Ajme majko – Karamarko: Hrvatski politički imperativ je osnivanje političke stranke Stožer za Hrvatsku
Razlika između Karamarka i Sanadera, koji je na Rivi tobože branio generale, je u tome što je Sanader bar čekao da dođe na vlast pa da pljune po onome što je rekao, a Karamarko je pljunuo po sebi puno prije vremena
{jathumbnail off}Nakon posljednjih društveno-političkih zbivanja napokon su pale mnoge maske. HDZ kao stranka desno orijentiranoga biračkoga tijela definitivno je propustila zadnju priliku povratiti povjerenje svojih birača. Već deset godina traje kontinuirano urušavanje nekada najjače hrvatske stranke. Nakon svega što se dogodilo u zadnjih deset godina i najvećim je političkim slijepcima jasno kako Hrvatska vapi za jednom novom konzervativnom političkom opcijom. O čemu se konkretno radi? Nakon što je javno rečeno kako je dr. Ivo Sanader na čelo HDZ-a došao krađom glasova (o čemu je svjedočio njegov izvršitelj Branimir Glavaš) isti se nije zadržao samo na krađi glasova. Nezasitnim lopovlucima stekao je titulu najvećega kleptomana u povijesti Hrvatske. Otišao je naprasno i bez obrazloženja te šokirao čitavu javnost. Na svoje je mjesto na totalitaran način ustoličio Jacu Kosor. A ona, kao nekadašnja ministrica branitelja, izjednačila je nedavno obitelji poginulih branitelja s obiteljima lezbijki dokazujući svoju dvoličnost, ali i neorijentiranost u vremenu i prostoru. Na kraju šećer. Nakon što je aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko javno potpisao referendum za Obranu hrvatskoga Vukovara i stao na čelo vukovarske kolone prkosa i ponosa, za nekoliko je dana pljunuo po sebi, ali i po svim vukovarskim braniteljima tvrdeći kako od toga referenduma neće biti ništa te kako ga je ustvari potpisao iz revolta.
Nakon što su mu međunarodni čimbenici zavrnuli ruku on odjednom radikalno mijenja retoriku i tvrdi kako taj referendum nije ni realan, ni provediv. Razlika između Karamarka i Sanadera, koji je na Rivi tobože branio generale, je u tome što je Sanader bar čekao da dođe na vlast, pa da pljune po onome što je rekao, a Karamarko je pljunuo po sebi puno prije vremena. Time se ustvari samo nastavlja hipokrizija vođenja i upravljanja najjačom strankom demokršćanske provenijencije u Hrvatskoj. Čitavo jedno desetljeće ovu su stranku obilježili katastrofalni gafovi. Nakon svega jasno je da je HDZ izgubio svaki kredibilitet u narodu i da je prokockao sve svoje šanse. Karamarkovo domoljublje je otpočetka upitno, unatoč tomu što se on trudi retorikom zakamuflirati svoju mračnu prošlost. Tuđman nikada nije pretjerivao u svojim govorima, niti se tako trebao dokazivati. Ljudi su znali što misli i osjeća i ogromna većina Hrvatske mu je vjerovala. Karamarkovo šurovanje s Manolićem u 90-im godinama te s Mesićem početkom 2000-ih godina nepopravljiva su i neizbrisiva mrlja na njegovoj političkoj karijeri. Morao je znati da će zbog toga svaka njegova riječ biti pod lupom javnosti, ali i od samoga stranačkoga članstva koje mu također ne vjeruje. Nakon izjave o Vukovaru očito je kako su njemu interesi Engleza i Francuza važniji od interesa naroda od kojega misli dobiti glasove. Uostalom, teško je bilo povjerovati da je „dojučerašnji” Manolićev i Mesićev prijatelj to preko noći prestao biti. Prije će biti kako je njihovo tobožnje neprijateljstvo tek farsa za javnost, a da je upravo ova udbaška klika kumovala
Karamarkovom dolasku na čelo HDZ-a. Time ustvari oni nastavljaju i dalje upravljati i ovom strankom koju su 90-ih stvarali. SDP je i tako vazda bio njihov. Time je udbaška klika mislila kako je poklopila skoro pa čitavu hrvatsku političku scenu. Njihovo je načelo radije da imaju HDZ pod njihovom kontrolom, pa i da osvoji 15 posto glasova, unatoč tomu što mu nepovratno narušavaju ugled koji je nekad u narodu imao, nego jaka stranka u kojoj se oni neće ništa pitati.
