugo”
Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