Međutim, posljednjih se mjeseci spontano rodila ideja zaustavljanja srljanja koju su pokrenule dvije potpuno nove građanske inicijative potpuno mimo kontrole stranih agentura i udbaških kontrolora misli, a koje je narod prihvatio i ogromnim se dijelom s njima poistovjetio. Narod je svjestan kako je Hrvatskoj prijeko potrebna jedna istinska domoljubna politička opcija koja će poštovati volju hrvatskoga naroda. Politička opcija koja će raskrstiti s dosadašnjim pristupom radu i odgovornosti i koju neće voditi bahati i umišljeni, ali i nesposobni kleptomani. Politička opcija u kojoj će na čelu biti ljudi koji vole Boga i domovinu, a ne koji hule na Njega i njegove zakone (Deset Božjih zapovjedi). Nova konzervativna politička opcija ne smije biti svrha sama sebi kao što su to HDZ-ovi i SDP-ovi aparatčiki i što je također bitno, kojoj neće smjeti pristupiti udbaši i njihovi sinovi. Takva politička opcija više nije nikakav luksuz, nego politički imperativ za opstanak Hrvatske. Možda čak i posljednja prilika koju nam Bog daje. Tko bi mogao činiti takvu političku opciju mislim da je sada posve jasno. Posljednja su događanja profilirala političku scenu i mnoge su maske pale.
Dojučerašnji pop Grubišić je dokazao da je ubačeni element u politički prostor i običan manipulator. Jaca je neracionalnim izjavama sama sebe potpuno razgolitila i raskrinkala. Laburist Lesar je pokazao da su i njemu, kao i Milanoviću, važnija prava homoseksualaca nego radnika. HDZ i SDP su svoje priče ispričali i pročitani su.
Inicijativa (stožer) za obitelj i Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara su jedini uspjeli mobilizirati i organizirati hrvatski narod koji je rekao ne samovolji vladajuće kaste u derogiranju domoljubnih vrjednota i svjetonazorskih standarda. Oni su i praktično dokazali da imaju i snage i znanja, što nitko do sada nije ni pokušao, suprotstaviti se mentalitetu koji nas sve uništava i naciju vodi u kolektivnu depresiju i beznađe. Stoga je u njima slamka spasa za Hrvatsku koja galopirajući srlja u propast. Dosadašnjem se trendu mora stati u kraj. Potrebito je radikalno raskrstiti s mentalitetom stranačkoga podobništva te aktivirati sve sposobne kadrove ako se čitava nacija ne želi pretvoriti u veliku psihijatriju. Dakle, oko ova dva stožera moraju pristupiti svi oni kojima je Hrvatska na prvom mjestu i ispred osobnoga probitka. Prevelik je ulog u pitanju da bi bilo tko, tko promišlja hrvatski ovaj put ostao sa strane. Ova garnitura ima priliku koju je 2007. prokockao HSP-e. Da je tadašnje čelništvo HSP-a imalo mudrosti mogli su spriječiti da Hrvatsku snađe pošast i pustošenje Ive Sanadera. Tada je pitanje liderstva razbilo pravaše što ne čudi jer se radilo o prilično politički profiliranim pojedincima, ali bez duhovnih utemeljenosti. Nakon njihove pohlepe, jer su svi željeli biti na čelu, danas nitko od njih nije nigdje. To bi trebala biti najbolja pouka novoformirajućim stožerima. Inicijativa za obitelj je pokazala duhovnu zrelost pa se nadati kako neće ponoviti pogrješku HSP-a iz 2007. oko liderstva.
Iako nam iz dvije vodeće stranke stalno nameću tezu „kako su svi isti” te kako bi svi krali da dobiju priliku, u Hrvatskoj ima i te kako poštenih i produhovljenih domoljuba koji su se još uvijek spremni žrtvovati i staviti sve svoje umijeće na dobrobit države. Stoga okosnicu nove političke opcije trebaju činiti Inicijativa za obitelj i Stožer za obranu hrvatskoga Vukovara. Istaknuti pojedinci koji bi se morali aktivirati u spašavanju Hrvatske su po mom skromnom mišljenju prokušani domoljubi tipa Julian Bušić, Zvonimira Hodaka, Josipa Dujmovića, Željka Sačića, Mate Knezovića (Obiteljska stranka), pa čak i sindikalnoga čelnika dr. Babića, te koncu i samoga Marka Perkovića Thomsona. Naravno da je i znanje dr. Pavune neprocjenjivo blago koje će svatko pametan iskoristiti. Nitko više nema pravo kriti se iza svoje struke ili bilo čega drugoga i patvoriti neutralnost. Ukoliko se Karamarku dadne prilika da on u idućem mandatu vodi Hrvatsku mogli bismo svi žaliti za Sanaderom.
Autor: Josip Milić/Dnevno.hr
